(Proljetna rapsodija)
Za uskršnjih ferija bio sam otišao u goste rodbini, u Badro-vac. Poslije gradske vreve, rado sam se
na nekoliko dana prepustio tromom, odmarajućem ritmu tog ambijenta. Jutrom smo na svježem
stolnjaku od bljedoružičastog damasta pili kavu sa skorupom i domaćim kolačima umiješenim s
uljem i zrncima kori-jandra koji su krčkali pod zubima, iz starinskih zelenkastih šolja od tankog
porculana sa srebrnastim oksidiranim prelivima. Šo-lje su bile podijeljene na kriške plitkim
okomitim usjecima, kao dinja. Dok smo srkali kavu i grickali kolače, moji su rođaci pričali o
poslovima i vajkali se na ekonomske nedaće. Tako je već red u posjedničkim kućama. Zatim bismo
popušili dvije-tri cigarete riđe, kovrčaste skije iz srebrene stolne kutije. Kolutići plaviča-stog dima
lijeno su se penjali uvis, sakupljali se pod stropom u pamučast oblačak nalik na džinovsku pečurku,
koji je, sanjiv i cjelokupan, dugo i dugo zaštitnički lebdio nad našim glavama. čini mi se da ti
plavičasti oblaci duhanskog dima nigdje ne žive dulje nego u podneblju takvih blagovaonica.
Neremećeni ni strujom propuha, ni življom riječi, ni oštrijom gestom, održavaju se neraspadnuti u
tim hermetičkim, ustajalim prostorijama, kao što tjelesa sačuvaju svoju cjelokupnost u suhu i dobro
zaptivenu grobu. Lebdio je oblačak dugo i dugo, sanjiv i opalski plavičast. A zatim sporo, jezivo
sporo raspredao svoje trakove, poput kakve goleme hobotnice viđene u snu.
Takvu jednu blagovaonicu s isto takvim kriškastim šoljama i kolačima, s isto takvim plavičastim
oblakom pod stropom, i s takvim istim razgovorima, nosim u sjećanju još iz djetinjstva. Iz djedove
kuće, gdje smo odlazili da provedemo božićnje i uskršnje praznike. Pamtim još i to kako je u tim
šoljama pri miješanju žličica zveckala preskakujući preko pregradica između kriša-ka na dnu. To je,
sjećam se, starije iritiralo, a nas djecu zabavlja-
117
lo; za nas su te kriškaste šolje imale samo tu nepovoljnu stranu što nije bilo lako sagrebati sa dna
neotopljen šećer.
Nema tužnije stvari od djetinjstva! Duša je još kao spuž bez kućice. Preosjetljiva, bolna na svaki
dodir. A dodiri su neobzirni i grubi. Neke njihove ožiljke još i danas nosimo u sebi. Sjećanje je pak
tužno već kao takvo. Zamislite dakle kako je tek tužno sjećanje na djetinjstvo!
Nikad nisam razumio poeziju vedrog djetinjstva. Oduvijek mi se činila pomalo lažna,
konvencionalna, bazarski jeftina ta jednoobrazna, do ubogosti neinvenciozna poezija čistih bijelih
košuljica, medenih kolača, dobrih djedova iz bajke sa bradama od kudelje i Snješka na dvorištu. Po
dužnosti sljedujuća, kao čestitka za imendan, krojena za svakog po jednoj mjeri. Duboko sumnjam
da se za bilo koga pod tim kalendarskim dječjim radostima krije istinski i dublji intimni doživljaj.
Naprosto anzihtskar-ta jedne dobi, kao što postoje anzihtskarte datog pejzaža.
Sjedio sam, dakle, za bljedoružičastim damastom stolnjaka, pio kavu sa skorupom, miješao
žličicom po kriškastom dnu šolje sa oksidiranim prelivima, i slušao posjedničko vajkanje mojih
rođaka. Zatim bismo popušili dvije-tri cigarete riđe, kovrčaste skije, pa se razišli: rođaci bi se
razmiljeli svaki za svojim poslom — po magazama sa soli i s goveđim kožama, po konobama, po
stovarištima grade — a ja bih se otisnuo glavnom i jedinom ulicom Badrovca. Povirio bih s praga u
kavanu (ne znam ni sam zašto: ne samo što nisam nikoga tražio, nego sam se gotovo panično bojao
da ne bih na koga poznatog natrapao), pa bih proslijedio dalje niz ulicu. Prošao bih mimo općinskog
»sljepica« na kraju mjesta odakle počinje kratko šetalište koje završava kod »Bunarića« —
presušenog zdenca sa četiri drvene klupe nad kojima su se nadvile nekolike plačljive vrbe. Uvaljen
u sasvim malu zelenu livadicu naplavljene zemlje i okružen čuperkom stasitih hrastova, »Bunarić«
je, posred sinjeg badrovačkog krajolika, bio kao neka mala zelena oaza — maksimum romantike što
je Ba-drovac mogao da istisne iz svog njedra. čovjek je po volji mogao zamišljati da je nekad tu
sjedio kakav izludjeli Taso i zapisivao bolne stihove. A odmah van tog začaranog kruga koji su
zatvarale titrave zavjese jadikina lišća, odzvanjali su tupi, mokri udarci presumićenih žena koje su
klečale na glatkim pločama u potoku i tukle svoje pranje. Kroz ritmičko udaranje prakljača čulo se
mukanje goveda i blejanje ovaca sabijenih u usko obzidano stočno sajmište, novu diku mjesta, čije
bijele, okrečene zidove nije
118
uspijevala da sakrije ni titrava zavjesa opuštenog pruća i lišća žalosnih vrba.
Jednog jutra, poslije kave s vajkanjem i dviju cigareta riđe skije, prolazio sam mjestom prema
»Bunariću« misleći ko bi znao o čemu, kad neko vikne za mnom:
— Profesore! Hej, profesore! Što ste se tako zamislili! Na vratima apoteke stajao je sreski
veterinar Prister. Spazio
me iz sumračnog odjeljenja iza pregratka sa kristalnim flašica-ma i s bistama Eskulapa i Galena,
gdje je svakoga jutra prije ureda pola sata ćaskao, pa ispao na prag da me zazove.
— Jeste li raspoloženi za izlet?
— Kakav izlet?
— Idem u selo. Došao seljak po me. Ako vam je s voljom, možete sjesti sa mnom — kola su na
federima, put relativno dobar. Provozat ćemo se po suncu, a o ručku smo već natrag.
Ja oduševljeno pristanem. Trknem kući da uzmem balon-mantel i da obavijestim domaćicu, za
slučaj da se dulje zadržimo, pa da zakasnim na ručak.
Bio je vedar ranoproljetni dan, bistar, tih, bez daška vjetra. A Badrovac, koliko je god zimi očajan
(vječito duva buretina, sve ogoli i posivi!), u proljeće se sasvim preobrazi: zazelene se pa-" šnjaci,
krpe uzorane zemlje iskamčene iz jednolične srebrnasto-sive kraške površine dobiju sočnu mrku
boju mljevene kave, u vazduhu zrače suzdržanom plemenitošću oskudne maslinove krošnje i trepte
ružičasti oblaci rascvalih grana nekog drveća crne kore koje je zimi prezreno, golo i neugledno, a u
proljeće nas iznenadi svojom bujnom cvasti kojom se zaodjene prije nego oli-sta. (Ne znam mu
imena, a često se vida po sumornim i neveselim mjestima, u krugovima kasarna, u dvorištima
starinskih bolnica, iza zidova kazniona). Ožive grmovi kupine uz cestu i kroza njih proštrecaju
gušterice. A nad svim tim razapne se ono blijedo, ne odveć plavo, rekao bih štedljivo plavo platno
neba, pod kojim je sve čisto i pod kojim stvari kao da nemaju sjene. Stran mi je jedri, mesnati
krajolik, krajolik plodnih, debelih zemalja. Oduvijek sam više volio ovaj oskudni, suzdržani pejzaž,
s njegovim neobično diskretnim i profinjenim odnosom boja nevelikog raspona i bez jačih
kontrasta, koji je vazda na mene djelovao kao neka blaga muzika za same gudače, i čini mi se da od
tog pejzaža nikad nigdje nisam vidio plemenitijeg. To je pejzaž koji nije stalan i jednom zauvijek
fiksiran u grubu materiju, već koji se rada uvijek snova, jedanput godišnje, i koji je, stoga, uvijek
119
mlad, svaki put nov, svaki put djevičanski novorođen. To, ustvari, nije slika jednog kraja: to je
proljeće. I kao što ima djetinjstva koja su tek mrtvi krajolik, tek anzihtskarta jedne dobi, tako ima i
pejzaža koji su ustvari samo fiksacija jednog momenta, momenta djetinjstva nekog predjela: to je
djetinjstvo svjetlosti, djetinjstvo zraka, djetinjstvo atmosfere. I, po tome, svaki put doživljaj jednog
novog, jednog ponovnog djetinjstva.
Ja se ubrzo vratim s balonmantelom preko ruke i sa dva sendviča, koje mi je rodica na brzinu
pripremila i na silu boga ugurala u džep.
Kola još nisu bila stigla.
— Otišao je po svoj »fijaker« u dvorište krčme, stići će s časa na čas — reče mi Prister.
Sjednem s njim u apoteku dok stignu kola.
Prister je bio stari činovnik, već davno zreo za penziju, ali još dobro uščuvan, a svojim iskustvom
valjda neophodan životinjskom zdravstvu sreza. Tokom dugih godina srastao je s mjestom, a u grad
ga nije gonila ni želja za gradskim životom ni potreba da školuje djecu, jer djece nije imao. Za ženu
je uzeo — davno, davno — jednu Gambaroša, već zrelu djevojku, posljednji izdanak stare
badrovačke posjedničke i trgovačke kuće. Donijela mu je u miraz, uz veliku Gambarošinu stojnu
dvokatnicu usred mjesta, dvije-tri najamne kuće u brijegu pod razrušenom mletačkom tvrđavom
— »u fortici«, kako se to u Badrovcu kaže — stare, oronule kućerine s kojih su nahereno visjeli
potruli kapci, i dvije-tri podvornice koje su davali u zakup seljacima. U prizemlju stoj ne kuće,
nekadašnjem gvoždarskom dućanu Gambaroša, sad je bilo kao neko odlagalište svakojake starudije.
Ležali su tu, bez reda i računa, starinski kantari, preše za kopiranje trgovačke prepiske,
komplicirane patentlampe van upotrebe i golemi kameni avan u kome su se nekada tucale glave
šećera. Sa stropa su se spuštali teški festoni debele, prašinom nabijene, pod prstima škriputave
paučine, a kroz desetljećima nečišćena stakla pogled nije mogao da s ulice prodre u unutrašnjost.
Kućerine »u fortici« nosile su doduše neznatnu rentu, ali bar nije bilo troškova za održavanje i za
popravke, a seljaci su od podvornica davali što su i koliko au htjeli, ali bar nije bilo brige i
natezanja. A takva je situacija najpogodnija za stariji par bez djece koji nema ni naročitih aspiracija
na prekogrobni život ni naročitih zahtjeva u ovome.
120
Uskoro se začuje tandrkanje točkova, i pred apoteku stanu kola s bijednom kosmatom zapregom:
dva mala, neobično trbu-šasta konjčeta, slična tapirima. Na prednjem sjedištu sjedio je okošt,
opaljen postariji seljak, pognut i mučaljiv. Izgledao je snužden, kao što uvijek izgleda seljak, bar u
badrovačkom kraju. Jedva se i osvrnuo na nas; s Pristerom je valjda već ranije dogovorio sve što je
trebalo. Kola su bila nešto između običnog seljačkog »kara«, kakav je uobičajen u kopnenoj
Dalmaciji, i neke vrste povrtlarskih laganijih kola na federima. Zapazio sam da od neko vrijeme taj
tip vozila zauzima sve više maha u tom kraju. I u tome vidim jedan znak civilizacije, koja, ipak,
pomalo prodire. Sjećam se iz djetinjstva vožnja u onom ranijem tipu seljačkog »kara« bez federa —
vožnja koja su se zvale »izlet« —, i još sasvim dobro pamtim one trzaje, one potrese, ono drmanje i
tru-skanje i poskakivanje, ono intenzivno treperenje čitavog tijela i duše, kao da je čovjek nagazio
na električnu žicu. Kod malo bržeg kasa, po onim izrovanim, kamenitim putovima, »izletnika« bi
zahvatilo to paralitičarsko treskanje i drhtuljenje, i čovjek je osjećao kako mu vibriraju koža i mišići
na zategnutim lalokama i kako mu, protiv njegove volje, noge same od sebe poigravaju u sitnoj,
neprekidnoj drhtavici po podu »kara«. I zaludu je bilo za-klinjati kočijaša: »uspori Micane, tako ti
živoga boga, otkinut će nam se bubrezi!« Mican nije imao smilovanja. Mićanovi su bubrezi čvrsti i
ne otkidaju se tako lako. A u sebi se on raduje što mu se eto pružila prigoda da se, bar jednom, i bar
malčice, oduži gospodi; i to oduži na dozvoljen i ljubazan način: poslužujući ih, bajagi, brzom
vožnjom, kakvu gospoda, inače, vole. Za ljubav toga, nije štedio svojih vilenih tapira. Ali sad je,
eto, nešto drukčije. I Mićanovi su bubrezi sad postali osjetljiviji, pa je novi tip kola na federima —
»vijaker« — smijenio onaj stari.
»Vijaker« je bio olovnosive boje, kao da hoće da nekoga prevari da je torpiljer a ne badrovački
»vijaker«. Očevidno ga je čovjek posudio kod seoskog kovača. Tako, naime, obično kovači bojadišu
svoja kola, u znaku tehnike. Seljanima, naprotiv, rado bo-jadišu »vijakere« nekom raspaljeno
modrom bojom plavila za rublje, otprilike onom koju Nijemci vole zvati »Pariserblau«, a Francuzi
»bleu de Berlin«; a u nedostatku te boje, drugim živim bojama, kakvima se obično maste uskršnja
jaja. Ljeti, u suton, kad se rasturaju sajmovi, razmigolje ta uskršnja jaja pod koja su zapregnuti tapiri
po bijelim, prašnim cestama, u žutilu i sivilu od sunca sprženog, suhog pejzaža, između ispucalih
strništa i sago-
121
relih pašnjaka. Načičkani pognutim ljudima i zabradenim ženama, mile nizovi tih »vijakera«
cestama, kao gusjenice u raznim pravcima, prema selima i zaseocima. A kad sidu s državne ceste na
meku seosku oputinu, tad se u pokojem napitom Mićanu probudi stara krv, razmaše se kandžijom i
potjera življe svoje tapire zaojkavši iz dna mozga.
Prister se uspentra u »vijaker«, a za njim pokušam to i ja.
— Pazite da ne uprljate vaš balonmantel! - dovikne mi dok sam se uspinjao u kola. — Zamažete li
ga kolomazom, nikad više nećete isprati mrlju!
Upozorenje je doista bilo umjesno, tek malko zakašnjelo: ja sam, naime, već bio zamastio moj od
mnogo pranja izblijedjeli balonmantel, čas prije tog upozorenja.
— Eto na!... No možda će se ipak dati isprati lužinom, — tješio me je sad Prister.
— Oh, svejedno!.. . I tako je star!. . . - odmahnem superiorno rukom. No čim smo krenuli krišom
osmotrim mrlju. Izgledi su bili pesimistički. - Svejedno! - ponovim još jednom sam sebi, ali bez
naročitog psihološkog učinka.
Seljak je gonio konje treskajući neprestano uzdama i nije se osvrtao. A Prister je već predugo
godina živio u Badrovcu da bi ga interesirao razgovor sa seljacima. Zijevnuo je i prešao dlanom
preko lica odozgo naniže i natrag, pri čemu je raskuštrao svoje bujne obrve i izgovorio, bez ikakva
vidljiva smisla i razloga, kao u nekom uzdahu: »Dio mio, Dio mio!«, pa složio ruke u krilu. To je
bila osveštana fraza kojom se čovjek Pristerova kova i iskustva stavlja u stav strpljenja i pasivnosti
potrebnih na putovanju.
— Che bella giornata! (Lijepa li dana!) — usklikne s mnogo osvjedočenja ali bez naročitog
uživljavanja, jer je i to stvar koju je za svojih trideset i pet godina prakse mnogo puta doživio.
— Doista, krasan dan! — složim se ja.
— Zaludu!. . . Proljeće je naj-ljep-še od svih godišnjih doba, to ja uvijek tvrdim!... — nastavi
Prister, kao da navodi jedno svoje strogo lično, ili čak općenito osporavano mišljenje, i ističući ono
»naj-ljep-še« tako kao da u godini ima bar sedamdesetak godišnjih doba.
I s tim je razgovor bio više manje završen. Uskoro je nama-kao šešir na oči, bajagi da se zaštiti od
sunca, a ustvari više zato da od saputnika skrije svoje dremuckanje. Sad je nastupilo šu-
122
tljivo sunčanje. Jer sunčanje nije nikad sasvim potpuno ako se govori. A još je potpunije ako se po
mogućnosti, sklope vjede.
Vozili smo se debeo sat. Kad smo stigli do jednog velikog brijesta gdje se odvajao strm i krivudav
puteljak koji se penjao koso uz brijeg, kola skrenuše s glavne ceste. Prister se u tom času automatski
razbudi, kao od neke tempirane unutrašnje pobude, još prije nego što ga je moglo razbuditi
truskanje koje će tek sada da počne. Truskali smo se kakvo pola sata, pri čemu je predugo rudo
nemilosrdno lupalo ono dvoje male kosmate kljusadi po nabubrelim trbusima i po spuštenim
njuškama, a sindžir na kraju ruda poskakivao i zveckao kao zamadijan udarajući po njihovim
mekim njuškama.
Seljak zaustavi kola pred svojom kućom. Bila je to prizemnica pokrivena crvenim crijepom, a iza
nje druga, manja, pod pločom — kuhinja ili »vatrena kuća«. Malo podalje, treće, skromnije i niže
zdanje bez prozora, pod ševarom. To je bila staja i spremište. Uz tu staju, stoščić kukuruzne trstine i
stoščić ispranog, izblijedjelog sijena. Kućište je bilo na osami; druge kuće zaselka bile su preko
brijega, više od kilometra udaljene.
Pred kućom nas dočeka starija žena, visoka i mršava, speče-na, izbrazdanih obraza, zabradena tako
da joj je iz povezače provirivao samo uzak, visok i šiljat oval lica, kao neka sasušena, smrežurana
sjemenka. Pored nje je stajala oniska i bucmasta mlada ženska djetinjih zelenkastih očiju i veoma
svijetle, kratke, kudrave kose, kao da je preboljela tifus, povezane žutom svilenom maramom. Po
toj kupovnoj marami i kecelji od plavog lje-skavog materijala moglo se pogoditi da je iz drugog
sela, nešto bližeg moru, i vjerovatno katoličkog. Iz daljeg razgovora razumio sam da im je to
nevjesta, i da joj je muž na otsluženju vojnog roka. Bucmasto lice niska čela uokvireno žutim
kovrčicama bilo je puno jedva susprezane veselosti. Bez počinka se klatila u kukovima, malko
nespretno, kretnjama koje još nisu bile sasvim ženske a koje su već izgubile djetinju dražest. Bila je
u neprilici s rukama — nelijepim, crvenim, nemirnim rukama — ne znajući što bi s njima počela.
Neka unutrašnja, još poludjetinja radost, bezazlena i bezrazložna, puna iznenadnih spontanih trzaja,
izbijala je u tim isprekidanim kretnjama.
Seljak se i ne pozdravi s njima kad je sišao s kola. Prema mladoj je bio još rutaviji nego inače.
Govorio joj je tonom zapovijedanja, i kao da ju je svakom zapoviješću korio što već ranije sama od
sebe nije učinila ono što joj je u taj čas nalagao. Ali i
123
pored tog načina koji je sličio na neprestani prijekor i omalovažavanje, u njemu — začudo nije bilo
ništa povredljivo, već naprotiv čak nešto pokroviteljsko i na opor način svojatljivo. Pomislio sam da
ta krtost i rutavost ovih mučaljivih ljudi dolazi možda odatle što žive na osami.
Prister side, protegne noge i uputi se prema staji pod ševare-vim krovom.
— Je li tamo? — upita seljaka.
— Tamo, tamo, — odgovori seljak prateći ga s lijevog boka, i zaostajući malko, iz poštovanja.
Ja stupim za njima na prag staje obzirnim koracima, onako kako se stupa na prag crkve druge vjere.
Stara je pristala za mnom, posljednja, a nevjesta otišla da se pobrine za konje. Ne isprežući ih
izbacila im je demove iz usta, prihvatila ljevaka za oglavnik i povela u velikom krugu do stoščića
sijena. Kljusad je, po prvi put otkako sam je ugledao, podigla glave, te zaronila gubice u šuštavo,
isprano sijeno.
Između Pristerovih i seljakovih ramena zirnem u nutrinu staje. Iznutra je bila prohladna tama s
mirisom gnjileži i blagi pogled izvaljene krave. Gledala nas je kao da očekuje slovo.
Prister je zastao na pragu. Gledali smo u kravu, a ona u nas. Šutjeli smo. U šutnji kao da se
obavljalo neko otajstvo. Zatim Prister zakorači, prede prag i uniđe u staju. Otajstvo je bilo
obavljeno. Sad je počimao drugi, govorni dio obreda. Za Priste-rom ude seljak, za njim ja, pa stara.
Krava je svejednako gledala u nas kao da nešto od nas očekuje. U pogledu životinje koja se nalazi u
nuždi leži jedno bezgranično, dirljivo vjerovanje u nas ljude. Bez tračka sumnje, s punim
pouzdanjem, one očekuju od nas izbavljenje, čudo, nemoguće. Bila je to krupnija, stasitija krava i
— činilo mi se — plemenitije pasmine nego što su druge krave u toj zabiti: čista, svjetlozekaste
dlake, bez onih ružnih žutih mrlja od ležanja na mokraćom promočenoj stelji. Kao da mi je i
Pristerovo mišljenje to potvrđivalo, jer se obrnu prema meni i reče mi talijanski, dijalektom:
— Pecca! Una bella bestia! (Šteta! Lijepa životinja!) Zatim se obrati seljaku:
— Hm. A otkud joj je to?
— Do jučer-prekjučer nije se moglo opaziti ništa ( — imao sam dojam, da nesvjesno kriju i
umanjuju bolest —), kad juče ( —se-
124
ljak se obrati ženi — ), je li, stara? vidimo nešto joj nije u redu, muči se, dahće...
—.. .Mili bože, što se od nje radilo! — upade sad starica. — Ka neki grčevi da su je spopadali, sva
bi uzdrhtala kao prut, za-puvala se, uzrujala isto kao čeljade. Onda joj opet malo lakni, pa opet
iznova...
Sad primijetim da kravi negdje podno trbuha, u kutu savijenog kuka, nešto poigrava. Prister joj
priđe i munu je dvaput nogom u stražnji dio tijela. Krava se gane, malko razmakne prednje noge
kao da hoće da ustane, ali bolno mukne i opet klone obeshrabreno u prvašnji položaj.
— Povera bestia! (Bijedna životinja!), — promrmlja opet Prister.
— Presjeklo je nešto u stražnjem dijelu, otsinoć ne može da ustane, — protumači stara. Odavala
nam je simptome štedljivo, jedan po jedan, kao novčiće iz zamotuljka ušteđevine zavezane u
maramici.
Seljak se sagnu i htjede pokušati da pridigne kravu, ali ga Prister zadrža kretnjom ruke:
— Ništa, ništa. Neka samo leži, neka samo leži! Ne uznemira-vajte je! — Pa opet prema meni:
— Povera bestia!
Pristiže i mlada nevjesta i stade u prikrajak, tiho, kao da se boji da je odatle ne istjeraju.
— Hm. A da nije što progutala? Da ju nije što ujelo? — upita Prister.
— .. .Nije, - otegnu seljak, pa se osvrne prema ženi: ona to bolje zna.
— Nije, što mi znamo. Ta što bi progutala, pasla je lijepe čiste trave dolje pod kućom, gde nema ni
zmija nit ikakva gada, pojili smo je čistom vodom sa bunara, naveče joj bacili zeru lijepe, čiste
trstine i šačicu sijena. .. Ja ne znam što bi drugo. ..
Prister mi opet povjeri, potiho, na talijanskom:
— Tja! Cosa la vol! Pegola! . . .(Tja! Šta ćete! Peh!) Pomuča malo promatrajući ponovno kravu,
pa nadoda, proćućeno:
— E pecca, perche e una bella bestia!
Pogledam snašu u uglu. Klatila se u kukovima, prekrižila ruke griskajući kažiprst i gledala u nas.
— A kako bi bilo, velju ja, da joj saspemo u grlo žlicu dvije ulja? Da joj ne bi to, ka velju, što
pomoglo? — upita nešto življe
125
starica. — Znam odljetos, kad je Mićanov konj proždra perušku. Mili bože, što se od njega stvaralo!
Ništa manj kopa nogama oko sebe, vrti se u kovitlac — nema neg crkni pa crkni!... Naiđe preko
gumna jedan gornjak što je prodavao rešeta pa veli: »Dajte vi njemu ulja, ulja mu dajte, jedno dobre
pola čaše, ako ćete i više!« Tako zbilja i učine — i eno ga sade živa i zdrava! Sve su oči gledale u
živinara.
— Pa... može, može, to neće biti zgorega, — dozvoli Prister. Shvatio sam da je to jedna od krajnjih,
nemoćnih stvari, koje
se čine više radi porodice nego radi samog samrtnika, nešto što ima bar tu dobru stranu da nečim
uposli i rastrese ukućane.
— Jadna, kod nas u selu. .. — osmjeli se rudasta nevjesta, ali se odmah opomenu i umuče. Od tog
svijetlog glasa koji provali u živ i naglo zagušen cvrkut bi kao da je načas u toj mračnoj staji sinula i
opet ugasnula sijalica. Seljak je posječe pogledom.
— čut' ti! Šta ti znaš!. . . - prekori je rutavo, ali bez tvrdoće. Odakle da iz takve šmrkavice iziđe
nešto pametno i korisno! Šta je ona još vidjela! Šta će ona tu unositi neke tamo njihove, primorske,
recepte!
—.. .Nego dopani brže u kuću, donesi onu bocu ulja i kakvu čikaru (solju).
Mlada odjuri i začas se vrati s masnom bocom ulja i s jednom od onih debelih porcelanskih čašaka
o koje se pričvršćuje žica na telegrafskim stupovima. Iz sredine joj je bilo istucano ležište za šaraf.
Obla dna, ta se časka nije mogla nasloniti već jedino držati u rukama, a premda su iz nje istucali
ležište, mogla je da u se primi tek petinu onoga što bi čovjek po njenoj omašnosti mogao pomisliti.
Šolje slične tim telegrafskim čaškama gledao sam po mornarskim lučkim kafanama gdje često
izbijaju tuče: tako u tim tučama štete na inventaru bivaju manje, ako su pogo-ci i smrtonosniji.
Razjape kravi ždrijelo, saspu joj u grlo tri, četiri časke, i ostanu izgledajući učinak. Seljak je
svejednako držao u jednoj ruci bocu a u drugoj časku. Onda se obazre desno i lijevo tražeći očima u
mrkom zidu rupu u koju kokoši (kad ih ima, i kad hoće da nose!) odlažu jaja, pa pažljivo stavi u
rupu bocu i izvrnutu časku.
Prister je motrio kao iz neke velike daljine bolesnu životinju. Zatim primače malko glavu mojoj i
uze mi ispod glasa, povjerljivo govoriti, opet na talijanskome. To je valjda trebalo da izgleda *
kao neki konzilijum.
126
— Cosa se pol far!... Povera gentel.. (Šta se može!.. . Bijedni ljudi!. . .)
Učinilo mi se da nas je seljak pogledao ispod oka sumnjičavim pogledom. Osjetim se po nečemu
sukrivac. Možda seljak iz tog našeg talijanskog šuškorenja dobiva neku mutnu impresiju kao da se
tu nešto dogovara na njegovu štetu.
— A što joj je, zapravo? — ispadnem ja.
Načas kao da se i na seljakovu preplanulom licu upalio neki interes.
— Hm! — protisne kroz nos Prister s gorkim osmijehom i jedva primjetno zaklima glavom: eto,
takvi su ti gradski ljudi! Apstraktni, nepopravljivi teoretičari, a u praktičnom životu naivni,
dozlaboga nespretni, bespomoćni kao djeca!
— Hm!... Što joj je! Ne znate vi, moj gospodine, što je to selo, kakav je seljački život! Eto, dogodi
se tako, proždre živinče čavao, komadić žice, ili već šta bilo! Ili ga, recimo, nešto ujede — i eto
štete na jadnika! Siromaška se nadovezuje svaka nevolja, je li tako, prijane? - obrati se na kraju
Prister seljaku.
»Nu, boga mu, kakva mu je to dijagnoza!« — pomislim ja. Ali seljak prihvati spremno, potvrđujući
glavom, Pristerovu kajdu: baš mu je iz duše progovorio.
— Nadovezuje, bogme, što velite, svaka! Neće ni jedna cigla da mimoiđe, neće, ne boj se!
Doista, i bolje tako! — pomislim opet.— Što bi seljak imao od kakve grčke riječi, od kakvog tamo
»gastroenteritisa«, od kakve »miksotoksikoze«, ili čak »stahibotriotoksikoze«? A ovo mu je, na
koncu konca, ipak nešto. Ustvari sve što može da mu se da. Jer bijedniku već mnogo znači kad mu
se bar lijepo i ljudski prizna njegova nevolja, njegovo pravo na nevolju. Bar to! Bez toga se zbilja
ne bi dalo izdurati!
— A kako bi bilo da je malko izvedemo van, na ždrak? - upita opet stara trudeći se da sama nešto
iznađe i pokuša, kad već ni sa koje strane ne dolazi pomoć.
— Pa može se, to joj neće škoditi, - odbleja opet Prister.
— Da, da, svakako!. . . Svakako je treba izvesti na zrak!... — izleti iz mene s tako neočekivanim
oduševljenjem da sam se i sam začudio. Opazim da me je seljak brzo pogledao i dočekao s nekim
začuđenjem moj ushit.
Bio je to odjek nečega što već davno leži u meni. Još od djetinjstva imao sam veoma živ osjećaj da
u pleneru mora biti kudikamo prijatnije umirati nego u zatvorenom, pa mi se sad učinilo
127
da će to valjda i kravi biti milije. Seljak kao da je bio umiren videći iskrenost mog poriva.
Stadoše izguravati kravu napolje, oprezno, obazrivo, trudeći se da je što manje povreduju.
— Hajde, draga! Hajde, draga!... — govorio joj je dubokim, pečalnim glasom seljak i podupirao
pod kukove nastojeći da snažni pritisak njegovih šaka bude što je moguće mekši i bezbol-niji.
— Hajde, draga! Ustani, draga!... - ponavljali su za njim žena i nevjesta tamnim, muklim glasom
koji stidljivo krije ljudsku toplinu. Takvim glasom govorimo dragom boniku kad ga okrećemo u
krevetu, a znamo da mu i najmanji pokret uzrokuje neiska-zane boli. I pritom svaka najobičnija
riječ - »podmetni jastuk!« ili »pridrži mu noge!« — zvuči kao izvinjavanje za bol koji protiv svoje
volje zadajemo, i djeluje kao mrka i topla vunena gužva podmetnuta pod naboj od uležalosti.
Cijela se porodica zauzela oko krave.
— Hajde, draga!... Ustani, draga!. . .
Krava se opre o prednje noge i uzaludno pokuša dva tri puta, s naporom i bolom, da se osovi. Pa
opet klone, nešto zadahtana, i prođe po nama očima kao da kaže: eto vidite, ne mogu!
Donesoše nekakav stari biljac, podvukoše ga pod stražnji trup krave, i svi zajedno (sad smo ponešto
pomogli i Prister i ja) najzad uspijemo da je nekako izguramo pred staju.
Učini mi se da ona njena zadahtanost sad znači želju da ispuni pluća tim čistim, radosnim,
osunčanim zrakom. Oko kao da joj je postalo vedrije, smirenije. No vjerovatno to je bio samo prosti
optički fenomen: napolju je bilo sasvim vidno i svijetlo. Nozdrve su joj se žudnije širile. Zapazim
da joj sad opet jače poigrava ono mjesto u luku kuka.
Nizdol pod kućom, iza malih povrtnjaka ograđenih s niskim krivastim suvozidima, pružala se
zelena livada. čuo se meket mladih jaganjaca a u daljini na obzorju lebdjela je meka sunčana
sumaglica.
— Neka!. . . —pomislim. — Bolje da umre ovdje, ako već mora! Neka ponese sa sobom, u ušima i
očima, taj meket jaganjaca i to blistavilo livade, kao što ustrijeljen zec ponese u zubićima još svježu
vlatku utrgnute trave! Neka ponese puna čula te svjetlosti i tog svježeg proljetnog mirisa na onaj
kravlji drugi svijet (kojega znam, nema, kao što nema ni našeg ljudskog, ali koji ipak, onim
neuništivo djetinjskim dijelom mog bića koji zaklanjam
dlanovima da ga vjetri ne ugase, volim zamišljati da posto-jiO- • •
Prister i ja stajali smo s jedne strane kravi, troje domaćih s druge. I svi smo držali jednu ruku u
drugoj, a Prister i ja, još, u rukama šešire. To mi pobudi pomisao kao da smo nas dvojica izaslanici
nekog udruženja na kakvom pogrebu. I kao da, u tom svojstvu, nas dva stojimo s ovu stranu
otvorene rake, a rodbina zbijena u gvalju jada s onu stranu. Zato raspustim ruke, zgužvam šešir pod
pazuho, i jednu ruku turim u džep, dok s drugom nisam znao što bi. Noktima te ruke prođem
neodlučnom kretnjom kroz kosu iza uha, pa je zatim nemoćno spustim niza se.
Krava dvaput iznemoglo muknu i položi glavu na zemlju.
— Povera bestia! — opet mi priopći Prister. Oči ukućana sad se podignu na nas. Možda im je iz tih
magičnih, neponjatnih riječi liznuo posljednji plamičak nade u neko nezamislivo, vrhunaravno
spasenje. Prister valjda nesvjesno to osjeti, pa ponovi jače i podvučenije:
— Povera bestia!... BeJJa bestia!..
Mora da je to ukućanima zazvučalo kao »gospodi pomiluj, gospodi pomiluj!«
Pomučasmo još malo. Onda se Prister odvrne i reče:
— He, što ćemo!...
Bilo je kao da su grude prekrile prvim, tankim slojem poklopac lijesa — ostalo učinit će grobari
sami. Prister procese tjeme, okrene se i pode. Ja se otkinem za njim. Još je trebalo samo da stavimo
šešire na glave.
Uputismo se prema kući. Poslije nekoliko koraka Prister se još jednom osvrne, s posljednjom
preporukom:
— Neka leži, neka samo leži! Pustite je tu, tu joj je dobro!... Kratko šuškorenje medu domaćima, pa
se odvojiše koraci domaćinovih
potkovanih cokula po kaldrmi predvraća. Sustiže nas i upita, obazrivo, s leda:
— A bi li, molim vas, što 'eli?
— Pa baš, moglo bi se! - reče Prister.
— Je li po volji da vam svarimo jaja, i zeru pršuta da narežemo?
Nisam se osvrnuo i nisam vidio lica iz koga dolazi taj glas.
— A bi li nam radije mogao pofrigati kajganu s komadićima pršuta, a? — upita Prister.
— Može, može. Sad ću ja to nama!
128
129
Odvoji se od nas, ode u »vatrenu kuću«, i čusmo gdje tamo drnda velika limena tava. A zatim
njegov glas, domaćinski nabu-sit i krupan:
— Marta!...
Prister i ja sjedosmo za neravni kameni sto pred kućom, pod još golu odrinu.
— Cosa la vol! Cosi e con sta povera gen te!... (Šta ćete! Tako vam je to s ovim sirotim ljudima!)
Nisam tačno shvatio što to biva »tako s tim ljudima«, odnosi li se naime to na kravu, ili na kajganu,
ili i na jedno i na drugo, i na još mnogošta.
— Haaal. . Dio mio! .. - zijevne i ujedno uzdahne Prister, tačno onako kako je to učinio na samom
polasku, i pritom opet prođe dlanom gore dolje po licu i raskuštra obrve. Sad je osjetio umor, jer je
tog jutra ustao ranije radi cijepljenja svinja.
Kudrava snašica iznese pred nas bocu vina, jednu zelenu čašu i opet jednu od onih telegrafskih
čašaka. Sustiže je domaćin noseći pun tanjir dugih krišaka kruha pečena pod pekom. Spa-zivši
porcelansku čašu, otresitom, ljutitom kretnjom uze je sa stola - učini mi se kao da će je hitnuti
daleko, na dubrište u ugao, ali je samo preda kudravoj:
— Nosi to k vragu, što si to iznijela!
Ude u kuću, pa, u zamjenu za oduzetu telegrafsku časku donese i postavi preda me bijelu limenu
solju okrzana emajla. Primijetim u njoj, na dvije trećine njene visine, modrikast obrub. »Valjda su u
njoj nekad razmućivali modru galicu — pomislim - za kakvu sličnu medikamentaciju«.
Kuća iza naših leda kao da je opustjela: nisu se više čuli domaćinovi koraci. Ukočene šije, kao
savladavajući neki otpor, odvrnem glavu ulijevo, prema mjestu gdje smo bili izgurali kravu (i ne
znam da li je to neka odvratnost pružala otpor volji, koja je htjela da mi tamo svrati pogled, ili je
volja pružala otpor nekoj nezdravoj napasti koja mi je tamo odvrtala glavu), te spazim čitavu malu
porodicu opet okupljenu oko krave. Svojim tjelesi-ma zaklanjali su je mom pogledu. Prister se
osjeti u dužnosti da ustane i da pode tamo. Više nisam okretao glave već sam gledao ravno preda se.
Domalo se vrati i Prister i sjede bez riječi. Pošutjesmo. Pregledavao sam, ko zna zašto, bez ikakve
potrebe, u mom džepnom notesu neke adrese i telefonske brojeve - adrese i brojeve dalekih
prijatelja i površnih znanaca rasutih po bijelom svijetu.
130
- Mijate! - začujemo glas starice kroz cvrčanje tave na vatri, a zatim domaćinove korake kako
odlaze u »vatrenu kuću«.
čas kasnije Mijat iznese kajganu.
- Oho! - poveseli se Prister, pa se kradom prekrsti, zagrabi žlicom i prenese na svoj tanjir.
- Volite li vi kajganu s pršutom? Ja to silno volim, — reče on i turi tavu prema meni.
- Izvolite!
Izvadim i ja na tanjir i stanem žvakati. Škljocalo mi je za ušima kao da žvačem tvrd kruh. Osjećao
sam na tjemenu Pristerov pogled i naslućivao njegovu misao: čudak si ti, bračko moj.
U kući, iza naših leda, tišina.
Polako okrenem ukočenu šiju prema mjestu gdje je ležala krava. Izvalila se na lijevi bok, s njuškom
prema nebu, ispruženih, odrvenjenih nogu. Patnja je bila prestala. Bar za nju.
Sad mi se učini da za leđima, podalje, iz »vatrene kuće«, čujem prigušen, sitan plač stara ženskog
čeljadeta. A zatim jasnije, rutav muškarački glas: »Ajd1, ostavi sad! Što joj sad možeš!«...
Literatura!. .. Banalna kmezava tema, tipična tema pseudo-socijalne literature, - opomenem sam
sebe. - One literature, koja hoće da impresionira kakvom sitnom nedaćom pojedinca, naduvajući je
do neke vajne patetike i pridržavajući joj monstruozne, apokaliptičke razmjere, i neku višu,
simbolički uopćenu značajnost! Ili one druge, lirskiji nastrojene literature, koja dugo i dugo gnjeca
medu prstima neki mali bolni ljudski momenat, dok ga sasvim ne umera, kao dugo meran grumen
voska, do neke raskecane, ljepljive ganutljivosti!. .. Ali ovdje, u pleneru, ta mala praktična nevoljica
tih mučaljivih, baš nimalo patetičnih, spečenih ljudi, izvađena iz literature i vraćena opet u život,
gdje joj je mjesto, i povezana s drugim, isto tako banalnim, svakidašnjim, neznačajnim realnostima
života - s našim izletom, s mojom mrljom na balonmantelu, s proljećem, s Pristerovim obrvama, -
zadobivala je opet svoju realnost i svoje tlo pod nogama: jedna od onih sitnih najobičnijih, nimalo
iznimnih, uvijek istih a sved novih stvari, koje dišu svojim malim zbiljskim životom i koje, baš po
tome, imaju svoju vječnost, jednako kao i one druge, veće i presudnije stvari, jednako kao kruh, kao
ljubav, kao smrt!.. .
Sažvakao sam svoj dio kajgane, pa otpio dulji gutljaj vina iz bijele limene šolje, do ispod
modrikastog ruba. Bilo je užasno vedašljivo. Kod badrovačkih seljaka to često biva. Dogodi se da
131
kod pranja konobskog suda začepe neosušenu bačvu te dobije miris na gnjilež koji se više ničim ne
da izliječiti.
I Prister nagne iz zelene čaše da zalije kajganu, pa pripali cigaretu i odbije prvi dim. Pa ponovi još
jednom svoj refren (a osjećao sam da je to ustupak ili pažnja prema meni), samo ovaj put u prošlom
vremenu.
— E pecca! Perche iera infatti una bella bestia! Popušismo dvije cigarete, a onda se Prister obrati
domaćinu
koji je stajao iza nas, oslonjen o dovratnik.
— Hoćemo li polako, Mijate?
Mijat ode, i uskoro opet začujemo zveckanje sindžira i škripu kola koja je kudrava dovodila pred
odrinu. Prister uniđe u kuću, prošuškori nešto s Mijatom, pa obojica iziđoše, i posjedasmo u kola.
Dvije žene stajale su pred pragom jedna do druge, uporedo u jednakoj pozi.
— Zdravo, stara! Zdravo mlada! - pokuša da se našali Prister.
Ali to izazva tek blijed, jedva primjetan osmijeh iz uslužnosti na licima dviju žena.
— Pošli zbogom! — otpozdravi nam stara.
Kola krenuše nizbrdo, poskakujući po kamenju oputine, i predugo rudo stade opet udarati po
konjskim trbusima, a sin-džir zamadijano poskakivati pred mekim njuškama i krotkim očima dvoje
kljusadi. Kad izbismo na državnu cestu, potekosmo brže. Htjedoh da se smjestim udobnije; složim i
prostrem poda se balonmantel, i sjednem na nešto neravno, tvrdo: bila su to moja dva nepojedena
sendviča u džepu.
Sunce usred neba a pred nama cesta bijela i pusta. Sredinom dana javio se sasvim lagan vjetrić -
prijatan i vrlo tih vjetrić bez koga bi to proljetno podne izgledalo čisto ljetno —, i šarao pred nama
cestom male, ćudljive virove bijele prašine koji su se čudesno dizali kao za prelaskom nekog
nevidljivog dlana. Na krpama svježe izorane i još nepobranane oranice blistale su izva-ljene luče
uglačane svijetlim željezom lemeša, i na njih su padale vrane. Prister se navratio na svoju jutrošnju
temu, koju je uporno zastupao, proti svemu i svakome:
— Bella giornata!... Proprio una bella giornata!... (Lijep dan!... Baš lijep dan!.. .) Zaludu! Ja uvijek
tvrdim: proljeće je naj-ljep-še godišnje doba!... Primavera! - Primavera!... Inuti-lel... La-piu-bella
stagion dell'anno!...
Od proljetnog sunca sad je mene zahvatio drijemež, kao Pri-stera na polasku. A sad je, naprotiv, on
bio budan i razgovorljiv. Navukao sam šešir na oči i blaženo žmirio od jasa. Kroz ugodnu škripu
kola i zveckanje sindžira koji su me uljuljkavali, dopirale su mi nejasno i rastrgano Pristerove riječi,
miješale se i ukrštavale s praznim odjecima ranijih riječi i zvukova u meni. Sad se javio, iz
nepodmazane glavine točka poda mnom, umilan cijuk koji se ponavljao u pravilnim razmacima,
jedanput kod svakog okretaja, kao ushićen cijuk mladog tića. Sred škripe točkova i zveckanja
sindžira, u glas s tim bratom-cijukom, u meni je nešto pjevuckalo:
Povera Primavera!... Bella Primavera!...
Vladan Desnica
