Pjesma prva
Lego je Husan na zemlju umorenu, a poviš
čela lahkonogo nebo mu struji. Ne sluti da
kam je to što umlje će dati bolniku što čami,
uz sutrašnjicu kojem glava bridi i bruji.
Daće umlje zemlja : sputavana će biti,
iz utrobe kalcij i gvožđe povratiti,
iznova i opet hrast kitnjak i gorštake roditi,
i sapeta, nikad neće klečati !
Vrhovima prstiju desne ruke tetoši Husan kam,
na san oca mu nalegnut - što upozorava,
zaklinje i moli, podsjeća :
"Ovo legoh na svojoj plemenitoj odmirači.
I ta je - mehka, a blaga."
Kušat će Husana san,
Husan će san kušati,
razmrsit će Husana san,
Husan će san razmrsiti.
Pjesma druga
Belćim, bakovit Sanko... Ma, zacijelo puteljkom
onim preko njive on hodi, a nebo je tavno.
- Neozvjezdana zemlja traviti se neće - u bradu
si zbori, i ko da inosušna podupire ga ruka :
on lebdi, poskakuje, srce dvori ; a jedina mu
briga da ga ne saplete muka, Djevni da
doskakuće pod kamen-zid, za njenu
ruku on gori.
Nevidima svojim u snu ovo kazje Husan motri.
Sad, pred Sankom uzvišenje je blago,
on zastaje desnicom krin da ubere,
mnogo ih je, kanda ih zari sunce drago,
prostirka od lijera zlatnih pred njim se stere.
- Djevni je lijer najdraži cvijet, ma nije to cvijet -
to je sav bitak i sav svijet !
Naš junak jošte je djetac,
ne goneta tamu i ružin trn,
kroz tišinu će sahnuti tupi sjeverac,
nazeblo srce i put crn.
Pjesma treća
Djevni se približava, hiži njenoj pod zid,
bilo mu rumen u obraze tjera,
boji se da će ga izdat neskriven stid,
u lijevoj ruci snop lijera je mjera.
Prošle noći na gonjanje ona nije došla,
bližio se drugima nije, čak nije ni htio !
Trpnja je olovna, u trajanju je pošla
na krilima žara ponijet ga gdje nije bio.
Iza zida čeka grozd svoj grimizan,
već gleda kako zoru sa usana joj pije,
i ne sumnja da je jedini njoj prisan,
eno, pet koraka ispred znan rubac se vije !
Ljeska se mjesec na licu od svjetla,
smiješi se noć u očima želje :
- Oprosti, s uma sam gonjanje smetla !
Ljubi mu ruku, izrečenu misao melje.
- Nek usne tvoje ne grize žal,
tu si, grudi moje pojiš srećom,
u njima sad bije vanvremenski val,
iz daha u bezdah činiš je većom !
U ljubavi provedoše noć što je prošla,
odveć zora pjeva, sa rogoza kaplje smjerno,
ni primijetili ne bi mnogu da je mimoišla :
zagrljene, zdvojne i sljubljene, i mišlju vjerno.
Pjesma četvrta
Postaje li san perpetuum mobile ?
Koliko smo bliski kolektivnoj misli ?
Svjesnost zvuka i šuma su dobile :
radost i sreća, u crno-bijelom se stisli.
Atomi se kreću prema suncu, prema izvoru,
vatre se kreću prema srcu, svome moru.
Iko ičemu - pripada li ?
Iko ikoga - jel razgali ?
Umijeću umiranja - jesmo li vični ?
Plava je trava na plavom nebu spektar.
Jug i sjever, zapad, istok, nisu prični.
Bezmjesno mjesto, vremenski metar.
Uho nade je stan svakog počela,
može li bez žuđenja srce da bude ?
Ljuta je zemlja i na cvijetu ljuta pčela,
pričine i pobude jade i radosti nude.
Pjesma peta
Valja se rastajat od dragog što se voli,
poljubit mu i čelo i bol u oku - gdje se smije.
Sutra nije obećano, nije slatko i ne moli
ruke sa srcem srasle, ruke koje srce grije.
U Srebrenik gradu postrojava vojsku Tvrtko kralj.
Osmanlije su pred vratnicama, tabore i reže.
Uz bridak kamen Sanko teše mač, a pogleda malj :
- Desnico moja, učini da skotovi bježe !
U krilu Drima bijele se čadori, tmurno svaniva,
izjelice nakaradan mir tu šćaše,
sultan je međ njima, sabah klanjo,
nosnicama kuša tišinu ledina i njiva,
janjičarima naređuje da pomno prate one što se iskraše.
U blizini njegovoj dva su mu sina,
svaki bi kod oca da bude prvi,
vazda su braća jedan na drugog kivna,
treba carstvo širit, treba brata smrvit.
Nećemo ticati razloge jeda njinog,
i ko sabesjednici bijaše žučni,
uz pomen Allaha i svejedinstva divnog,
za vojske ove oni jesu ključni.
Mnogo sjevernije, Franjo Bosanac lutnju dragu štima,
umilniji havaz joj je od harfe Eola,
Tvrtko ga motri i veli :
- U njegovim prstima mnogo ljubavi ima,
al više je bola !
- Gle kako pauk cijelu tka mrežu,
jel to hiža njina il života sile se dižu ?
To nebo romori ko da okovi ga stežu
po polju janjičari ko guje gmižu !
Smiješeć se Franjo izreče kralju ovaj san,
u Husanovom snu gdje sinoć ga sniva.
Smije se i kralj pogledajuć sa istoka dan :
- Možda je međ posljednjima i možda više ga ne biva.
- Pođimo ka jugu - naredi Tvrtko,
desnim krilom jaše bakovit naš Sanko,
zemlja je mehka i kopita zaranjaju plitko,
pred mnogom vojskom na obzoru - nebo je tanko.
Kolike su te snage prirode
što ne haju i otkrivaju se svud ?
Tako obnažene napajaju bolesnu grud
za zemnim, te napregnuti um zgode.
Pjesma šesta
I ove izjelice dolaze da ne prođu, a ne čuju
pjesmu, fazana pjesmu uznositu. Kasnitelji,
vazda kasnitelji, jer ruka je volitelja vazda
ispred ruke mrzitelja, ispred ruke rušitelja !
Tati bivaše, tati ostaše, a proći će, jednako kao
što snijeg u barice i potočiće gasne, ko snijeg
će proći. Ne mogu braniti lijeru da cvate divno,
niti uzoritu mišku u namu i sjemenu začetu,
braniti ne mogu. A htjeli bi da grgolje dušicima
našim - tati, a pjesma je fazana uznosita i miruh nebu prinosi, te je nebo u vidu kiša zemlji umorenoj donosi. Rađaće zemlja naša,
u oranicu rađati.
Pjesma sedma
Treba kleknuti, zemlju poljubiti,
istim usnama kojim zemlja ljubi tebe,
treba kleknuti, od zemlje učiti :
kako voljeti, kako dati sebe.
Bosnom je tihoćina jošte prostrta,
samohoć u glavi i u ruci je smjernih,
sad noćnim plaštom vojska je zastrta,
vojska kojom kola usud drevnih.
Čovječnost se budi ko strava,
žestina je zašla u grud sva,
međ vedrima i Sanko spava,
grije ih zemlja milosna.
A žeđahan ove zemlje je svak,
ko dragog uvijek ona prima gosta,
al vazda se tjera konac na mak,
plamenog svjetla u ćeliji nikad dosta.
Šapuće kralj :
- Tako se zdravim šutim ja,
onomad se podviže hulja na me,
uzbiba ih Ludovik - taj ugarski tat,
ne libivši se, riječi mu same.
Kakva prava imamo mi ?
Hiljaduglasno nas žele smlavit.
Nismo li satrveni svi ?
Krepost se ne rasiplje - sječivo će u nju zarit.
Naručeno zlo se i nad nebom nadimlje,
ko će ostati da bira ono blaže ?
Ko će žiće u rat novi da pozivlje ?
Od prijaznog - šta je draže ?
Težak je i sladak grumen na kojem ležim,
đahkad me žulja i Gospa Viktorija,
na krilima njinim ja samotan težim
da sve ne biva ustaljena morija.
Dani se jednako na stranama objema,
kralj će ostat kod Donjih Kraja,
neće se izbjeći vatra ognjeva,
daleko je smjernima do odredišnog kraja.
Čuje se lutnja gdje Franjo ih budi,
tamo se ezanima dovikuju tati,
vele da Jedan zna i pravedno sudi,
opankom na vrat bi svima htjeli stati.
Ove riječi iz glasja što teku usnuli Husan
je čuo, oči mu peku :
"Da sam ptica i da imam krila
ja bi cijelu Bosnu preletila
letila bi nikad ne bi stala
dok se Bosne ne bi nagledala
Nad Bosnom se planine izvile
zelenilom svu je prigrlile
cvjetaj Bosno u mirisu rudi
iz njeg i ja da napajam grudi
Uvijek si mi kao što si bila
sva zelena, vesela i mila
tvoja pjesma nek te uvijek krasi
zdravo Bosno, uvijek zdravo da si"
Pjesma osma
- Neće pohlepu nadigrati um,
nevidno je mjesto gdje klija.
Posjeduje li tamna tvar razum ?
Uzalud - sav mi se mar povija !
Vazda će gmaz da gmiže, noge neće snit :
mrku družbu sastavit - nigda tu neću bit !
Kto sam ako ne ljubim svim ?
Vjetar zelen će nas nagnat boljemu.
Valja oko naljubiti dragim (okreće se oko sebe)
poklonit ga ljubljenom i svojemu.
Misli tako Sanko dok hormu konju meće,
češlja prstima kroz grivu mu svilenu,
smije se : čudnovata slutnja s rukom kreće,
pod ćebetom ima oštricu skrivenu.
Bratime se ćutila uz bilo pripijena,
ko kad pas utiša se da bolje čuje trepet,
eno, srna sijevnu krajem šume umivena,
kroz strah i nadu volja se krili opet.
- Glasno djelo ne kuša se hvalit,
slast će se pružit tijesnoj žudi,
na usne pohotne valja divotom navalit,
grdno bespuće žalne napustiće grudi.
Tiče me, evo, blagoća elemenata svih,
blijede svjetlosti pred borbu kuša se jeka,
samoće moć daždi lica onih gdje ne grče se,
jer odasvud ljubav ih čeka.
Avaj ! Jel Djevna vijenac pustila niz leđa,
gledne li rubac i ljiljana zlaćan sjaj ?
Jesam li ukotvljen izmeđ njinih vjeđa,
ljubil me riječju, glasom - avaj !?
Kanda mravinjac na ledini da gledam,
preblizu je čas strepnjom vođen već,
u pogled to ne stane, uz tjelesa mnogih sjedam,
docnije će stjegonoša međ prvima njivu preć.
U zemlju utaknut je čestitosti stijeg,
održavaju ga i kosti pradjedova naših,
bijeli su čadori prekrili ledinu ko snijeg,
a vidjelu su samo u obliku tmastih.
Kao da u zemlju niko poći neće,
na tuđinu ko u svoju došo je taj,
a domaja plućima mojim diše, nije veće :
ono što nazivaju Eden, što nazivaju raj !
Pjesma deveta
Na ragastovu Djevna prenuta sjedi,
prošlih dana zrcaleć ljubavi smisao,
brinuć da Sanko u putu je pao,
grize misao ovu, zalud um jedi !
Već sad je svjesna da diše za dvoje,
repić zametka osjeti : kaplja dahom utrobu dirne.
Plačući se smije, grudi grli svoje,
miriše vihor kroz hižu što pirne.
Odveć vihor nosi riječi pjesme strane,
učiniše joj se ko kruna ljubavi trajne :
"Te voglio bene, assaje
ma tanto, tanto bene sai
e una catena ormai
che scoglie il sangue dint e vvene, sai..."
- Tako divno plamti ljubav,
u dosluhu sa umom diše,
kret moj je smion i ubav ;
uz bezdah raste, više i više.
Sjećam se davnog proštenja :
u dare mi dao grotulje i licitar,
kao plesovi bližila su se opštenja,
pogled je stalan, naklon, nigda star.
I onda se ljubav pojavi bokom,
bezglavo jurnu bića u jedrinu ;
dlanove šireć, sobošću kleknu pred sokom,
zbijeni u svemir jedan, u žestinu.
I mudraci i nemudri će piti puninu,
usred svjetova poludjeli i mameni,
otkrivena ljepota ne gasne, već širi vedrinu,
i slijepom vazda nudi čari i znameni.
Kako da ne zateknem oči mog Sanka :
u beharu trešnje, pokraj tobolca zambaka živog,
varava je linija, skrivena i tanka,
gdje snaga mase vrijedi izmeđ pravog i krivog.
Ko će zaustaviti razjarenu jarost ?
O, dignite se proroci i poklonici :
otkrila je uho ta djeva Stvarnost !
Bivši smo, jecavi, gladni smrtnici !
Drhatava je moja put, vjetri će da puste :
ko ljubav mekušnu, ko ispucale usne.
Hoteći sebe za drugima plovimo,
hoteći njih u srcu snimo.
Pjesma deseta
- Mučno je ovim besmislom mučiti se,
zar ja, kralj bosanski, zujom tim zaglušen
u prazninu da zinem, pored gozbe - mračiti se !?
Zar ja : koji kod Srebrenika ugarski nakot zaustavi,
kojem dobri čoek Vlatko kod Bileće još jednu
vječnost podari,
zar na me da papkar zemlju stavi !?
Zar ja da ustuknem, o prokleti pljačkaši, barbari !?
Prolazi li život blago, nek bude kako mu drago ?!
Tvrtko nije spavo, tako je zalamo pred zoru,
u bezdan gleda, strahovita je leka u prostoru,
čini mu se da gubi sluh - rječitu suvislost,
ali tišina stiže i nanosi stranu rasutost.
Od mnogih jedan u beskrajnu smrt gleda,
ona vrvi od kmeta do kmeta, do svršetka svijeta ;
kmet protiv kmeta utvara da na svoje ne da,
slobode ješni, sebi i do sebe neznani - to je ćelija ta.
Izsnoviti se, zemlji ne pripadati, već svjetlu,
sablasti nije gdje dvije ruke su čiste,
prenuti se na usne dvije pitke, na tlu ;
gdje izlišne riječi u mirisu jesu iste.
Husan tare zube gledajuć osmanlijska brata dva,
jednog trojica drže, presuđuje mu bradva,
strašno se koluta sfera niz sferu,
u zelenilu ugaslom kiše krv ne peru.
Polazak je i zlo je u kruženje pošlo,
desnim krilom Sanko napada lijevo tatsko,
sav bijes je došo i nigda nije prošlo
kainsko bezumlje što kolje srce bratsko.
Radosno je oko kad ispomoć silnu kuša,
nedočuhna molitva zamrmori : interesima strana,
kad usta dreče tad oblije ih suša ;
krv sa nebroj strijela golemu grud slama.
Prvi posljednjem nepoznat - ne mari za sječenu ruku,
životinjski hropac šumi kroz glasja i oružja buku,
puca ljuti mač, lobanja je raspolovljena,
u razvaline zemlje otiče sivost njina.
Nesklopivi su oblici sablje i mača,
iz života dnevnog, šipražja i drača,
ta bratija smrtna nepostojana bez ruku,
bilima bivšim i davnu čini muku.
Slaboćom vida nestrpljive glave se propinju,
u vrvi i vrevi ne razaznaju se grupe,
sluh je gluh u kojem se imena ne spominju,
glasovi goli, odrezani - do njega stupe.
Sultan pita za odrede onih što neće da kleknu,
haber stiže jasan : pola ih je ostalo, al još su
golemo breme.
- Kamo sreće prevlast da steknu
glavešine uz nas što su ! (Zatrlo im se sjeme!)
- Čuvajte leđa onoga do vas - uzvikuje Sanko
odbijajuć desnicom tata,
- nakota je sijaset pusti, ko mrav jezdi,
zaštitite krvavog i zbačenog sa ata,
bliski smo oreolu - toj najsjajnijoj zvijezdi !
Gluha teškost strijele u leđa ga pogađa,
časovita tmuša zgodi plavi vid,
naslućen udah, slatkoća zraka se rađa :
u grud, u stud, u ruke - pod njima je zemljeni zid !
Ko u groznici trese se Husan,
vode su ga oblile, kamen hlad ga grije,
kroz zube šapatom viče : "Ustani Sanko, tu sam !"
Preblago sunce tišinom uzbuktala mu prsa mije.
Nepomičan Sanko sad u ambisu je tmine,
tri od žada svjetla - tri Žene pred pojavu njegovu stale,
sa lica suvislih osmijeh ko sjaj beharli voćke sine,
hoteći da pusti riječi ocvale.
Jedna istupi, pa kaza :
(potom će se u tminu vinuti)
"Ići ćeš, vratiti se, nećeš u ratu poginuti.
Ići ćeš, vratiti se nećeš, u ratu poginuti."
Druga stupa i govori :
(potom će u tmini nestati)
"Ako moraš pitati, nikad nećeš saznati.
Ako znaš, trebaš samo pitati."
Gledajuć ga posljednja počinje da plače,
zelenkastim suzama ove misli nače :
(potom će u tminu srasti)
- Ako se ikada preneš iz naručja što mrčinom zine,
znaj da Djevna je obeščašćena u snijegu krina,
pljačkaši opustošiše kraj i ravnine,
u utrobi je čuvala tvoga sina.
Silnim kretom u sebi je cvilila, sjetu kitila,
ne nadjača um, na kulu ode, u ništa se hitila.
Sanko se trgnu iz okova crnine,
koprenu sablasti iz bolnih očiju kida,
sa ubijenog saborca hitro ćebe diže tražeć bodeža vedrine,
međ rebrima bol sijeva, desnicom lomi strijelu,
dio štita skida !
Sad najbližeg tata kasapi on vješto,
držeć se za grivu uzjaha nemirna vranca,
i ko da lebdi s njim, boja i slika što
kaplje i sipi tjera ga od svoga, od stranca.
Oko njega lebde i tjelesa u gibanjima raznim,
sve im strano oko sebe samo znan im zrak,
vrijeme se svilo u ovim otkucajima praznim
međ kojima mnogi priželjkivaše mrak.
Galopira ka domu on, strahotnu misao ždere,
um bi klonuo u nedohod, a tijelo bi pred noge ljubljenoj da se stere.
Preobilat kisikom ovde nije zrak, tavna je i rubna sparina,
od ramena ka ramenu sad šri se silina.
Sjaho je kod đerme neke
želeć vodom lice da polije,
daleko je hiža, daleko od rijeke,
blizu je kam, tu će da se svije.
Ko da mu dah izmiče,
dlanovima nježno zemlju dotiče,
kam motri, život je isklesan,
rukama i smjernog dijaka klesan :
"A se leži Tanisa Crk od Kraljeve Sutjeske, od Kralja voljen, al bez slobode, ko lovački pas Kralju dodijeljen. Živjeh, al vodom ne zagasih žedj, nit plodovima zemlje ne utolih glad, jer se glad i žedj vratjahu vsvaki dan u utrobu moju, kao tšto se vsvaki dan vratjah ja iz polja kutći svojoj isti, al za taj dan druktčiji. I stalno mišljah na Tebe, Gospode, i sa molitvom Tebi sklapah obnotći otči svoje, i sa molitvom Tebi zjutrom ih otvarah, kao tšto se zjutrom otvaraju prozorji i dverji doma Tvojega i mojega. I stalno Te tčekah i nadah Ti se stalno. Al Ti se ne pojavi, niti mi se Ti obznani. Samo muk. I rodi se sumnja u duši mojoj, sumnji nesklonoj, da i Ti negdje, ko ja ovdi, uzalud ne tčekaš spasenje od mene. I s tom teržkom mišlju legoh po ovi kam, da oni koji protčitaju vide tko će od nas dvojice dočekat spasenje.
Legoh grk 1389. ljeta po Gospodu, kad Tverdko bje Kralj od Bosne, Serbie, Dalmeise, i Zapadnijeh Strana, a ja tad bjeh starac koji u svijetu vidjeh ono tšto ne htjeh vidjet, a ne dotčekah ono tšto srdce moje stalno tčekaše i samo to željaše..."
Pjesma jedanesta
Ko da je drevnom spiralom nošen Sanko domu stiže. Plamenom je trošen svaki vidljiv kut.
Rukama krvavim u kamenu hiža se diže,
preživjeli su voljeni. Iz naručja sisanče ispušta seja, prema bratu trči, baca jorgovana prut
lomljeni. Pritrčava i Majka, grle se, ljube i glasno o času plaču :
- Premila Djevna sa Gradine se...
U Majčinom oku neprebol je plam !
Ko munjen Sanko na tavnom atu prema kuli juriša,
on će se survat ljubljenoj pod kam,
odasvud, eto, bije ognjeva kiša :
- Na svijetu tom bez nje, avaj ! Istruho bih živ, znam !
Kroz zemlju im ruke sastaviše,
a u njima rubac rumen,
na kam ljubav nastaviše,
a činjaše je ovih riječi grumen :
A se leže Djevna i Sanko, na svojini, na plemenitoj. Ljubiše i lijer uz kojeg zaspaše vjerno. Ti, koji čitaš ovaj kam, nek znadeš da na lijeru to nije rosa, već silan plače,
a njih mlade zla kob smače.
Ljeta 1389. kad vodama krv je tekla.
Pjesma dvanesta
Ko pamuk su cirusi, nebo šaraju,
u času tavnom čovjeku grlo paraju.
Nebosklon budi se Husan,
još bliješti čisto san.
Kamo će okrvavljeno pamćenje seliti ?
Kuda će cirusi izbijeliti ?
Snivamo što bivalo je ili će biti :
kako u nebo skočiti, u ništa se ne skriti ?!
Pogled unezvijeren luta,
nije pogrešnog puta !
Doći će smiraj, kad ?!
Suze briše, kamo poći sad ?
P.s. Na žalost, Poema je zahvaljujući fejsbukovom algoritmu završila u spam folderu te je tek sad objavljujemo, ali dobra poezija nikad ne kasni. Izvinjenje za Ernada.
