Penjaranda na Dueru
Zašto u mê tako ozbiljno zuriš, kočijašu?
Četiri su sive mule u tê,
i pred njima konjic jedan,
i kočiju sa točkovima zelenim,
i cestu cijelu,
svu za sebe imaš,
kočijašu.
Šta ćeš više od toga?
Srna moja
U Avile, moje oči...*
moju srnu bijelu.
Vuci je udaviše
u dubokoj vodi.
Vuci, dobri drugane moj,
i niz rijeku umakoše.
Vuci je umoriše u vodenomu dubu.
* stih iz XV stoljeća
Balada o onome što je rekao vjetar
Vječnost je možebitno
samo rijeka
konj zaboravljen
gukanje
zagubljene golubice.
Čovjeku što bježi
od ljudi, doći će vjetar
da mu kazuje o drugim stvarima
otvarajući mu uši
i oči za njih.
Danas sam i ja nalik njemu
samotan, u ovome žljebu
počinjem da piljim u vodu,
gledajući u usamljena konja
što sluša guku
te golubice izgubljene.
A onda mi je vjetar prišao sasma blizu
poput onoga što treba da počine,
govoreći mi:
Vječnost je možebitno
samo rijeka
konj zaboravljen
gukanje
zagubljene golubice.
Ako glas mi umre
Ako glas mi zamukne na kopnu
ponesite ga dolje do pučine
i ostavite ga tamo na žalu.
Povedite ga do mora dolje,
neka postane kapetanom
jednog bijelog ratnog jedrenjaka.
O, moj glasu, zakićen si
raznim pomorskim znamenjima,
nad srcem sidro stoji,
a nad njim zvijezda,
i nad njome vjetar,
i u njem` jedro.
Za Federika Garsija Lorku
Pođite, opijeni gradovi i polja,
preobraženi u velikog vodenog jelena,
budite okean blistavih zora,
gnijezdo vodomaru na talasima.
A i mene, evo, u iščekivanju, obamrla,
u trstici, i u velikoj samotinji,
ranjen u vazduhu, od trebanja
za tvojim glasom, sam što olujama prkosi.
Pustite da pišem, krtom i hladnom trstikom
ime moje u vodi što promiče,
neka ga vjetar oplakuje nad rijekom samotnom.
Ime što topi se u tvojim snijegovima,
okrenuti ponovo strmim visovima,
potoku jelenjem, kralju planinskih bujica.
Presložio sa španskog i engleskog za Hiperboreju Radomir D. Mitrić
Naslovna fotografija: Lorka, Marija Tereza Leon i Rafael Alberti, Madrid, 1934.
