In memoriam velikom bardu pisane riječi (1934-2024)
Ljeto
Tako me dočekuje ljeto. Gledam otvorenim
i zatvorenim očima tko je u tim prazninama,
jesam li uistinu četvrti. Držim u ruci šalicu
i svjetlost na njoj. Da ne bi praznina rasla,
da bih ublažio trpkost, koliko šećera treba?
Kakav ritual za to čega nema u mirnom danu?
Gdje sam? Okrećem žličicu, okrećem, potaknut
pokretom čekam da osjetim blago okretanje
Zemlje, blago kao nevidljiva ptica.
Rečenica
bocu ulja hvali se: Drukčije je ulje
od masline koja gleda more.
Ja znam što znam, razbor nalaže oprez,
šutim i u sebi odmahujem, u početku s
uvjerenjem, postepeno sve slabije,
na kraju popuštam i pristajem sasvim.
- Lijepa rečenica, ni istinita
ni neistinita, osvaja svoj prostor.
Rog
Kada drugi put dođem, ako dođem,
svirat ću rog. Htjet ću biti kao on,
veliki zračni puž s pitomim tamnim tonom,
zadovoljan sa sobom i svim oko sebe.
Iznutra bit ću zelen, izvana osjetljiv
i sabran, s granicama za prije i poslije:
bit ću autistična radost. Na mojoj ljetnoj
majici pisat će "Društvo kornista".
Zvat ću se Šiško, kako i treba da se zove
netko tko svira rog, svjestan svih
razigranih posljedica.
Iz istoimene zbirke, koju Hiperboreja preporučuje, Fraktura, 2018.
