Astronautika juga, Radomir D. Mitrić

Astronautika juga, Radomir D. Mitrić

 


Ne bdiju filozofi nego majke.

Vesna Parun

Prozor Voja Stanića


Kosmos se sav tiska, ne bi li stao u jednu tačku,
štafelaj osamnice malog slikarskog ateljea,
zagledan u korzo nad morem, vjetrova stradu,
prostor gust kao kad trpko u šaci pucaju šipci,
pršte narovi, sunce tu je u stalnoj hodočasti, 
jedriličaru snova, svjetioničaru, magu, maštaru. 

Čitava Boka tu postaje sveta, kroz vizuru tog 
malog i budnog okna na hercegnovskom Škveru. 
Preselio je Vojo skoro u plave daljine perihela 
ali ostavi odškrinut prozor, i čini se da kroz 
škure noću izlazi svjetlost otud i presijava se 
mirotočno na ljude i na barke, na platna što 
postaju čudesno žive i tihe rajske plaštanice.

Tako se ritmuje svijet, u gorkom amaru zrijući 
u oker, u zlato, iz žuči u med, u sladost što trne 
pod jezikom, dok maginju i nešpolu slasno kuša.
Niko nije umio tako svijet primorja da oslika,
sjeta i radost da tvore isto, razdragano dok su
djeca i starci zagledani u svoje male živote
postajući kolosi, pčele što u tihovanju ispletaju 
saća i medonose, nadilazeći tugu koja ih shrvava.

Jednom što zaživi, neuništivo je, govorio 
bi meštar vječno zagledan u zaum, iza vidljivog,
u ono što izmiče kistu i ne može se doslikati,
pušeći svoju lulu i ispijajući kafu, šetači dok
su usputno prolazili uokolo. Poneki bi zastao 
i pozdravio ovog skromnog čovjeka, alhemičara 
iz čijeg se atanora grijala čitava Boka, ujesen
i uzimu kad ponestane sunca i bure okuju sve.


Ravena


Zmijski pastir u zlatu naosa drijema,
sijesta je podnevna i nikakvog zvuka nema
sem šištanja zmije koju štap dresira,
ili huk, odozgo s neba, kad prokaplje voda
sa svoda kupole kojom još mladog cara 
krštava nezadrhtala ruka Pretečina. 

Kostrijet i purpur. Spi gradić po čijim 
kaldrmama nalik mulama hodočasnici 
tromo mile a Ravenjani poput holivudskih 
kaskadera jure na vespama i biciklima.

Carica je izvan grada, ali sija njena 
dijadema, u ruju sunčevom. I mozaici iz 
renesanse Paleologa, dok svjedoče nijemo
o začelu i praiskonu te miline, toga 
uninjija, učaurenog u trulom mesu zapada.

Krstionice, bazilike i zvonici što 
miruju, jedino je što preteče u današnje 
doba, od nekada silnog Vizanta, docnije 
poharanog, pokradenog i uniženog.

I Danteova grobnica pred kojom stražare
lavovi, grifoni i orlovi, dok u on u vječnom 
snu, u disomniji, i dalje sniva o Beatriči, 
boreći se neprestano sa bjesovima, 
nalikujući anđelima sa ravenskih apsida.


PAX TIBI MARCE EVANGELISTA MEVS


Venetske lađe na škrtom suncu Mlečića,
na jednoj od njih ukadrirani za vječnost Popa 
i Mija, kako plove pred bazilikom Gospe 
od Zdravlja, osmješeni u sivom popodnevu, 
nasuprot akvarelima Torčela i zlatne 
magme vješto uduvane u muranski stakleniš.

Sija istrijanski kamen i marmarin kao da 
ga je klesao sam Mikelanđelo Longeninom 
rukom, između kanala i lagune, na još uvijek 
živim Kanaletovim platnima i vedutama 
zagledanim u dubovode, u čijim temeljima 
zazidani ćute crnogorski borovi iz najveće
pjesme iz cjelokupne lirike slovenskog juga. 

Svakog se dana događa čudo, u podnevu tu 
izraste nevidljiva crkva iz te hodočasti 
i uzdiže se u plavet poput ranohrišćanskog 
zavjeta. Docnije će njihovim, i tragom jednog 
Paunda i Brodskog, doći i onaj silni, što 
bješe kao niko samlji krajem jula, diveći se 
nestvarnoj toj divoti, lamentirajući nad 
kostima sina, kojeg su morske sirene tamošnje 
povukle dubinama, u brodolom iz kojeg će 
izrasti čudesni Kanoni i posveta Bogorodici, 
Prijamu nalik dok iskao je Hektorovo tijelo.


Tranzit poezije


Juni je i već je upeklo, provincijalci 
i domci se odavno razbježali kućama, 
pust je beogradski Filološki, poput plaža
atlantskih na kojima su nasukani mrtvi 
kitovi, knjige poređane duž njegovih zidina, 
i na platou, razlistava usput samo slabašan 
vjetar i pokoji raspali crveni GSP-ov bus 
nakon što jurne ili pristane u blizini. 

Tu je štrafta što vodi Kalemegdanu 
kud prolaze Turci i Azijati, antikvarijati 
u koje ne zalazi više niko, sem pokoji 
fantast ili kolekcionar starog kova. 
U izlozima rijetkih knjižara, fosilima 
boljih vremena, baškari se beletrističko 
smeće zapada. Novac je tržištu bog 
i ne zanimaju ga kritičarske epifanije 
niti teška semantika filozofije, nečitljive 
tirade mlađarije odrasle u eri tehnokratije 
ni suva drenovina savremene epike.  

Na Bajloniju gledao sam kako riječnu ribu 
umotavaju u izdanja Nolitovih biblioteka 
„Sazvežđa“i „Orion“, vidio pune kontejnere 
knjiga iz Dvorske pred Narodnom, sjećao se 
iz rata crnih, blatnjavih otisaka vojničkih 
čizama, poput kakvih paklenih pečata, jezivo 
otisnutih u narandžaste knjižice malog 
formata Radove „Reči i misli“, u koju je 
zavijana još i škija i dunjin list za pušenje. 

Ipak djelovala mi je poezija življe na romskim 
tezgama sa buvljaka od one koju su surovo 
i tulpoovski sjecirali na kursu Savremene. 
Tad se prisjetim ubogih Milišića i Miljkovića, 
Crnjanskog i Kiša, Steva Tontića i anđeoskog 
Kolje, Disove raspale rodne kuće, Damjanovića 
Đura u sivom kaputu, od čije jurodivosti zazirahu 
kao da je gubav, njegovog maestralnog „Golimjesta“, 
Čučka kako povazdan tumara sa bijelim cegerom.

Vijećnice kako gori, mučenika iz kruga 
dvojke i lažnih boema iz Skadarlije, 
i zvjezdan nada mnom zapadne mi težak 
kao đule i granata iz bivših ratova. 
Nesuđenika iz Francuske 7, koje je zasjenio 
mejnstrim restoran. Kulturnih dodataka 
koje zaobilazih, jer ih prodavahu perfidno
oblandirane u tuljke tabloidnog đubra. 

A onda se prisjetim i Vrbasa, Požege, 
Srpske Crnje, Čačka, Kraljeva i Trstenika, 
Bora Kapetana i bašte banjolučke Hotel Bosne 
i ostalih mjesta na kojima poezija uistinu živi 
i dotiče crvenu Venclovićevu nit pjesništva. 
Kako se odmicah od centra ka periferiji,
dalje, bivalo mi je sve lakše jer postoje ti
skrajnuti prostori što tvore poetska čuda.  


Disharmonika 


Galeba vidjeh, zalutalog u planine, 
orlu bješe lak plijen. Mrka ježa u ježuru 
nad prijesnom zemljom, u danima suše kako 
ukraj bašte presuđuje žednoj bjeloušci. 

Mačiće tek omačene dok u kartonu plove 
nizvodno rijekom mog zavičaja. Morku 
što sljepiće guta, guštere, zelembaće 
i male krtice slijeporođene, koje u 
trenu prvog srsa strašni dočeka kljun.

Losose japanske na imanju nekad davno,
prije posljednjeg rata, kružili su mirno 
u fontani na jednoj bosanskoj padini, 
prije negoli se projavio vrag i sve nas
otjerao u vječnu i bespovratnu bestragiju.

Daždevnjaka, čuvara nemuštog jezika, 
u doba dječaštva još, kad mi se bješe
zavrzmao oko nogu jednog kišnog jutra. 
Pastrmku kojoj je glava silno porasla 
u ogroman nesrazmjer, tijela kržljavog. 

Kuću moju seosku, dok je raskivaju vjetrovi 
i zubi nevremena, oca kako odlazi u polje 
sa kosom o ramenu, u bijeloj košulji, babu 
od koje naučih travoslov, kad zamaknu niz 
put za njim, brata i sestru zagrljene dok ih 
vječnik u edenske bašte seli, majku pognutu
dok sređuje svoj povrtnjak i cvijeće plijevi.

Spoznah da mjesta postoje po bližnjima 
samo, i jedino tako prkosimo entropiji. 


Koncert za jegulju


Robinjasmo, u tami i hladu slijepih rukavaca.
Ostrvce od naših tuga skamenismo i podigosmo
na visinu četiri trščana koljenca, da bude
neplavljivo dok bdi i jeca sa vjetrovima
riječnim kočopernim, u zatonu, uvali dalekoj
radoznalom oku. Bršljan i trnje splitali se, 
ćukovi i vodomari glasali, a mandarinski
patak prizivao patke u prvom sumraku i ribe 
kupile krupne mušice, praćakajući se površjem.

Jegulje, zmijolike, tad bi izlazile iz jazbina, 
svojih u potrazi za plijenom. Lovljene od 
davnina i spuštane u gustijerne pod hladan 
kam gdje bi tamnovale tamo godinama, čisteći 
vodu, pučeve i kamenice, stajaćice udaljene 
od vodotokova. Nad njihovom si sudbinom tiho
jecala, jer nikad neće vidjeti more Sargaško,
njihovu pradomovinu, gdje jedini im je mrijest.

Svirao bih na trubi od vrbove kore, isječene
oštrom čakijom kosim rezom, svijene jednim
potezom. Bio sam poput Sadka iz ruske skaske,
kralj ribara, Petko Robinzonov, zmajski ratnik 
starog Ilirika, a ti čarobnica, voden-vila. 
Obijali bismo tuđe gustijerne i oslobađali
zatočene mučenice, puštali ih zaranjajući 
u duboke vode, a poslije zaspivali u kolibama
od pruća, svirajući i pričajući jezovite priče.

Davno to bješe, prije rata, prije nego što si
i sama odjeguljila tom moru, preko sedam gora. 

 
Astronautika juga


Jednog ćeš dana sve rasprodati i staru pasaru 
kupiti, upraviti je prema zvijezdama i uroniti 
u azur Jadrana, so će se soli vratiti i tijelo će 
ponovo tijelom postati, živi krst i katarka što 
para nebo i u njemu se inati, ronićeš na dah 
u nekoj uvali i ogledati se u očima voljene žene, 
u doba zlatnog sata, pod hladom borova na divljoj 
plaži do koje brodice samo stižu, daleko od očiju,
svih boli svijeta koje odbolova i otuži za života. 

Sve će riječi zasvagda zanemuštiti i svi će 
se tereti otpustiti, poput sidara odbačenih 
odriješiti i u dubine mora otići, mornara što 
ih je oluj sa palube u sumračju survao u iskon 
vode, u tamno plavetnilo i u rebra davno 
potopljene korablje, prepune feničkih vina 
i obola zlatnih što im alge na usnule oči meću 
i ziblju se kao stare šjore, žaleći ih tako mlade 
kad dopadnu carstvu podmornome, nalik njihovim 
materama i voljenim ženama u daljini koje će 
stalno u pučinu zagledati, lude od čekanja na njih.  

Grnčarsko kolo spravi i pleme novo na njemu 
rukama svojim satvori, dok rakovi uokolo vode 
ljubavne dvoboje njihovim škarama, nalik 
škarama vaših bedara kad ovnujski tamna krv 
pokulja iz petnih žila u čela vrela od morskog 
sunca, uprt o hrptenjaču dok budeš, kao o jarbol 
za koji ćeš docnije raspeti kožu jedra i bubnjati 
po tom dobošu obnoć dok daleki gromovi budu 
parali površje sinje vode,i talasi potom hladili 
vulkansku lavu vaših donjih stomaka, sretan što 
si se dogodio i barem jednom bio nečije sve i svja. 


O stvarima koje smo bespovratno izgubili


Kad zanoća utroba moga jezika postane 
plamnica što tamu razgoni, poput duboke
škrape iz kamenitog krša mog rodnog kraja 
u koju skrili su se pastiri i ćumurdžije od 
iznenadne kiše grijući se tijelima koje je 
tako uzani prostor približio jedne drugima.
 
Danas je posve drugačije, nevolje nas 
udaljavaju i čine od svakog čovjeka 
pustolinu u samotinji, Goli Otok na kojem 
ni rastinje ne raste za koje bi se mogao 
uhvatiti ukoliko vjetri i vode nabujaju.
 
Neprohod, od drače isplele su između 
naših tijela, koja para našu kožu odavno 
nesviklu na dodire. Ti sežeš dokle seže 
jagodica prsta, sve van opipljivog je samo
mimikrija i simulakrum. Sveništenje. 
 
I tako tinjaju te male vatre i gasnu same 
u tišini bračnih osama, u kućama koje je 
televizija pretvorila u cirkuske šatre. 
Vozom tehnokratije majmuni upravljaju 
i kandilo u kutu tek je tu da posvjedoči 
kako je istinska sušt u transcendenci.
 
Svijet urasta i smanjuje se tako svake godine,
a kćeri naše rastu, od jeke Vavilona naši 
se glasi čuju sve manje, tumaraju uokolo 
poput divljih zvijeri, kad zanoća utroba 
moga jezika uzraste i zaplamti od živih 
riječi, neugasiva daždu, prkoseći zlosti. 
















Whatsapp Button works on Mobile Device only

Pretraga. Dijakritički znaci su obavezni. Nakon toga pritisnite "enter".