Ne bdiju filozofi nego majke.
Vesna Parun
Prozor Voja Stanića
Kosmos se sav tiska, ne bi li stao u jednu tačku,
štafelaj osamnice malog slikarskog ateljea,
zagledan u korzo nad morem, vjetrova stradu,
prostor gust kao kad trpko u šaci pucaju šipci,
pršte narovi, sunce tu je u stalnoj hodočasti,
jedriličaru snova, svjetioničaru, magu, maštaru.
Čitava Boka tu postaje sveta, kroz vizuru tog
malog i budnog okna na hercegnovskom Škveru.
Preselio je Vojo skoro u plave daljine perihela
ali ostavi odškrinut prozor, i čini se da kroz
škure noću izlazi svjetlost otud i presijava se
mirotočno na ljude i na barke, na platna što
postaju čudesno žive i tihe rajske plaštanice.
Tako se ritmuje svijet, u gorkom amaru zrijući
u oker, u zlato, iz žuči u med, u sladost što trne
pod jezikom, dok maginju i nešpolu slasno kuša.
Niko nije umio tako svijet primorja da oslika,
sjeta i radost da tvore isto, razdragano dok su
djeca i starci zagledani u svoje male živote
postajući kolosi, pčele što u tihovanju ispletaju
saća i medonose, nadilazeći tugu koja ih shrvava.
Jednom što zaživi, neuništivo je, govorio
bi meštar vječno zagledan u zaum, iza vidljivog,
u ono što izmiče kistu i ne može se doslikati,
pušeći svoju lulu i ispijajući kafu, šetači dok
su usputno prolazili uokolo. Poneki bi zastao
i pozdravio ovog skromnog čovjeka, alhemičara
iz čijeg se atanora grijala čitava Boka, ujesen
i uzimu kad ponestane sunca i bure okuju sve.
Ravena
Zmijski pastir u zlatu naosa drijema,
sijesta je podnevna i nikakvog zvuka nema
sem šištanja zmije koju štap dresira,
ili huk, odozgo s neba, kad prokaplje voda
sa svoda kupole kojom još mladog cara
krštava nezadrhtala ruka Pretečina.
Kostrijet i purpur. Spi gradić po čijim
kaldrmama nalik mulama hodočasnici
tromo mile a Ravenjani poput holivudskih
kaskadera jure na vespama i biciklima.
Carica je izvan grada, ali sija njena
dijadema, u ruju sunčevom. I mozaici iz
renesanse Paleologa, dok svjedoče nijemo
o začelu i praiskonu te miline, toga
uninjija, učaurenog u trulom mesu zapada.
Krstionice, bazilike i zvonici što
miruju, jedino je što preteče u današnje
doba, od nekada silnog Vizanta, docnije
poharanog, pokradenog i uniženog.
I Danteova grobnica pred kojom stražare
lavovi, grifoni i orlovi, dok u on u vječnom
snu, u disomniji, i dalje sniva o Beatriči,
boreći se neprestano sa bjesovima,
nalikujući anđelima sa ravenskih apsida.
PAX TIBI MARCE EVANGELISTA MEVS
Venetske lađe na škrtom suncu Mlečića,
na jednoj od njih ukadrirani za vječnost Popa
i Mija, kako plove pred bazilikom Gospe
od Zdravlja, osmješeni u sivom popodnevu,
nasuprot akvarelima Torčela i zlatne
magme vješto uduvane u muranski stakleniš.
Sija istrijanski kamen i marmarin kao da
ga je klesao sam Mikelanđelo Longeninom
rukom, između kanala i lagune, na još uvijek
živim Kanaletovim platnima i vedutama
zagledanim u dubovode, u čijim temeljima
zazidani ćute crnogorski borovi iz najveće
pjesme iz cjelokupne lirike slovenskog juga.
Svakog se dana događa čudo, u podnevu tu
izraste nevidljiva crkva iz te hodočasti
i uzdiže se u plavet poput ranohrišćanskog
zavjeta. Docnije će njihovim, i tragom jednog
Paunda i Brodskog, doći i onaj silni, što
bješe kao niko samlji krajem jula, diveći se
nestvarnoj toj divoti, lamentirajući nad
kostima sina, kojeg su morske sirene tamošnje
povukle dubinama, u brodolom iz kojeg će
izrasti čudesni Kanoni i posveta Bogorodici,
Prijamu nalik dok iskao je Hektorovo tijelo.
Tranzit poezije
Juni je i već je upeklo, provincijalci
i domci se odavno razbježali kućama,
pust je beogradski Filološki, poput plaža
atlantskih na kojima su nasukani mrtvi
kitovi, knjige poređane duž njegovih zidina,
i na platou, razlistava usput samo slabašan
vjetar i pokoji raspali crveni GSP-ov bus
nakon što jurne ili pristane u blizini.
Tu je štrafta što vodi Kalemegdanu
kud prolaze Turci i Azijati, antikvarijati
u koje ne zalazi više niko, sem pokoji
fantast ili kolekcionar starog kova.
U izlozima rijetkih knjižara, fosilima
boljih vremena, baškari se beletrističko
smeće zapada. Novac je tržištu bog
i ne zanimaju ga kritičarske epifanije
niti teška semantika filozofije, nečitljive
tirade mlađarije odrasle u eri tehnokratije
ni suva drenovina savremene epike.
Na Bajloniju gledao sam kako riječnu ribu
umotavaju u izdanja Nolitovih biblioteka
„Sazvežđa“i „Orion“, vidio pune kontejnere
knjiga iz Dvorske pred Narodnom, sjećao se
iz rata crnih, blatnjavih otisaka vojničkih
čizama, poput kakvih paklenih pečata, jezivo
otisnutih u narandžaste knjižice malog
formata Radove „Reči i misli“, u koju je
zavijana još i škija i dunjin list za pušenje.
Ipak djelovala mi je poezija življe na romskim
tezgama sa buvljaka od one koju su surovo
i tulpoovski sjecirali na kursu Savremene.
Tad se prisjetim ubogih Milišića i Miljkovića,
Crnjanskog i Kiša, Steva Tontića i anđeoskog
Kolje, Disove raspale rodne kuće, Damjanovića
Đura u sivom kaputu, od čije jurodivosti zazirahu
kao da je gubav, njegovog maestralnog „Golimjesta“,
Čučka kako povazdan tumara sa bijelim cegerom.
Vijećnice kako gori, mučenika iz kruga
dvojke i lažnih boema iz Skadarlije,
i zvjezdan nada mnom zapadne mi težak
kao đule i granata iz bivših ratova.
Nesuđenika iz Francuske 7, koje je zasjenio
mejnstrim restoran. Kulturnih dodataka
koje zaobilazih, jer ih prodavahu perfidno
oblandirane u tuljke tabloidnog đubra.
A onda se prisjetim i Vrbasa, Požege,
Srpske Crnje, Čačka, Kraljeva i Trstenika,
Bora Kapetana i bašte banjolučke Hotel Bosne
i ostalih mjesta na kojima poezija uistinu živi
i dotiče crvenu Venclovićevu nit pjesništva.
Kako se odmicah od centra ka periferiji,
dalje, bivalo mi je sve lakše jer postoje ti
skrajnuti prostori što tvore poetska čuda.
Disharmonika
Galeba vidjeh, zalutalog u planine,
orlu bješe lak plijen. Mrka ježa u ježuru
nad prijesnom zemljom, u danima suše kako
ukraj bašte presuđuje žednoj bjeloušci.
Mačiće tek omačene dok u kartonu plove
nizvodno rijekom mog zavičaja. Morku
što sljepiće guta, guštere, zelembaće
i male krtice slijeporođene, koje u
trenu prvog srsa strašni dočeka kljun.
Losose japanske na imanju nekad davno,
prije posljednjeg rata, kružili su mirno
u fontani na jednoj bosanskoj padini,
prije negoli se projavio vrag i sve nas
otjerao u vječnu i bespovratnu bestragiju.
Daždevnjaka, čuvara nemuštog jezika,
u doba dječaštva još, kad mi se bješe
zavrzmao oko nogu jednog kišnog jutra.
Pastrmku kojoj je glava silno porasla
u ogroman nesrazmjer, tijela kržljavog.
Kuću moju seosku, dok je raskivaju vjetrovi
i zubi nevremena, oca kako odlazi u polje
sa kosom o ramenu, u bijeloj košulji, babu
od koje naučih travoslov, kad zamaknu niz
put za njim, brata i sestru zagrljene dok ih
vječnik u edenske bašte seli, majku pognutu
dok sređuje svoj povrtnjak i cvijeće plijevi.
Spoznah da mjesta postoje po bližnjima
samo, i jedino tako prkosimo entropiji.
Koncert za jegulju
Robinjasmo, u tami i hladu slijepih rukavaca.
Ostrvce od naših tuga skamenismo i podigosmo
na visinu četiri trščana koljenca, da bude
neplavljivo dok bdi i jeca sa vjetrovima
riječnim kočopernim, u zatonu, uvali dalekoj
radoznalom oku. Bršljan i trnje splitali se,
ćukovi i vodomari glasali, a mandarinski
patak prizivao patke u prvom sumraku i ribe
kupile krupne mušice, praćakajući se površjem.
Jegulje, zmijolike, tad bi izlazile iz jazbina,
svojih u potrazi za plijenom. Lovljene od
davnina i spuštane u gustijerne pod hladan
kam gdje bi tamnovale tamo godinama, čisteći
vodu, pučeve i kamenice, stajaćice udaljene
od vodotokova. Nad njihovom si sudbinom tiho
jecala, jer nikad neće vidjeti more Sargaško,
njihovu pradomovinu, gdje jedini im je mrijest.
Svirao bih na trubi od vrbove kore, isječene
oštrom čakijom kosim rezom, svijene jednim
potezom. Bio sam poput Sadka iz ruske skaske,
kralj ribara, Petko Robinzonov, zmajski ratnik
starog Ilirika, a ti čarobnica, voden-vila.
Obijali bismo tuđe gustijerne i oslobađali
zatočene mučenice, puštali ih zaranjajući
u duboke vode, a poslije zaspivali u kolibama
od pruća, svirajući i pričajući jezovite priče.
Davno to bješe, prije rata, prije nego što si
i sama odjeguljila tom moru, preko sedam gora.
Astronautika juga
Jednog ćeš dana sve rasprodati i staru pasaru
kupiti, upraviti je prema zvijezdama i uroniti
u azur Jadrana, so će se soli vratiti i tijelo će
ponovo tijelom postati, živi krst i katarka što
para nebo i u njemu se inati, ronićeš na dah
u nekoj uvali i ogledati se u očima voljene žene,
u doba zlatnog sata, pod hladom borova na divljoj
plaži do koje brodice samo stižu, daleko od očiju,
svih boli svijeta koje odbolova i otuži za života.
Sve će riječi zasvagda zanemuštiti i svi će
se tereti otpustiti, poput sidara odbačenih
odriješiti i u dubine mora otići, mornara što
ih je oluj sa palube u sumračju survao u iskon
vode, u tamno plavetnilo i u rebra davno
potopljene korablje, prepune feničkih vina
i obola zlatnih što im alge na usnule oči meću
i ziblju se kao stare šjore, žaleći ih tako mlade
kad dopadnu carstvu podmornome, nalik njihovim
materama i voljenim ženama u daljini koje će
stalno u pučinu zagledati, lude od čekanja na njih.
Grnčarsko kolo spravi i pleme novo na njemu
rukama svojim satvori, dok rakovi uokolo vode
ljubavne dvoboje njihovim škarama, nalik
škarama vaših bedara kad ovnujski tamna krv
pokulja iz petnih žila u čela vrela od morskog
sunca, uprt o hrptenjaču dok budeš, kao o jarbol
za koji ćeš docnije raspeti kožu jedra i bubnjati
po tom dobošu obnoć dok daleki gromovi budu
parali površje sinje vode,i talasi potom hladili
vulkansku lavu vaših donjih stomaka, sretan što
si se dogodio i barem jednom bio nečije sve i svja.
O stvarima koje smo bespovratno izgubili
Kad zanoća utroba moga jezika postane
plamnica što tamu razgoni, poput duboke
škrape iz kamenitog krša mog rodnog kraja
u koju skrili su se pastiri i ćumurdžije od
iznenadne kiše grijući se tijelima koje je
tako uzani prostor približio jedne drugima.
Danas je posve drugačije, nevolje nas
udaljavaju i čine od svakog čovjeka
pustolinu u samotinji, Goli Otok na kojem
ni rastinje ne raste za koje bi se mogao
uhvatiti ukoliko vjetri i vode nabujaju.
Neprohod, od drače isplele su između
naših tijela, koja para našu kožu odavno
nesviklu na dodire. Ti sežeš dokle seže
jagodica prsta, sve van opipljivog je samo
mimikrija i simulakrum. Sveništenje.
I tako tinjaju te male vatre i gasnu same
u tišini bračnih osama, u kućama koje je
televizija pretvorila u cirkuske šatre.
Vozom tehnokratije majmuni upravljaju
i kandilo u kutu tek je tu da posvjedoči
kako je istinska sušt u transcendenci.
Svijet urasta i smanjuje se tako svake godine,
a kćeri naše rastu, od jeke Vavilona naši
se glasi čuju sve manje, tumaraju uokolo
poput divljih zvijeri, kad zanoća utroba
moga jezika uzraste i zaplamti od živih
riječi, neugasiva daždu, prkoseći zlosti.



