Ona sjedi
sto puta preko mene
i smiješi mi se
ili mi se smije
ta djevojka s očima koje pripisujem toplini djetinjstva
ona pije pivo
i dražesno cijuče beštija mala
promukla od prošle noći
nemarno crnilo topi joj se s oka
uplašena sipa
drhtulja pogana
ona se pridiže i naginje preko šanka
odveć smiono
otpuhuje kolutove dima
ona je parna lokomotiva
tračnice su naši ukršteni pogledi
htio bih je tu pred svima
lijeva oko vrata desna oko pasa
volio bih miris vazelina na njenim usnama
i uopće volio bih
ona miriše ko junferica
a znam da nije
već smo se jednom jebali na nekoj kamenoj plaži
pokazivala je tragove na leđima
ona je beštija koja voli polako
poslije se hihoće i kaže da sam najbolji
mora da joj se dopadam
već treći put oblizuje usne
palaca jezikom
pa šapuće nešto mladiću do sebe
slomiću joj kičmu slijedeći put
na plaži
izabrat ću najoštrije kamenje
kurvica mala
ona to dobro zna
ona je slatka beštija
neman mora
sipa drhtulja
ona u stvari uopće ne postoji
ona je noćas moja utvara
i dok ispisujem ove riječi
zabrinuto na kraju dodajem i ovo:
pogađa li ova djevojka
sto preko puta mene
ijednu od mojih nemirnih misli
i smiješi li se
ili mi se smije
Zagreb 1989.
On, neko drugi, Stubovi kulture, 1998.
