Vječnost
u početku
ne bješe kraja
zemlja
kojom hodasmo
bješe sjećanje
sjenke naše
lažne priče
odjeća naša
bezvremeni prostor
tama bješe
boja anđela
a zvijezde
nisu plakale
2.25.’98.
Haiku
Za Frenka O’Haru
I
svjetla su vani
mačke su gladne
soba gangstera puna
II
posuđe je prljavo
fridž prazan
sanjam o celeru i kompasu
III
krov je iznad
prozor do vrata
gitara pod tušem
IV
časovi nestaju u sobi
gdje mi je plavi pištolj
bog-vratar kuca
Plena*
Danju se igram utapanja
tražeći dim
trepavica i kose ubledjele
jorgovana sjenku krvi
i ruina od kafe
ali noću
sanjam o posljednjem slogu
u srcu moje majke
posljednje crvene riječi u njenim plućima
*muzički žanr
Epicedijum za groblje neznanih*
Otac moj bješe
cvijet,
a ja sam mu bio krhki
epifit** u njegove
slobodne dane.
Ljubičasti psi
godina
nestajali su
gledajući kako se smije
na horizontu.
Njegov je sarkofag
hvatao
kišu
sa pepeljastog neba.
Ova su polja
prazne i isušene
jaruge gdje je džin
jutrom sijevao.
Ostaci mog oca
fluidni su
poput mjesečine
koja čini moj život
barem malo sjajnijim.
*Epicedijum – vrsta tužbalice; groblje neznanih – Skudeljnica, u Bibliji Lončareva njiva kupljena za 30 Judinih srebrnjaka, mjesto gdje se ukopavaju neznane osobe i ništaci
** Epifit – biljka koja raste na drugoj biljci bez dodira sa tlom
Bajron
Stavio sam ruku
u san
koji pada odozgo
iz etera. To
me dotiče malo
ali se ne žalim.
Skoro da usnim
kad dospem gore.
Gdje Bajron
gubi miris svoga
žića, tamo preko,
gdje su snovi.
Tu je uvijek
vruće
u očima
sna. Ponekad
san je nad dinama
i gleda kako topljivi
okean spaljuje sunce.
San čisti
pijesak u tvojoj ribi,
stanište plastike .
Sirenu što dobija
na težini. Kakogod,
idemo ka ivici
da gledamo san
i ponavljanje bivanja
bačenog na obalu
nalik kapljici azura,
što si napisao u pjesmi,
u jeziku
koji samo ti
razumiješ
u snu.
Huarez*
Ove su isprazne riječi tako pokretljive. One su priče onome ko želi
da vjeruje u kraj stoljeća. Svako skuplja svoje more od zemnog
bola da bi se susreo sa začetkom novog svijeta.
Automobili se zaustavljaju i paze na svijene stolice širom ulice na dočeku
nadolazeće Nove godine. Kraj je ljeta i jeseni i
zima i proljeća i ljušturne zaljubljenosti.
Poslije četiristo osamdeset i jedne godine, još ne mogu izvući špansku strijelu
iz oka. Sve što doznah bješe neljudsko:
Okeani, punoglavci u njihovim novim kolima. Školjke postadoše
navijačice. Palmina drveta, striperi, i ono što svako zaboravlja,
da jeleni su obličja Boga.
Njegov je službeni jezik postao latinski, kada je prestao biti Jevrejinom,
što gricka nokte i skuplja konzerve kao jeftini ministar sa suncozlatim zubom.
Godine ranodobne što ih nošahu ostrige nikad više s njim neće prozboriti.
Ženski je pauk postao lezbejka, što proždire naše nove duge noge,
to se više neće ponoviti, uznos sitnih koraka očeva što nas ostaviše. Iako
su naše piramide otpočinule na dušama našim kao prsti ljubavnika.
Koliko aspirina uzeti da bismo dosegnuli površje istine?
Moje postojanje je na prodaju. Zora promiče u učenju engleskog.
Talasi mora što se sjedinjavaju.
Kamenovi što jednom bjehu naša uznemirena srca jedu čokoladu.
Došao sam da ti prodam ribu, hljeb u mojoj krvi i mom suštastvu.
*grad u Meksiku
Zločinstva i arije srca
Trebam više vremena, običan dan u pariskim hotelima i prozorski šoping.
Kroasani što se neće ispeći sami i londonska kula žele
da provedu noć u Tropima od pastelnosiva kolorita. Mnogo je
rana i istorijski ozbiljnih snova pod ugovorima u Holivudu.
Ko će igrati glavu Marije, kraljice Škotske, i ko li će joj plesti
kosu? Nije li ona bila ta što ostavi usnice na postamentu za dželata
čije ruke neće naći pročišćenja, niti će ikad dotaći ženu
isponova, niti jesti crveno meso životinje? Puding od krvi bi ga odbio
do pridruženja Aninog. To je način pisanja istorije za Marloua i
Šekspira. Oni su s nama sad kad smo trijezniji i mudriji,
kad ne uzimamo užase poezije previše ozbiljno. Zašto li govorim ove
nebuloze, kada ne vidjeh pijete li kafu ili čaj,
izjutru? Da ne pominjem,
da nikad ne čuh kako pjevate, dok neko ne potvrdi da je zaista grandiozno.
Naučićete me da pjevam kao Šaljapin? Da li ću Vas zadiviti
mojim ruskim naglaskom iz crtaća? Volim pavlaku i boršč,
zajedno smo išli u školu. Slabost su mi kavijar i blinci.
To je sve, znači, potrebno za slušanje Borisa Godunova kasno noću,
hladna su jutra kao Lakme* i pjesme cvijeća za bezdomne ljubavnike.
Ali zašto treba da pričamo jedni drugima na stranim jezicima,
mi nismo ptice. Imam druge priče, previše strane i divne da budu
ispričane. Nemaju ni zvuka ni sjećanja. Počivaće Vam na usnama kad
budete rukama zaklanjali usta od njihovog vazduha koji će vam prekriti
lice. Treba da se vratimo nazad i sretnemo opet na uličnom sajmu manžetni.
Naša nas srca uče kako da letimo na krilima bola.
To je cijena neusaglašenih lekcija od kojih ne treba da trpi
naša igra. Nagomilani prekršaji doprinose najneobičnijim
zločinima: odbace li se zahtjevi srca. Ostajemo u neizvjesnosti
sa muzama koje zanima jedino njihova pojavnost.
Crvi smo samo, na njihovim kukama sebičnosti.
Do čega li im je stalo, nismo mi Grci. Mi smo samo san o prijaznim
smiješnim arijama koje uslišavaju jutarnje krike.
Mali smo mi neprijatelji njima sa čudnim ogromnim srcima što kontrolišu
vrijeme na nebesima. Ne mogu da se promjene niti da nas oduče da
ne upadamo u četvrti njihovih zadužbina. Možda, poslije svega, Vi ste
duh prijateljski što leteći poput mehurića sopstvenom dedukcijom umanjuje
istaknute tačke divnih poduhvata.
Skoro da se osjećam kao ptica slomljena krila,
dok svakodnevno mislim o Vama, padam gubeći Vas, u pokušaju da Vas zadivim
bojom mojih papirnih krila.
*Satirična opera, tročinka, sa kraja 19. veka
Hekil&Džekil
Vrane nas vide u drugoj projekciji.
mojim ruskim naglaskom iz crtaća? Volim pavlaku i boršč,
zajedno smo išli u školu. Slabost su mi kavijar i blinci.
To je sve, znači, potrebno za slušanje Borisa Godunova kasno noću,
hladna su jutra kao Lakme* i pjesme cvijeća za bezdomne ljubavnike.
Ali zašto treba da pričamo jedni drugima na stranim jezicima,
mi nismo ptice. Imam druge priče, previše strane i divne da budu
ispričane. Nemaju ni zvuka ni sjećanja. Počivaće Vam na usnama kad
budete rukama zaklanjali usta od njihovog vazduha koji će vam prekriti
lice. Treba da se vratimo nazad i sretnemo opet na uličnom sajmu manžetni.
Naša nas srca uče kako da letimo na krilima bola.
To je cijena neusaglašenih lekcija od kojih ne treba da trpi
naša igra. Nagomilani prekršaji doprinose najneobičnijim
zločinima: odbace li se zahtjevi srca. Ostajemo u neizvjesnosti
sa muzama koje zanima jedino njihova pojavnost.
Crvi smo samo, na njihovim kukama sebičnosti.
Do čega li im je stalo, nismo mi Grci. Mi smo samo san o prijaznim
smiješnim arijama koje uslišavaju jutarnje krike.
Mali smo mi neprijatelji njima sa čudnim ogromnim srcima što kontrolišu
vrijeme na nebesima. Ne mogu da se promjene niti da nas oduče da
ne upadamo u četvrti njihovih zadužbina. Možda, poslije svega, Vi ste
duh prijateljski što leteći poput mehurića sopstvenom dedukcijom umanjuje
istaknute tačke divnih poduhvata.
Skoro da se osjećam kao ptica slomljena krila,
dok svakodnevno mislim o Vama, padam gubeći Vas, u pokušaju da Vas zadivim
bojom mojih papirnih krila.
*Satirična opera, tročinka, sa kraja 19. veka
Hekil&Džekil
Vrane nas vide u drugoj projekciji.
Kao ljeto i divotu,
Oni blješte u sunčevu zalasku u njihovim novim kolima,
mijenjaju imena i boje kad nas ugledaju.
Kada lete, oni su znaci ugriza na suncu
i grebanje crnila nasuprot neba.
Malo marimo šta smo mi njima.
Oni preferiraju hamburger, omladinu,
oksigen i mineralnu vodu.
I, naravno prodajemo duše vrani u prolasku.
Stoga, jer smo mi sjajna stvar koju uznose u nebo.
Vrane su uvek ljubazne prema ljudima.
Imaju mnogo novca.
Žive u partiju koji se nikad ne završava.
Mi smo genetsko smeće koje ostavljaju iza sebe.
To je ta astečka igra fudbala sa našim glavama.
Kada sanjamo i gubimo.
Vrane imaju rođake posvuda.
Ratovi se ljudi miču duž neba.
Praveći više soba za njih da mogu letjeti.
Meso smo samo u idućem svijetu.
Rupa smo u nebu.
Vrane su legende i instruktori milosrđa.
Tačke u magli.
I let materice.
Vrane su štampana upozorenja
protraćenog života.
Nikad nas neće napustiti ni kazniti.
Kad budemo udisali zadnji put,
upravljaće nas kroz naše pogreške i laži.
One će uzeti našu poslednju volju.
Mi smo poslednji građani bijele rase vrana,
preuređenje nameštaja u božjem umu.
Vrane pomjeraju planetu oko njene ose kad umiremo,
i ništa ne čine da se sećamo tijela.
Naše su duše obroci dana.
I plavi kliker u njihovu kljunu.
Dok odlijećemo
Da li nas svijet napušta?
Incidenti putovanja u poeziji
Srećan rođendan Kenetu Kohu
Oni blješte u sunčevu zalasku u njihovim novim kolima,
mijenjaju imena i boje kad nas ugledaju.
Kada lete, oni su znaci ugriza na suncu
i grebanje crnila nasuprot neba.
Malo marimo šta smo mi njima.
Oni preferiraju hamburger, omladinu,
oksigen i mineralnu vodu.
I, naravno prodajemo duše vrani u prolasku.
Stoga, jer smo mi sjajna stvar koju uznose u nebo.
Vrane su uvek ljubazne prema ljudima.
Imaju mnogo novca.
Žive u partiju koji se nikad ne završava.
Mi smo genetsko smeće koje ostavljaju iza sebe.
To je ta astečka igra fudbala sa našim glavama.
Kada sanjamo i gubimo.
Vrane imaju rođake posvuda.
Ratovi se ljudi miču duž neba.
Praveći više soba za njih da mogu letjeti.
Meso smo samo u idućem svijetu.
Rupa smo u nebu.
Vrane su legende i instruktori milosrđa.
Tačke u magli.
I let materice.
Vrane su štampana upozorenja
protraćenog života.
Nikad nas neće napustiti ni kazniti.
Kad budemo udisali zadnji put,
upravljaće nas kroz naše pogreške i laži.
One će uzeti našu poslednju volju.
Mi smo poslednji građani bijele rase vrana,
preuređenje nameštaja u božjem umu.
Vrane pomjeraju planetu oko njene ose kad umiremo,
i ništa ne čine da se sećamo tijela.
Naše su duše obroci dana.
I plavi kliker u njihovu kljunu.
Dok odlijećemo
Da li nas svijet napušta?
Incidenti putovanja u poeziji
Srećan rođendan Kenetu Kohu
Otišli smo na sva mjesta kojima je vraćena tuga i radost
i koja nazivaju umjetnošću. Pilotirali smo Odna koji je postao
nepodnošljivo nesretan nakon što smo ispustili Sengora u
oblačno nebo njegove voljene Zapadne Afrike. Termiti i mravi
čekahu ga da odzemlji sunce u Elisi*. Oblaci
bjehu tako hladni kao pseći nos utisnut u naše obraze. Primjetih
da Vam je ljuspasta koža kremasta poput lavovog pazuha dok smo
prelazili horizont na obali Jejtsove srebrne kose. Postoji
svjetlosni plamen kafe u njegovim očima dok nas vodi kao čistač
stare irske kuće držeći svijeću u crno-bijelom engleskom filmu.
Jejtsove su usne poput Remboove svijetleće poezije
sa njegovom mladošću i snagom sunčeva blještavila. Vječnost će učiniti
da sunce nestane u sumraku, znao je. Uhvatio je to dugom vezanom za prst.
Nakon toga ništa nije ostalo. Prešli smo ekvator,
upravljajući sjeverno, prateći crnu torbu Emili Dikinson, koja sadržavala je
stihove njenih većih pjesama, očuvanih u tami i uspomenama, što su poput
divljih bisera bačenih preko palube u vodu da izbjegnu hvatanje španskih
gusara. Ostrva ispod plovidbi su kao vodena srca u dječijem
akvarijumu. Mi smo bombonske omotnice rasturene duž
voskovitih podova poezije. Pristali smo na Bruklinskom mostu.
Vitmanovo rumeno lice u prošlosti smije se devetnaestom stoljeću
iz trnovitih ruku Džeralda Menlija Hopkinsa čija je glava
gorila u vatri zapaljenoj malim božjim rukama. Rukama koje su
obrezale svijet. Gertruda Stajn je šibica koja plamti na jastuku
mlade žene čiji su mladeži ukradeni. Pređosmo
zeleni Atlantik pravo u Drugi svijetski rat. Sretosmo Rilkea
obučenog u njegovu Orfejevu uniformu, nosio je bjelosonetne rukavice,
što nekoć pripadahu kamenom anđelu. Ponudi nam čašu
Amontiljada spravljenog od ciganskih suza iz Lorkine privatne ostave.
Šeri ne bješe tako suv kao bujni mango Volasa Stivensa
od metafora prisnih predmeta. Iako su njegove pjesme
aromatične, postoji dugotrajna oklevajuća misao Paundova
jezika. Paund je prikupio mistična osjećanja da bi načinio kišne kapi
u evropskoj i američkoj poeziji. Nejasnoća je nastala
od oštrine olovke. Našoj Plavoj Kutiji ne bješe dozvoljeno da prisustvuje
Apolinerovoj rođendanskoj žurci koju u avgustu Akademija
francuska udesi na Ajfelovom tornju.
*Elisa ili Didona, osnivateljka Kartagine
Iz Incidenata putovanja u poeziji, Siti Lajts Buks, 2015.
Presložio sa engleskog za Hiperboreju Radomir D. Mitrić, 2017.
