Neka dođe carstvo tvoje. Govore kako se prorok
u vlastitoj kući sa mitom svojim skriva:
motreći uživo neznane nijanse
otrova što truje njegovo blaženstvo.
Riječ je o tvorcu, tako blistavom,
koji nas odvodi istom rijetkom zemljopisnom središtu
ne bismo li omeđili Arktički Krug Riječi:
ne noseći kompas, niti zastavu kao sȃd, nego kost.
Nepropadljivi humor jednog kostura.
Njegov je mit milost: ništa manje nego naš apsolut,
skakavac i med, tapija i lisnica s novcem. Žena
može biti dovoljna divljina tijelu
koje je istražuje. Ozbiljna sudba,
postanje i ishodište.
Ona, posljednje raspeće Riječi.
Koju pritišćemo kao Romejac svoj mač.
Ljeto
Malena zlatna cikada
je drugi bog ljeta, ljubavnici to znaju,
njezin presušeni glas odzvanja
produbljujući zlatnu žeđ podneva,
prateći crno sunce još dugo,
dok uzrijeva smokva i vinova loza mekša padajući
dolje polagano s nebeskih zlatnih kola,
dan za danom ne bi li se dovršilo sve,
i dokle god se Latinska žega rasprostrla
duž pokrova dolina glas cikadin će
milovati i svrdlati uha ljubavnička
a proročišta pređašnjih doba prisjetiće se
raskalašja dokolice i smeđe kože,
vina smješanog sa poljupcima i starog
ljeta besaničkog sa počincima u kojima se uživalo
u vrijeme Adamovog raja davno prije pada.
Drvo dokoličarenja
Umrijeću jednog dana, pretpostavljam,
u ovoj staroj turskoj kući u kojoj prebivam,
pred kojom je krzavo lišće bananino a
na simsu unutar tegla od džema sa bušinom.
Možda će jedna žalobna mandolina
zasvirati tamo gdje su cikade bušile
do srca svih strepnji grebući tako
po tišini kao kakav zaključan ljubimac kućni.
Hoću li više ili manje biti mrtav
negoli selo u sjećanju raspršenih
proljeća, ili kakav oblak u oku očevidca,
što gleda unatrag, isto kao i na predstojeći put.
Prema vlažnoj glini ženinoga htjenja,
nakon što je srce prekinulo strašnu
jed, hoću li dati opis omeđen
ovim životom i drugom vrstom progonstva?
Ne: kartaši će sa talonom
igrati: vazdušne opruge
će šištati: ležeći u krevetu pod poljubima
neprepoznatljivim, sa svim mojim neplaćenim dugovima.
Trebao bih se sjećati noći sa pljuskovima,
kao sirovo gvožđe po brdima, modrica
predjela po kojima bubnja oblak i svagdašnjeg
nedostatka nečijeg što širi se kao mrlja.
Ili tame po kojoj se mrki prsti kreću,
prije nego što se rani probude pastiri,
tapkajući uspavane usne sa ovim istim
ishabanim tipkama pisaće mašine pjesmu, preklinjući
tišinu ustiju i umova koji još zaustili nisu.
Mareotis*
Za Dajanu Guld
Sad svugdje gdje se proljeće otvara
poput očnog kapka još neusredotočenog,
neizoštrenog za obličje ili dubinu,
ono nasmijano je i čitavo, u komešanju iz sna.
Ptice otpočinju jutarnju varku,
cvijeće i divlji nagoni kreću
vodeći plotno u ljubav
kroz krila, poruke, telegrame,
oslobađajući lutnju bestjelesnog svijeta.
Samo smo mi zadržani ovdje
razboritom ljubavlju — u pejzažu što sliči oku,
gdje vjetar divlja na Marijutskom jezeru,
čvrsteći trsku i sjajeći so,
a na tim drevnim putevima, vjetar taj,
grubo, nepovjerljivo
još jednom dotiče
melanholiju prevoja obraza i papira.
*Antički naziv za jezero Marijut, blizu Aleksandrije u Sjevernom Egiptu.
Presolio sa engleskog za Hiperboreju Radomir D. Mitrić
Fotografija Borisa Karmija, Lorens Darel u Izraelu, 1962.
