Izaslanik
Jednoga dana u toj sobi mali pacov,
dva dana kasnije, zmija.
Koja, vidjevši me da ulazim,
sklupča duge trake svog
tijela ispod kreveta
a zatim se uvijala poput krotkog kućnog ljubimca.
Ne znam kako je tu dospjela niti kako je otišla.
Svjetlo baterijske lampe docnije nije otkrilo ništa.
Čitavu sam godinu gledala na to
kao na nekakvu grozu? sreću? tugu?
koja je ušla a potom i napustila moje tijelo.
Ne znajući ni kako je to ušlo u nj,
ni kako je izašlo vani.
Visilo je tamo gdje ga riječi nisu mogle dosegnuti,
spavalo tamo gdje svjetlost nije mogla prisegnuti.
Njegov miris nije bio ni zmijski ni pacovski,
ni čuvstven niti asketski.
Postoje otvori na našim tijelima
o kojima ne znamo ništa.
Kroz njih
stada sa zvonima putuju po sopstvenom nahodu,
dugonoga i žedna, prekrivena neznanom prašinom.
Amor Fati
Malena dušo
ti koja si lutala
izgubljena dugo.
Šume sad su tamne sve,
pune ptica i silne oči imaju.
A onda svjetlo, koliba, vatra, vrata što stoje otvorena.
Bajke te upozoravaju:
Ne ulazi unutra,
ti koja išteš jesti bićeš pojedena.
Ti uđi. Ubrzaj se.
Ti želiš da imaš stopala,
ti želiš da imaš oči,
ti želiš da imaš strahove.
Odluka
Postoji tren prije nego oblik
čvrsne, i boja se ustali.
Prije negoli otvrdne ili se od vreline peći istali.
Pismo što se još uvijek može uzeti
iz poštanskog sandučeta.
Ruka u laktu zadržana,
riječ zastala u bilu grkljana,
i koža bubnja sobnog vazduha koja jača.
Grudni koš u mrava nije tako uzak.
Zeleni kaput na starom bakru teži više.
Ipak se nešto provlači kroz to —
gleda uokolo,
kreće se drugim smjerovima, ka drugim zemljama.
Ne u izgnanje, niti u nadanje. Prosto je izmjenjeno.
Kao što se i pješčana staza mijenja prozvana Putom Svile:
ne mogući se nakon toga vratiti u prvobitno.
Za ono što nas vezuje
Postoje imena za ono što nas vezuje.
jake sile, slabe sile.
Pogledaj uokolo, vidjećeš ih,
pokorica koja se uobličava u polupraznoj šolji,
ekseri zarđali na mjestima gdje se spajaju.
zglobovi užljebljeni u sopstvenoj težini.
Način na koji stvari ostaju tako čvrste,
gdje god da su bile postavljene —
dok je gravitacija, naučnici kažu, slaba.
I pogledajte kako meso ponovo raste isponova
preko rane, sa velikom žustrinom,
jače,
od jednostavne, neprovjerene površine pređašnje.
Postoji nazvanje za takvo stanje na konjima,
kad se uzvrati tamnije i podigne, divlje meso
i kao i svako meso,
ponosi se svojim ranama, nosi ih
kao počasti poslije bitke,
male trijumfe okačene na grudima.
I nakon što se dvoje ljudi voljelo,
to je sad nalik
ožiljku koji postoji između njihovih tijela,
jači, tamniji, i divlji;
kao da kakav crni gajtan čini od njih jednu tkaninu
tvoreći je tako da je ništa ne može pokidati ili zakrpiti.
Preslovio sa američkog engleskog za Hiperboreju Radomir D. Mitrić