polazak
pogledaj me, obezakonjenog,
uvijek u ekstremu čekićem straha
razapinjem granice mogućnosti
u groznicama opsjednutosti
postojim samo u drhtaju trajem
poput lista u plamenu
u sjaju zvjezdanoga vodopada
zamisli želju
otvori oči – na kapijama kapaka
duša sa čežnjom osluškuje
fanfare svjetla,
usamljena.
izmjeri, agente promjene,
razdaljine u otkucajima
leptirovog srca;
i otresi sa mape nepoznatih gradova pepeo
sa krila gavranova na gargojlima ugniježđenih
da ukažu se boje novih uglova,
da pronađe se smisao plamena u razbacanoj pjesmi,
u koracima našim.
vidi, na vodi: svjetlost.
nema doma do kraja svijeta,
to usputna su pribježišta samo,
luke kolijevke za zanjihane drhtaje talasa
razlivene po naručjima privremenih smislova,
u plamenu na obzorju vječno treperi čežnja,
dvostruko sunce zalazeće svakog početka
obećava razigranom porugom
da sigurna je
da jedina je
do potonuća.
daj mi nove riječi, plovidbo,
nisu pale zastave moje grimizne
poput kiše nad modrim površinama
pa da me utišaš,
sazdat ću te, od iskona suština si moja,
od vjetra, i svjetla, u muzici, iz pjene,
makar izvan kraja svijeta, dom.
da sigurna si,
da jedina si,
do uspeća.
progovori, nezalazeće
zmija se putovanja razvukla evropom
šutnjama maglama daljinama
uokvirena ilustracija kaveza
vrijeme cijeđeno u nepovrat,
narandža sunca uronjena u koktel zapada
čelikom i staklom ozrcaljene krhotine drevnih bogova,
uzvišenost lišena svake svetosti
i jezik, zakovan, škrt,
u podzemlju sjećanja,
moljac je što leprša u nepravilno prelomljenim zrakama svjetlosti
na ključaonice značenja
kotači na šinama razdiru tkivo svake prepreke,
preorava se zemlja premjerena žudnjom
za trijumfom.
