Odbraniti i negovati život, Karlos Fuentes

Odbraniti i negovati život

Meksički pisac Karlos Fuentes jedna je od glavnih ličnosti savremene latinoameričke književnosti. U njegovim romanima i pričama, prehispanski mitovi se mešaju sa pričom sadašnjice, definišući "meksički identitet". Jedna od tema njegovog dela, naročito aktuelna u godini u kojoj se proslavlja 500. godišnjica susreta starog i novog sveta, je složen odnos između njegove zemlje i Španije.

U jednom članku iz 1982. godine pitali ste se da li Evropa i Latinska Amerika mogu da ujedine snage kako bi izbegli dvostruku hegemoniju koja je tada delila svet na dva dela. Bilo je reči o tome da se izmisli jedan "multipolaran" svet u kome niko ne bi bio satelit nekog drugog i u kome bi svako od nas mogao da doprinese stvaranju civilizacijskog etosa, polikulture i mnoštva oblika.

Pedesetih godina, kada smo bili studenti, svet moje generacije je osećao da smo beskorisno i sterilno interpolirani između dva bloka, dve velesile, dve ideologije koje se uzajamno iskljucuju.

Svaka strana je zahtevala potpunu lojalnost, zrtvujuci različitost i mnogostrukost svih tih zemalja i tih kultura koje su odbijale da naprave definitivan izbor između komunizma i kapitalizma, izmedju SAD i SSSR.

Hladni rat u Latinskoj Americi nije bio šala. U ime suprotstavljenih ideologija i u funkciji stavova dve sile, izgubljene su mnoge političke i kulturne šanse. Prva vidljiva manifestacija hladnog rata u Latinskoj Americi bila je strana intervencija u Gvatemali 1954. godine. Setićete se da je Gvatemala upravo doživela da ima dve demokratski izabrane vlade Arevala i Arbenza. Ovaj eksperiment je brutalno prekinut da bi sledećih trideset godina vladali represija, genocid i omalovažavanje demokratije. Mnoge druge zemlje doživljavale su slične drame, da ne pominjem one koje su bile pod raznim pritiscima ili u kojima su vladali diktatorski rezimi. Kraj hladnog rata je ostavio ne samo Latinsku Ameriku već i Afriku i Aziju u velikoj političkoj, a naročito kulturnoj konfuziji.

Trećem svetu nije data mogućnost da se čuje njegov glas ili da doprinos jednom bogatijem svetu onoga "aut-aut" izmedju Moskve i Vašingtona.

Eto zasto je izranjanje iz bipolarnosti - koje su mnogi Meksikanci tražili skoro četrdeset godina, bilo razlog za radost, iako je ta radost bila dozirana. Pomagali smo u rušenju političkih teorija i ekonomskih sistema koji nikad nisu imali mnogo veze sa našim stvarnim problemima, svesni da prelazak iz bipolarnog mehanizma na pluralizam neće biti lak. Posle euforije zbog pada Berlinskog zida i rigidnih komunističkih diktatura istočne Evrope, počeli smo da merimo veličinu opasnosti koje prete i prepreke koje blokiraju prelaz iz bipolarnosti u multipolarnost.

... Ne pomažemo li da ožive etnicki nacionalizmi i partikularizmi manjina umesto da nastane jedan multipolaran svet?

Verujem da ce rađanje multipolarnog sveta biti teško. Ne očekujem da može biti drugačije, bice uvek teško nametnuti kulturnu različitost kao vrednost koja će biti u stanju da donese na svetlost dana nove politicke realnosti. U suštini smo svi nagnuti nad prazne stranice XXI veka, pitajući se sa strahom da li je stvarno XX vek bio neprirodno produženje XIX veka, sa ideološkim konfliktima, preteranim nacionalizmima i iluzijama o progresu.

XX vek je verovao u obećanje ljudskog savršenstva prenetog u progres i punu slobodu, koja je uključivala i slobodu da se čini zlo. To je bio vek naučnog prosvećivanja i političkog mraka, univerzalne vladavine tehnologije ali i sile i križ-ideologije.

... Je li to bila kriza ideologije ili izvesne koncesije države?

Koncept nacionalne države, koji dominira svetskom politikom od 1917. godine dovodi se ozbiljno u pitanje. U Latinskoj Americi imamo vrlo veliku prednost: nacija i kultura se podudaraju, što nije slucaj u SSSR-u, Kanadi, Irskoj a ni u Francuskoj i Španiji gde postoji izvesna diskrazija između ideje nacije i njenog kulturnog izraza.

U Americi smo naučili da stvaramo "polikulturu" u svakoj državi, mnogorasno društvo koje može imati probleme, ali koje ne dovodi u pitanje koegzistenciju više kultura u samoj naciji.

Naše americke nacije se mešaju i oslanjaju na integraciju, a ne na isključivost. Svaki put kada bismo upražnjavali isključivost, grešili smo, svaki put kada smo se okretali integraciji, obogatili bismo se. Ovo je suštinska logika našeg kulturnog iskustva, koja je od XV veka otvorena za spoljne uticaje.

Naša sposobnost integracije potiče od naših iberijskih korena, sa poluostrva gde postoje hrišćanska, muslimanska i jevrejska kultura, koje su upoznale mnoge invazije i osvajanja.

Značajna je podudarnost da je baš 1492. godina, u kojoj je istorijska slika Španije kao nacije bila zatamnjena izgonom Jevreja i osvajanjem Kanade, bila godina otkrića Amerike.

Dvanaestog oktobra 1492. godine prvi kontakti sa prekolumbijskim civilizacijama otvorili su perspektivu nove mešavine neočekivanog bogatstva. Bez želje da umanjim zločine koji su počinjeni nad domorocima, verujem da je ono što je preovladalo bila tendencija ka rasnom mešanju i interakcija kultura, tako da se nacija i kultura uzajamno ojačavaju.

U Latinskoj Americi smo na neki način uspeli da koncipiramo i stvorimo svet u kome vrednosti, daleko od toga da su izbegle sukob suprotnosti, crpe snagu iz komunikacije i priznavanja multikulturalne realnosti. Vrednosti se ne mogu izuzeti iz socijalnog konteksta koji ih hrani. Poštovanje i prihvatanje ovih vrednosti podrazumeva poštovanje i prihvatanje onoga što je "različito" od onih sto su razliciti, iako izgleda da nas odbijaju. Ti "drugi", koji nas odbijaju, obogaćuju nas i oblikuju da budemo prihvatljivi za ono što nismo "mi". Uzajamno oblikovanje i transformacija našeg individualnog ega prema dodiru sa onim što je strano i različito čine deo strasnog izazova prezentiranog od strane multipolarnog sveta, etnički pomešanog, prema kome neizbežno idemo.

Zar bipolarnost nije i oblik zaštite za mnoge zemlje trećeg sveta, situacija koja im je dozvoljavala da budu prisutne na svetskoj sceni i zastićene velikom silom ocekujući podrsku drugih?

Danas, naročito u Latinskoj Americi postoji osećanje gubitka što smo ostavljeni sami sebi, iako neki u tome vide pozitivnu stranu i zadovoljni su što treći svet moze najzad preuzeti odgovornost za vlastite probleme i pokušati da ih sam reši. Ovo važi ne samo za treći svet; isto se moze reći i za SSSR, pa čak i za SAD. One bi morale da pažljivije ispituju svoje unutrašnje probleme umesto da razrađuju globalne starategije za druge.

Mi, Latinoamerikanci, moramo da stavimo stvari na njihovo mesto, ili, kako se kod nas kaže, "da se češemo svojim prstima". Sami moramo da rešavamo svoje probleme. Moramo prestati da se mučimo i sažaljevamo kao večite žrtve istorije. Lično nemam osećanje da sam žrtva. Verujem da možemo u potpunosti da afirmišemo svoju nezavisnost i na političkom, a isto tako i na ekonomskom planu, kao što smo učinili na kulturnom. Ne bih nikako potcenjivao probleme vezane za novac, trgovinu i strani dug, ali izgleda da je to serija problema koji se odnose na poljoprivredu, ishranu i obrazovanje i koje možemo rešiti sami. Zemlja koja ne moze da se ishrani i obrazuje sopstvenim resursima nije u stanju da napravi veliki skok napred, koji se očekuje u XXI veku. Najbitnije da se naš narod obrazuje i da mu se da da jede.

Žrtve smo jednog ogromnog pogrešnog shvatanja. Mislili smo da su industrije XIX veka, sa fabrikama i dimnjacima, garancija prosperiteta i put u progres. Sve je zastarelo usponom ekonomije, automatizacijom usluga i visoke tehnologije, dok kod nas naročito u nekim zemljama još tražimo da pravimo velike industrijske komplekse koji izbacuju dim i čađ. Moramo da se suočimo sa lokalnim problemima - podizanjem prve škole, prve bolnice, prve ulice, i da nastavimo skromno i pažljivo korak po korak. Ne možemo više da zamišljamo da će nam rešenje doći iz inostranstva. Ako to činimo, nećemo uspeti, kao što se desilo krajem XIX veka, kada smo se izjasnili za liberalnu opciju samo u spoljnoj trgovini. Rezultat je bio da se manjina obogatila bez ikakve koristi za većinu. Ovde i onde demokratske snage politički lucidnih ljudi, kao što su Hose Batile i Ordonez u Urugvaju i Lazaro Kardenas u Meksiku, omogućili su sanaciju ekonomije i preraspodelu jednog dela bogatstva. Ali skoro svuda razlika između bogatih i siromašnih se povećavala. Da ne bi ponovili greške prošlosti, treba da se suočimo sa korenima naših unutrašnjih problema.

Mislite li da je proces smanjivanja suprotnosti i antagonizama u Latinskoj Americi najzad poceo?

Pomažemo u radikalnoj promeni strukture našeg društva. Nasledili smo centralizovane strukture koje su u nekim slučajevima vodile poreklo od prekolumbijskih imperija, nadživela ih je konkvista i uplele su se u republike. Danas vidim da se razvija pokret koji niče iz baze sa margina društva i koji sada prevazilazi vertikalne strukture i institucije prošlosti - crkvu, državu i vojsku. Drugim rečima građansko društvo se priprema da prihvati odgovornost za našu istoriju. To je društvo koje stvara i prenosi kulturu. Kultura je sposobna da prevaziđe trenutne krize i da opstane. U tom smislu, kao odgovor na životne probleme kultura je vitalna i dobro joj je u Latinskoj Americi, od Meksika do Ognjene Zemlje. Pod kulturom podrazumevam način zivota, razmišljanja, sanjanja, borbe, ljubavi, pevanja, oblačenja, opremanja i ukrašavanja kuće, sećanja. Sve što je živo ima, po mom mišljenju, pozitivnu ulogu da se razvija u kontekstu multipolarnog sveta u kome sada živimo.

Je li prestao strah da bi prihvatanje multipolarnog sveta moglo dovesti do "balkanizacije" Latinske Amerike?

Nacije našeg kontinenta imaju svoju vlastitu unutrašnju logiku i kulturni kontinuitet. Kao što sam rekao ranije, nacije i kulture se podudaraju i tamo gde postoji etnička različitost, kao u Meksiku. To se dešava zato što su njihove kulture uspele da integrišu domorodački doprinos, u slučaju Kube - doprinos crnačkog sveta. Kulturni pluralizam, koji postoji u Meksiku kao i u Ekvadoru ili Venecueli, znaci da postoji minimum opasnosti od eksplozije partikularizma, kakav je onaj koji se primećuje u SSSR, Čehoslovackoj ili Jugoslaviji. Ne mislim da se u našoj situaciji može govoriti o "balkanizaciji". Jednostavno, to nije latino-američki problem.

Naš oblik "balkanizacije" je drugog tipa. Ulazi u igru kada je reč o konceptu nacije u odnosu na regionalno nadnacionalno pregrupisavanje. Ovo je oblast u kojoj smo pogrešili. Nismo imali ni mašte ni političke volje da preobrazimo naše zajedničke kulturne veze u političku uniju.

Kontrast između kulturnog jedinstva i ekonomsko-političkog razjedinjenja Latinske Amerike je zabrinjavajući, jer predstavlja promašaj, prazninu. Nismo u stanju da ostvarimo jedinstvo jer suviše često tražimo ili uspostavljamo modele razvoja koji imaju malo veze sa nasom kulturnom stvarnošću. Ono što nedostaje jeste volja da se ispuni razlika između naše kulturne kohezije kontinenta i nekih oblika političkog jedinstva i ekonomske saradnje i potom da se preobraze naši bogati kulturni afiniteti u podjednako plodno političko i ekonomsko jedinstvo.

Setite se šta kaze Hose Marti: "Zemlja koja trguje samo sa jednom zemljom osuđena je na ropstvo". Moramo se otvoriti svima, SAD, EEZ, zemljama Pacifika i sebi samima. Moramo da razvijamo zone integracije i slobodne razmene kao što su učinili Argentina, Urugvaj i Brazil. Ne zaboravljajući na andski pakt, ucinjen je prvi korak prema zajednickom trzistu koje povezuje SAD, Kanadu i Meksiko, isto tako kao i napori da se ujedine zemlje centralne Amerike. I spolja i iznutra postoje velike mogućnosti za akciju i otvaranje prema sebi samima i svetu.

... Stizemo do vaseg književnog rada, vaše priče su snažno obeležene mitovima meksičke istorije. Posto su ovi mitovi dali zemlji identitet može li se dogoditi da njihova kulturna težina bude prepreka značajnom progresu i dovede u opasnost promene koje društvo mora neizbežno da vrši?

Oni teško mogu biti prepreka razvoju, pošto, preobraženi u literaturu, postaju idealan instrument za ostvarenje nečeg suštinskog; ponovnog otkrivanja prošlosti. Ovo je zadatak romansijera, jer istoričar izvršava vernu rekonstrukciju. Romansijer se dubinski bavi otkrivanjem jednog sveta koji mora da se vrati u život, jer budućnost postoji samo ako postoji prošlost.

Pravi mitovi su živi, razvijaju se i protivreče jedan drugom, sudaraju se, nisu inertni i utiču na događaje. Kontradikcija mita odražava se na stvarnost. Moj cilj je uvek bio da konfrontiram prekolumbijske mitove sa savremenim Meksikom. Prošlost je živa i okružuje nas. Nije slučajno da su ruševine velikog actečkog hrama otkrivene na polovini puta između dva spomenika - simbola grada Meksika, katedrale i predsedničke palate. Celokupna kultura i način života su prisutni i u tragovima žrtvene krvi.

Ne može se razumeti Meksiko bez poznavanja njegove prošlosti. Ovo bez sumnje važi i za druge zemlje. U pomanjkanju mitova, zemlje kao Argentina, gde su domorodačke kulture imale mali uticaj, našle su način da izmisle mitove. Na ovom polju potreban je otvoren, dijalektički pristup.

Jasno je da prazninu prošlosti treba popuniti. Treba da popunimo praznine koje se otvaraju u priči koja nije ispričana, asimilirana i preneta. U Latinskoj Americi često se tražilo da se ispune ove praznine utopijskim snovima. Tako čineći, vraćamo se imaginaciji radi stvaranja prošlosti, u cilju boljeg upravljanja sadašnjošću i budućnošću.

Kao što je jednom rekao generalni direktor UNESKA, Frederiko Major: "Moramo da budemo sposobni da zamislimo prošlost ako želimo da imamo jasnu viziju budućnosti".

Ove godine slavićemo 500 godišnjicu susreta dva sveta. Nije reč o slavljenju već o razmišljanju i treba da izbegnemo kritičarske ekscese ili hiperbole koje kratko razmatranje ove godišnjice može da donese. Prošlost ne treba da bude viđena ni kao niz zločina a ni kao izgubljeni raj. Treba da se zna da smo i mi i sve ono što smo stvarali u poslednjih 500 godina rezultat tog brutalnog susreta. To je bio sudar kultura, ali nas je katastrofa osvajanja rodila. U izvesnom smislu, uobličili smo kulturu koja nas sada ujedinjuje. Mi smo proizvod mešavine španskog jezika koji većina od nas govori.

Potičemo od katoličke kulture impregnirane religioznim sinkretizmom, bogate indijanskim i afričkim uticajima, koja ne može da se razume ako se skinu domorodačke i crnačke maske.

Kako kaze meksički pesnik Ramon Lopez Velarde: "Imamo lice zapada i boju Mavara i Acteka", a dodao bih i Afrikanaca, Rimljana i Grka. Domorodačka kultura Amerike nije iščezla od vremena kada je trijumfovala. Recimo da je preživela i postala integralni deo onoga što Hose Lesama Lima zove "kontra-osvajanjem", indijanskim i afričkim odgovorom na evropski pritisak na Ameriku. Rasna čistota konkistadora nije trajala duže od prve ljubavne noći nekog Španca i Indijanke. Intimni odnos čoveka i žene razlikuje iberijsku konkistu od drugih kolonijalnih režima koji nisu poznavali etničko mešanje. Eto zašto nema razloga da se zadržavamo na nesreći otkrića i osvajanja, kako bi neki istoričari hteli. Umesto toga, zapitajmo se o nasem identitetu, o tome ko smo i pokušajmo da nađemo odgovore. Ne možemo slegati ramenima na kulturu koju smo uobličavali 500 godina bez odricanja od svih kulturnih aktivnosti za budućih 500 godina.

... Poslednje pitanje: Sta ce se desiti posle 1992. god.?

Buduće godine doneće velike probleme, neki će biti na planetarnom planu (mislim na životnu sredinu), a drugi provocirani sudarom kultura koje se uzajamno ignorisu i uticajem migracija sa Juga na Sever i sa Istoka na Zapad. Manje me brinu sukobi između nacija od problema kulture nastalih iz straha od onoga što izgleda "kao drugo". (...) Jednoga dana naučićemo da harmonizujemo nauku, politiku i moralne vrednosti i da to učinimo bez preteranog idealizma ili nasilja. Bićemo u mogućnosti da prekinemo circulus vitiosus iluzija, progresa i nasilja, i da ga zamenimo vizijom humaniteta koja je obuhvatljivija i koju bih pokušao da nazovem "tragična vizija". Sreća i istorija se retko podudaraju. Moramo biti pažljiviji, i ne odricati se svega u borbi. Moramo odbraniti i negovati život i vrednosti koje ga čine dragocenim, umetnost i ljubav, solidarnost i kulturu.

Intervju sa KARLOSOM FUENTESOM preuzet je iz Corriere-Unesco, mart 1992. godine.

Prevela sa španskog Milka Čabrilo

Edit dijakritičkih znakova St1gm@

Sekundarni izvornik: http://www.yurope.com/zines/mostovi/arhiva/96/103/10305-1.html

Ostrva, Jovan Hristić

OSTRVA

Došlo je opet vreme da listam njegovu knjigu:
Već nagle kiše spiraju moja zimska osećanja
Kao pesak koji su vetrovi naneli na krovove;
A kada hodamo travom, nogavice nam otežaju od vode.

Da li je to neka stara groznica koju je februar
Zaboravio u mojim kostima? Ili lepet jedara
Iz nekog davnog sna? Hajdemo. Kaplje sa lišća
I ljubavnici se smeju u napuštenim venjacima.

Koraci prolaze. More udara o bregove.

U gluvo doba, more se traži sa kamenom,
Mudrije posle kiše. Talasi nailaze Na obalu.
Žene se prevrću u posteljama.
Vetar sa ostrva. Kiša na pučini.

Mrak je. U luci, užad se tare o palube.
Posećuju li te ostrva još uvek u tvojim snovima?
Prozor je otvoren, i leto ulazi u sobu
Kroz tanku zavesu uspomena, uspomena.

Jovan Hristić

Poetry and Music, U poverenju, Milica Milosavljević i Ilija Petrović

U poverenju - slatko za jelo (gorko za sećanje)

Šta će ti taj dan

Postscriptum

Nastani se negde

Bottom Flute Snout ili Moonshine Nije nego Vasko Popa čovjek kora oniričar, Zlatko Saračević

BOTTOM FLUTE SNOUT ILI MOONSHINE NIJE NEGO VASKO POPA ČOVJEK KORA ONIRIČAR

Za mog dobrog elektronskog drugara Radomira D. Mitrića



Osmostruko stostruki hiljadoruki milionglavati
Zlatousti Mida Pitijski jezikoslovac
Biserogorski stršljen sa spolovilom žalca
Uboubojica sniježne Odaliske
Liješ suze slapovima Krke
Šumski satir
Svirala od vrbe
Kukurijekov pjevac
Akribijski kovac zlatnih niti
Aaron prvosveštenik Pravoslavne ispovijesti
Jezdigorac
Šarada duginih boja
Uklesan u kamenu od srminog sebra
Srce mu se smije u povijesti južnog neba
Ptica na žalu Panonskog mora
Izba mu je sunovrat riječi
Kuća na sred puta
Lira na ramenu jesenje kiše
Leb i sol Makedonski poluton
Asinhron
Jeka crkve Svetog Nauma
Na Ohridskom jezeru
Kao i na nebu
VASKO POPA
Amfibija od vode i zraka
Vidoviti među zvijezdama
Sa suncem na čelu
Po Jelisejskim poljima
Gudalom od dlake repa divljeg ždrijepca
Divne riječi sriče
Da novu vaseljenu ovaploti
Štono nekad davno Shakespeare učini
Magijom od priče.

Zlatko Saračević

Senekina smrt, Antonio Filaret

The death of Seneca by artist Antonio Filarete, ca. 1440-1460. Bronze. College of Liberal Art. University of Texas at Austin.

Predstavljamo: Aifel, Banja Luka

Aifel su  banjalučki duo Dejan Zorić i Vedran Gavrić.

Veličanstvo mora, Dragutin Tadijanović

Veličanstvo mora

Cvrčci u borovima cvrče pjesan bez kraja
A more uzburkano šumori i udara o hridi
I huči,i buči,pod suncem rujanskim
Dovikuju se,neprestano,plivači;njihovi glasi
Ulaze kroz odškrinuta vrata crkve
Na Dančama,nošeni vjetrom,i umiru
Ispred Triptihona Nikole Božidarovića
(MCCCCCXVII MENSIS FEBRVARII
NICOLAVS RHAGVSINVS PINGEBAT)
U davnini,i on je slušao
Šumorenje mora o kojemu sada
Učiteljica mlada,u crno odjevena
Tumači svome razredu malih
Djevojčica i dječaka;govori im,
Skupivši ih okolo sebe,pokazujući rukom
More:"Svratite,djeco,pažnju
I pogledajte kako se more razbija
O hrid,i kako se pjeni,i kako...Hej vi,
Dođite bliže i slušajte mene..."
Sedam dječaka,u košuljama zelenim
Prestaše da osluškuju šumorenje mora
Da bi čuli glad učiteljice koja zna sve
O moru:kako se talasa,i kako se pjeni
A nije u nedoumici,kao ja koji sjedim
Na bliskoj klupi,u zavjetarju,i ne znam,
Premda su mi usta otvorena,kazati,
Ni riječi pred veličanstvom mora
Pred modrim šumorom vječnosti.



Dragutin Tadijanović

Amedeo Modiljani, Ana Ahmatova

Amedeo Modigliani

Ja veoma vjerujem onima koji ga opisuju drukčijim nego što sam ga ja znala, i evo zašto. Kao prvo, ja sam mogla znati samo jednu stranu njegova bića (sjajnu) – ta ja sam naprosto bila tuđa, vjerojatno, na svoj način ne vrlo jasna dvadesetogodišnja žena, strankinja; i drugo, sama sam primijetila u njemu veliku promjenu kada smo se sreli 1911. godine. On je sav nekako potamnio i smršavio.

Godine 1910. viđala sam ga vrlo rijetko, samo nekoliko puta. Pa ipak mi je cijele zime pisao.(1) To da je pisao stihove, nije mi rekao.

Kako ja danas shvaćam, njega je najviše začudila moja sposobnost pogađanja misli, viđenja tuđih snova i ostale gluposti na koje su se moji znanci odavno priviknuli. On je sveudilj ponavljao "On communique".(2)

Često je govorio "Il n'y a que vous pour réaliser cela".(3)

Vjerojatno nismo oboje shvaćali jednu bitnu stvar: sve što se događalo bilo je za nas dvoje pretpoviješću naših života: njegovog vrlo kratkog, moga – vrlo dugoga.

Dah umjetnosti još nije oprljio, nije preobrazio ta dva bića, to je mogao biti svijetli, laki čas pred zoru.

Ali budućnost koja, kao što je poznato, baca svoju sjenu davno prije nego što dođe, kucala je na prozor, skrivala se iza fenjera, presijecala snove i plašila strašnim bodlerovskim Parizom, koji se pritajio negdje blizu.

I sve božansko u Modiglianiju samo je iskrilo kroz nekakav mrak. On je imao glavu Antinoja i oči sa zlatnim iskrama – on nije bio nalik ni na koga na svijetu. Njegov glas mi je ostao zauvijek u sjećanju.

Znala sam ga kao jadnika - nije bilo jasno od čega živi. Kao umjetnik tada nije imao ni sjene priznanja.

Živio je tada (1911. godine) u Impasse Falguiere. Bio je tako siromašan da smo u Luxembourškom parku uvijek sjedili na klupici a ne na plaćenim stolcima kakav je bio običaj.

On se uopće nije žalio ni na posve očitu bijedu, ni na također očito nepriznavanje. Samo jedanput u 1911. godini je rekao da mu je prošle zime bilo tako loše da čak nije mogao ni misliti o sebi najdražem.

Činio mi se kao okružen čvrstim prstenom usamljenosti. Ne sjećam se da se ikome klanjao u Luxembourškom vrtu ili u Latinskoj četvrti, gdje su se svi manje ili više međusobno poznavali. Ja nisam od njega čula ime ni jednoga znanca, prijatelja ili umjetnika i nisam čula od njega ni jedne šale. Nikad ga nisam vidjela pijana, niti je ikad mirisao na vino.

Očito je počeo piti kasnije, ali hašiš je već nekako figurirao u njegovim pričama.

Životnu prijateljicu, poznatu, tada nije imao. On nikad nije pričao pričice o budućoj zaljubljenosti (što, eto, svi čine).

Sa mnom nije govorio ni o čemu zemaljskom. Bio je pristojan, ali to nije bilo posljedica kućnog odgoja nego uzvišenosti njegova duha.

U to vrijeme se zanimao kiparstvom; radio je u dvorištu pored ateljea (u pustom kutku čulo se samo lupanje njegovoga batića) u obličju radnika. Zidovi njegova ateljea bili su prekriveni portretima nevjerojatne dužine (kako mi se danas čini – od poda do stropa).

Dovršene ih nisam vidjela – jesu li preživjeli? Svoju skulpturu je zvao "la chose".(4) - Bila je postavljena, čini se, u Indépendants(5) 1911. godine.

On me zamolio da je dođem pogledati, ali mi nije prišao na izložbi jer nisam bila sama nego s prijateljima.

U vrijeme mojih velikih gubitaka nestala je i fotografija s tom stvari koju mi je poklonio.

U to vrijeme Modigliani je sanjao o Egiptu. Vodio me je u Louvre vidjeti Egipatski odjel, uvjeravao me da je sve ostalo, "tout le reste", nedostojno pažnje.

Crtao je moju glavu s ukrasima egipatskih carica i plesačica i činilo se da je posve zanesen velikom umjetnošću Egipta.

Očito je Egipat bio njegovim posljednjim zanosom.

Uskoro će on postati tako samobitan da se ničega ne možete sjećati gledajući njegova platna. Danas to razdoblje Modiglianija zovu "période negre".(6)

On je govorio: "Les bijoux doivent etre sauvages" (ukrasi moraju biti divlji), u povodu mojih afričkih perla, i crtao me s njima.

Vodio me je gledati le vieux Paris derriere le Panthéon (stari Pariz iza Panteona) noću pri mjesečini.

Dobro je znao grad ali smo ipak jedanput zalutali.

Rekao je: "J'ai oublié qu'il y a une île au milieu (L'île St-Louis)".(7) On mi je pokazao pravi Pariz.

U povodu Venere Milonske govorio je da se prekrasno građene žene, koje treba klesati i slikati, uvijek pokažu nespretnima na platnu.

Po kiši (u Parizu često pada kiša) Modigliani je išao s golemim vrlo starim crnim kišobranom. Nekad smo sjedili pod tim kišobranom na klupici u Luxembourškom parku, padala je topla, ljetna kiša, okolo je drijemao le vieux palais a l'italienne(8), a mi smo uglas čitali Verlainea, kojeg smo dobro znali napamet, i radovali se što pamtimo iste stvari.

Ja sam čitala u nekoj američkoj monografiji da je vjerojatno velik utjecaj na Modiglianija imala Beatrix X.(9) Pogledaj članak P. Guillaume u "Les arts a Pariz" br. 6, str. 1-2, podtekst je očito ovaj: Otkud bi provincijalni židovski dječak mogao biti svestrano i duboko naobražen?). Ona ista koja ga zove "perle et pourceau" (biser i praščić). Mogu i držim nužnim posvjedočiti da je jednako prosvijetljen Modigliani bio dugo prije poznanstva s Beatrix X., tj. u desetoj godini.

I teško da dama koja velikog umjetnika zove praščićem može ikoga prosvijetliti.

Prvi stranac koji je vidio kod mene moj portret Modiglianijevom rukom u studenom 1945. godine u Fontanom domu, rekao mi je o tom portretu nešto tako da ja ne mogu "ni sjetiti se, ni zaboraviti", kako je rekao jedan poznati pjesnik o nečem sasvim drugom.

Ljudi stariji od nas pokazivali su po kojoj je aleji Luxembourškog parka pošao Verlaine uz gomilu poštovatelja, iz "svojega caffea", gdje je svakodnevno ljenčario, u "svoj restaurant" ručati.

Ali, 1911. godine po toj aleji nije išao Verlaine, nego visoki gospodin u besprijekornom kaputu i cilindru s trakom Legije časti - a susjedi su se došaptavali "Henri de Regnier!".

Nama dvoma to ime uopće nije zvučalo. O Anatoleu Franceu Modigliani (kao uostalom ni drugi prosvijećeni Parižani) nije htio ni čuti. Radovao se što ga ni ja nisam voljela.

A Verlaine je u Luxembourškom parku postojao samo u obliku spomenika koji je bio otkriven upravo te godine.

Da, o Hugou Modigliani je jednostavno kazao: "Mais Hugo – c'est déclamatoire"(10). Jedanput smo se, vjerojatno, krivo dogovorili pa nisam zatekla Modiglianija doma nego sam odlučila pričekati nekoliko minuta. Imala sam u rukama buket crvenih ruža. Prozor pod zatvorenim vratima ateljea bio je otvoren. Budući da nisam imala što činiti, počela sam bacati u atelje cvijeće. Ne dočekavši Modiglianija, otišla sam.

Kad smo se sreli, on se čudio kako sam mogla ući u zatvorenu sobu, kad je ključ bio kod njega. Objasnila sam mu što se dogodilo. "Ne može biti - tako je lijepo ležalo".

Modigliani je volio noćima lutati po Parizu i često sam, čuvši njegove korake u sanjivoj tišini ulice, prilazila prozoru i kroza žaluzine pratila njegovu sjenu pod mojim prozorima.

To što je tada bio Pariz već početkom dvadesetih godina zvalo se "Vieux Paris" (stari Pariz) ili "Paris d'avant guerre" (predratni Pariz).

Još su uglavnom cvjetali fijakeri. Kočijaši su imali svoje kabanice koje su zvali "rendez-vous des cochers"(11), i još su bili živi moji mladi suvremenici koji će uskoro izginuti na Marni i pod Verdenom.

Svi lijevi umjetnici, osim Modiglianija, bili su pozvani. Picasso je bio jednako poznat kao danas, ali tada su govorili Picasso i Braque.

Ida Rubinstein je plesala Salomeju, stvarala se raskošna tradicija djagiljevskog Ballets Russes (Stravinski, Nižinski, Pavlova, Karsavina, Bakst).

Danas znademo da sudbina Stravinskog nije ostala prikovana za desete godine, da je njegovo stvaralaštvo postalo najvišim glazbenim izrazom duha dvadesetog stoljeća. Tada to još nismo znali.

Dvadesetog lipnja 1910. godine bila je postavljena Žar ptica a 13. lipnja 1911. godine Fokin je postavio kod Djagiljeva Petrušku.

Prokop novih bulevara po živom tijelu Pariza (koju je opisao Zola) još nije bio posve završen (Bulevar Raspail). Verner, Edisonov prijatelj, pokazao mi je u Taverne de Panthéon dva stola i rekao:

"A to su vaši socijal-demokrati – ovdje boljševici, a ondje menjševici".

Žene su s promjenljivim uspjehom pokušavale nositi čas hlače (jupes-colottes), čas su skoro zamotavale noge u pelene (jupes entravées).

Stihovi su bili uglavnom zapušteni, i kupovali su ih samo zbog vinjeta više ili manje poznatih umjetnika.

Ja sam već tada shvaćala da je pariško slikarstvo pojelo francusku poeziju.

René Guille propovijedao je "znanstvenu poeziju" i njegovi tzv. učenici s prevelikom su zlovoljom posjećivali vođu.

Katolička crkva kanonizirala je Ivanu Orleansku.

Ou est Jeanne la bonne Lorraine

Qu'Anglais brulérent a Rouen?(12)

Villon

Sjećala sam se redaka te besmrtne balade gledajući kipove nove svetice. Bile su vrlo sumnjivoga ukusa i počeli su ih prodavati na štandovima crkvenih potrepština.

* * *

Talijanski radnik je ukrao Leonardovu Giocondu da je vrati u svoju domovinu i ja sam (već u Rusiji) mislila da sam je posljednja vidjela.

Modigliani je veoma žalio što ne shvaća moje stihove i sumnjao je da se u njima kriju nekakva čudesa, a to su samo bili prvi plahi pokušaji (npr. u "Apolonu" 1911. godine).

Nad apolonovskim slikarstvom ("Svijet umjetnosti") Modigliani se otvoreno izrugivao.

Začudilo me je to kad je Modigliani ocijenio lijepim jednoga posve ružnog čovjeka i bio vrlo uporan u tome. Ja sam već tada pomislila: on sigurno vidi sve drukčije nego mi.

U svakom slučaju, to što u Parizu zovu modom, ukrašujući tu riječ raskošnim epitetima, Modigliani uopće nije primjećivao.

On me nije crtao u prirodi, nego kod sebe doma – darovao mi je te crteže.

Bilo ih je šesnaest. Molio me je da ih uramim i postavim u svojoj carskoselskoj sobi. Oni su stradali u carskoselskoj kući u prvim godinama revolucije.

Preživio je onaj u kojem se manje nego u ostalima predosjeća njegovo buduće "nu"...

Najčešće smo pričali o stihovima. Oba smo znali puno francuskih stihova: Verlainea, Laforguea, Mallarmea, Baudelairea.

Zatim sam srela umjetnika – Aleksandra Tišlera, koji je također kao Modigliani volio i pamtio stihove. To je takva rijetkost među slikarima!

Dantea mi nikada nije čitao. Može biti zato što ja tada još nisam znala talijanski.

Jedanput je rekao: "J'ai oublié de vous dire que je suis juif".(13)

Da je rodom iz blizine Livornoa – odmah je rekao, i da ima 24 godine, a imao je 26.

Rekao je da su ga zanimali avaiatori (po današnjem - piloti) ali kada se jedanput s jednim upoznao, razočarao se: pokazalo se da su naprosto sportaši (što je očekivao?).

U to vrijeme rani, lagani(14) i, kako je svakome poznato, nalik na police za knjige, zrakoplovi su kružili nad mojim smeđim i iskrivljenim vršnjakom (1889) – Eiffelovim tornjem.

Činio mi se da je nalik na gigantski svijećnjak, zaboravljeni velikan u prijestolnici patuljaka.

Ali to je nešto guliverovsko.

* * *

…a okolo je slavio nedavno pobjednički kubizam, koji je bio stran Modiglianiju.

Mark Chagal je već dovezao u Pariz svoj čarobni Vitebsk, a po pariškim bulevarima se šetala u obliku nepoznatog mladog čovjeka još neizišla zvijezda – Charlie Chaplin. "Veliki nijemi" (kako su tada zvali kino) još je krasno šutio.

* * *

"A daleko na sjeveru"… u Rusiji su umrli Lav Tolstoj, Vrubelj, Vera Komissarževska; simbolisti su objavili da su u krizi, a Aleksandar Blok je prorokovao:

O kad bisti znali djeco vi

hladnoću i mrak budućih dana…

Tri kita na kojima se do danas njiše dvadeseto stoljeće - Proust, Joyce i Kafka – još nisu postojali kao mitovi, iako su bili živi kao ljudi.

* * *

U sljedećim godinama kada sam, uvjerena da se takav čovjek mora proslaviti, pitala za Modiglianija sve koji dolaze iz Pariza, odgovor je uvijek bio jedan isti: "Ne znamo, nismo čuli!"(15), ni B. Anrep (poznati mozaicist) ni N. Altman, koji je tih godina, 1914. do 1915, slikao moj portret.

Samo ga je jedanput N. S. Gumiljov, kad smo posljednji put skupa putovali sinu u Bežeck (u svibnju 1918) a ja spomenula Modiglianijevo ime, nazvao "pijano čudovište", ili nešto u tom smislu, i rekao da su se u Parizu posvađali zbog toga što je Gumiljov u nekakvom društvu govorio ruski, a Modigliani se bunio…

Prema putnicima se Modigliani odnosio prezirno. On je držao da su putovanja samo surogat istinskog djelovanja.

Les chants de Maldoror (Maldororova pjevanja) stalno je nosio u džepu; tada je ta knjiga bila bibliografskom rijetkošću. Pripovijedao je kako je pošao u rusku crkvu na božićno jutrenje da vidi procesiju, jer je volio raskošne ceremonije. I kako se neki "vjerojatno vrlo važan gospodin" (moglo bi se misliti – iz veleposlanstva) izmijenio blagoslov s njim. Modigliani, čini se, pojma nije imao što to znači…

Meni se dugo činilo da o njemu nikada više neću ništa čuti…

A naslušala sam se o njemu vrlo mnogo…

U početku NEP-a, kada sam bila članom Uprave tadašnjeg Saveza književnika, obično smo zasjedali u Kabinetu Aleksandra Nikolajeviča Tihonova (Lenjingrad, Mohovaja 36, izdavač: "Svjetska književnost").

Tada su ponovno uspostavljeni poštanski odnosi s inozemstvom i Tihonov je dobivao puno stranih knjiga i časopisa. Netko mi je (za vrijeme sjednice) predao broj francuskog umjetničkog časopisa.

Otvorila sam ga – Modiglianijeva fotografija… - veliki članak tipa nekrologa; iz njega sam doznala da je on veliki umjetnik 20. stoljeća (sjećam se da su ga uspoređivali s Botticellijem) da o njemu postoji monografija i na engleskom i na talijanskom. Zatim mi je o njemu, u tridesetim godinama, pripovijedao Erenburg koji mu je posvetio stihove u knjizi Stihovi o kanonima i poznavao ga u Parizu nakon mene. Čitala sam o Modiglianiju i kod Karkoa u knjizi Od Montmartrea do Latinske četvrti i u Bulevarskom romanu gdje ga je autor dovodio u vezu s Utrillom.

S uvjerenošću mogu reći da taj hibrid nije na Modiglianija desete-jedanaeste godine uopće sličio, a to što je učinio autor pripada redu zabranjenih postupaka.

Pa i nedavno je Modigliani postao junakom prilično odvratnog francuskog filma Montparnasse 19. To je vrlo gorko!

Bolševo 1959. – Moskva 1964. 

Ana Ahmatova

Soneti magu, Borislav Radović

Soneti magu

XI

Ljubav će nas spajati kad ne bude više
Nasilnih humki koje pokriva trnje
I vešt raspored šiblja. I omekšaće zrnje
Na vlažni dah vremena i dolazak kiše.
Iznad zgrušane lokve opet će cvet da zamiriše -
Kad metalno perje i balčake krnje
Pokrije plesan. I zemlje će crnje
Postati kad kosti izginulih vetar zbriše.
I čvršće će stati noga u podnožje hrama
Da brani svod koji je sazidala sama.
I sigurnija će biti ruka što zakopava.
Na ljubav se dugo čekati neće. Ona nas u stopu
Prati zaraznom toplotom koja spava
U vatrenoj ruži i svetlosnom snopu.

Itaka, Viktor Vida

Itaka

Kad je Posejdon na čas usnuo,
iz grudi mu se ote uzdah.
Tako je s mjehurićima isplutao otok.
Tako se rodila Itaka
(jedne rumene večeri).

Nad nju su bozi položili ruke,
s kojih je vjetar kapljicu mora otro.

Sad vjetar visi u krletci na Zelenom trgu,
gdje se prodaju masline i proljetni dažd,
ubran na ostrvima, što nisu otkrivena.
Samo se slute u pitomu večer,
kad zraka probije oblak
i od pepela trusi prašinu zlatnu
na ljušture jastoga.

Na skutu Itake, skutrena u koprivi,
djeca sanjaju plovidbe,
dok čekić u kamenolomu
krši mramor za grobove.
Kamenice za zeleno ulje.

Viktor Vida

Neuspeh hrišćanstva, Ema Goldman

Neuspeh hrišćanstva

Plagijatori i trovači ideja, u svom nastojanju da zamute granicu između istine i laži, pronalaze dragocenog saveznika u jezičkom konzervativizmu.

Ideje i reči koje su odavno izgubile svoje izvorno značenje vekovima nastavljaju da dominiraju nad čovečanstvom. Ovo je pogotovo tačno ukoliko te ideje postanu uobičajene, ukoliko su nam kao velike i neoborive istine još od detinjstva usađene u naša bića. Prosečan um se lako zadovoljava nasleđenim i kupljenim stvarima ili diktatima roditelja i učitelja, zato što je mnogo lakše imitirati nego stvarati.

Naše doba iznedrilo je dva intelektualna džina, koji su se latili potpunog preispitivanja mrtvih društvenih i moralnih vrednosti iz prošlosti, posebno onih koje obuhvata hrišćanstvo. Fridrih Niče i Maks Štirner zadali su niz snažnih udaraca hrišćanskim molitvenicima, jer su u njima videli pogubnu ropsku moralnost, poricanje života, uništitelje svih elemenata snage i karaktera. Istina, Niče se protivio hrišćanstvu inherentnoj ideji ropskog morala u korist gospodarskog morala privilegovane nekolicine. Ali, usuđujem se da kažem da njegova ideja gospodara nema nikakve veze sa vulgarnošću položaja, kaste ili bogatstva. Naprotiv, nije li ona značila gospodarenje ljudskim mogućnostima, gospodarsko u čoveku koje će mu pomoći da prevaziđe stare tradicije i zastarele vrednosti, da bi mogao da nauči da postane tvorac novih i lepih stvari.

I Niče i Štirner su u hrišćanstvu videli uništitelja ljudske rase, slamatelja čovekove volje da se usudi i da dela. Oni su u svakom pokretu sazdanom na hrišćanskom moralu i etici videli nastojanja, ne za oslobođenje od ropstva, već za njegovo ovekovečenje. Zato su svom snagom bili protiv ovih pokreta.

Slagala se ja u potpunosti sa ovim ikonoborcima ili ne, verujem, zajedno sa njima, da je hrišćanstvo savršeno podesno za vaspitavanje robova, večito održavanje ropskog društva; ukratko, za samo stanje sa kojim se danas suočavamo. U stvari, društvo nikada ne bi moglo da se degeneriše do sadašnjeg užasavajućeg nivoa bez pomoći hrišćanstva. Svetovni vladari su odavno shvatili kakav moćan otrov u sebi sadrži hrišćanska religija. To je razlog zašto je promovišu; i zato oni ne prezaju ni od čega da bi je ljudima ubrizgali u krv. Oni vrlo dobro znaju da je prepredenost hrišćanskog učenja jača zaštita od pobune i nezadovoljstva nego što su to pendrek ili pištolj.

Nema sumnje da će mi biti rečeno da iako je religija otrov i iako je institucionalizovano hrišćanstvo najveći neprijatelj progresa i slobode, postoji i nešto dobro u „samоm“ hrišćanstvu. Šta je sa učenjem Hrista i ranim hrišćanstvom, možda će me pitati; zar se ne zalažu za duh humanosti, za poštenje i pravdu?

Upravo me je ta često ponavljana tvrdnja navela da odaberem ovu temu, koja mi omogućava da pokažem da je zloupotreba hrišćanstva, kao i zloupotreba vlasti, uslovljena samom stvari, i da za to ne treba kriviti predstavnike vere. Hrist i njegovo učenje oličenje su poniznosti, inercije, poricanja života; što ih čini odgovornim za stvari učinjene u njihovo ime.

Mene ne zanima teološki Hrist. Briljantni umovi kao što su Bauer, Štraus, Renan, Tomas Pejn i drugi, odavno su pobili taj mit. Ja sam čak spremna da priznam da teološki Hrist nije ni upola toliko opasan kao etički i socijalni Hrist. U meri u kojoj nauka potiskuje slepu veru, teologija gubi svoje uporište. Ali etički i poetski mit o Hristu tako temeljno prožima naše živote, da je čak i nekim od najnaprednijih umova teško da se oslobode njegovog jarma. Oni su se oslobodili slova tog mita, ali su zadržali njegov duh; a ipak je to duh koji je potpora svih zločina i strahota počinjenih od strane pravovernog hrišćanstva. Crkveni oci mogu slobodno da propovedaju Jevanđelje Hristovo. U njemu nema ničeg rizičnog za režim vlasti i bogatstva; ono se zalaže za samoporicanje i samoodricanje, za pokoru i kajanje, a potpuno je inertno onda kada se suoči bilo kakvim poniženjem, bilo kakvim grozotama koje su nametnute čovečanstvu.

Ovde se moram vratiti na plagijatore ideja i reči. Mnogi inače vatreni mrzitelji ropstva i nepravde mešaju na najuznemirujući način, Hristovo učenje sa velikim borbama za društveno i ekonomsko oslobođenje. To dvoje su neopozivo i večito suprotstavljeni jedno drugom. Jedno zahteva hrabrost, smelost, prkos i snagu. Drugo propoveda jevanđelje nepružanja otpora, ropsko prihvatanje tuđe volje; to je potpuno nepoštovanje karaktera i samopouzdanja, i samim tim destruktivno je po slobodu i blagostanje.

Ko iskreno ima za cilj radikalne promene u društvu, ko stremi da oslobodi čovečanstvo od pošasti zavisnosti i bede, mora da okrene leđa hrišćanstvu, kako starom, tako i današnjem obliku istog.

Svuda i uvek od samog osnivanja, hrišćanstvo je pretvaralo zemlju u dolinu suza, uvek čineći život slabom, bolesnom stvari, uvek usađivajući strah u čoveka, pretvarajući ga u dvojako biće, čije se životne energije troše u borbi između tela i duše. U osuđivanju tela kao nečeg zlog, čulnosti kao nečega što navodi na sve što je grešno, čovek je osakatio svoje biće u uzaludnom pokušaju da sačuva čistotu duše, dok mu telo propada od povreda i mučenja koja mu se nameću.

Hrišćanska religija i moral veličaju uzvišenost „života posle smrti“ i zbog toga ostaju ravnodušni prema zemaljskim strahotama. Doista, ideja samoporicanja i svega što dovodi do bola i tuge njihov je ispit ljudske vrednosti, njihov pasoš za ulazak u raj.

Siromašnima će pripasti raj, a bogati će ići u pakao. To može da posluži kao opravdanje za očajničke napore bogatih da iskoriste mogućnosti dok još imaju priliku, da uzmu od zemlje što više mogu: da se naslađuju bogatstvom i izobiljem, da svojim čeličnim stiskom pritegnu blagoslovene robove, da im ukradu prava koja su stekli rođenjem, da ih degradiraju i vređaju svakog trena. Ko može da krivi bogate ako se svete siromašnima, jer sada je njihovo vreme, i sam milostivi hrišćanski Bog zna kako vešto i temeljno bogati to rade.

A siromašni? Oni se drže obećanog hrišćanskog raja, kao doma za stare dane, sanatorijuma za osakaćeno telo i slabe umove. Oni trpe i podnose, pate i čekaju, dok i poslednji komadić samopoštovanja ne bude izbačen iz njih, dok im tela ne postanu ispijena i iscrpljena, a njihov duh slomljen od čekanja, tegobno beskonačnog iščekivanja hrišćanskog raja.

Hrist se pojavio kao vođa naroda, oslobodilac Jevreja od rimske vlasti; ali u trenutku kada je započeo svoj rad, pokazao je da ga ne zanima svetovno, neodložne potrebe siromašnih i obespravljenih njegovog vremena. Ono što je propovedao bio je sentimentalni misticizam, opskurne i zbrkane ideje bez originalnosti i vitalnosti.

Kada su se Jevreji prema jevanđeljima odrekli Isusa, kada su ga poslali na krst, možda su bili gorko razočarani u njega koji im je obećao toliko mnogo, a tako malo dao. Obećavao je radost i blaženstvo na onom svetu, dok su mu pred očima ljudi gladovali, patili i trpeli.

Takođe, može biti da je Hrist uživao simpatije Rimljana, naročito Pilata, jer su ga smatrali savršeno bezopasnim po njihovu moć i vlast. Filozof Pilat je možda smatrao da su Hristove „večne istine“, prilično anemične i beživotne u poređenju sa impresivnom vojnom snagom i silom protiv koje su pokušavali da se bore. Rimljani, snažni i neustrašivi kakvi su bili, sigurno su se krišom smejali čoveku koji je propovedao pokajanje i strpljenje, umesto da poziva na oružje protiv pljačkaša i tlačitelja svog naroda.

Javni poziv Hristov počinje objavom, „Pokajte se, jer bliži se Carstvo nebesko“.

Zašto se pokajati, zašto žaliti pred nečim što je trebalo da donese izbavljenje? Nisu li ljudi dovoljno patili i trpeli, nisu li svojom patnjom zaslužili pravo na izbavljenje? Uzmimo na primer, Besedu na gori. Šta je to nego hvalospev pokoravanju sudbini, neminovnosti stanja stvari?

„Blaženi su siromašni duhom, jer njihovo je Carstvo nebesko.“

Mora biti da je raj strašno dosadno mesto, ako tamo žive siromašni duhom. Kako može nešto kreativno, vitalno, korisno i lepo da proistekne iz siromašnog duha? Ideje iznete u Besedi na gori najveća su optužba protiv Hristovog učenja, jer u siromaštvu uma i tela vide vrlinu, i zato što nastoje da nagradama i kaznama održe ove vrline. Svako inteligentno biće shvata da je siromaštvo duha najgore prokletstvo, da ono rađa svo zlo i bedu, sve nepravde i zločine na svetu. Svako zna da nikada ništa dobro nije nastalo, niti će ikada nastati iz siromašnog duha; sloboda, pravda ili jednakost sigurno neće.

„Blaženi su krotki, jer oni će naslediti zemlju.“

Kakva naopaka misao! Kakav podsticaj ropstvu, neaktivnosti i parazitizmu! Pored toga, nije tačno da mogu da naslede bilo šta. Samo zato što je čovečanstvo bilo krotko, zemlja mu je i oteta.

Krotkost je bila bič koji su koristili kapitalizam i vlade da bi prinudili čoveka na zavisnost, na ropsku poziciju u kojoj se nalazi. Najvernije sluge Države, raskoši, posebnih privilegija, nisu mogle da propovedaju prikladnije jevanđelje nego što je to radio Hrist, „izbavitelj“ naroda.

„Blaženi su oni žedni i gladni pravde, jer će se nasititi.“

Ali, nije li Hrist isključio mogućnost pravednosti kada je rekao „siromašni će uvek s vama biti?“ Mada ipak, Hrist je bio odličan u maksimama, bez obzira što su one bile potpuno suprotstavljene jedna drugoj. To nigde nije toliko upadljivo demonstrirano kao u njegovoj zapovesti: „Caru carevo, a Bogu božje“.

Interpretatori tvrde da je Hrist morao da učini ove ustupke vlastima svog vremena. Ako je to tačno, samo ovaj kompromis je bio dovoljan da potvrdi da je to sve do današnjeg dana, najbezobzirnije oružje u rukama ugnjetača, zastrašujući bič nemilosrdnog ubirača poreza, za osiromašenje, porobljavanje i degradaciju istih onih ljudi zbog kojih je Hrist navodno umro. I kada nas ubede da „su blaženi oni žedni i gladni pravde, jer će se nasititi“ da li nam je rečeno kako? Kako? Hrist se nikada nije potrudio da to objasni. Pravednost ne dolazi sa zvezda, niti zato što je Hrist tako hteo. Pravednost izrasta iz slobode, povoljnih socijalnih i ekonomskih okolnosti i jednakosti. Ali kako će krotki, siromašni duhom, ikada uspostaviti takvo stanje stvari?

„Blaženi vi, kada vas stanu grditi, goniti i govoriti protiv vas svakakve rđave reči, lažući, mene radi. Radujte se jer je vaša velika nagrada na nebesima.“

Nagrada na nebu večiti je mamac, mamac koji je uhvatio čoveka u čeličnu mrežu, ludačku košulju koja mu ne dopušta da se razvija ili raste. Svi pioniri istine bili su, i još uvek su omalovažavani; bili su i još uvek su progonjeni. Ali, da li su oni tražili od čovečanstva da plati cenu? Da li su nastojali da podmite čovečanstvo ne bi li ono prihvatilo njihove ideje? Oni su vrlo dobro znali da će onaj ko zbog mita prihvati istinu, ubrzo trampiti istu sa onim ko ponudi više.

Dobro i zlo, kazna i nagrada, greh i pokajanje, raj i pakao, kao zvezde vodilje Hristovog jevanđelja, predstavljaju kamen spoticanja naše istorije. U njemu ima svega u smislu naloga i zapovedi, ali mu posve nedostaju stvari koje su nam najviše potrebne.

Radnik koji poznaje uzrok svoje bede, koji razume način na koji je sazdan naš nepravedni društveni i industrijski sistem može da učini više za sebe i svoj rod, nego što su Hrist i njegovi sledbenici ikada učinili za čovečanstvo – svakako više nego što su postigli krotko strpljenje, neznanje i pokoravanje.

Koliko plemenitiji, koliko blagotvorniji je ekstremni individualizam Štirnera i Ničea u odnosu na bolesničku atmosferu hrišćanske vere. Ako oni odbacuju altruizam kao zlo, to je zbog primera koji je sastavni deo hrišćanstva, koje nagrađuje parazitizam i inerciju, i koje je iznedrilo sve vrste društvenih poremećaja koje bi trebalo lečiti propovedanjem ljubavi i razumevanja.

Ponosni i samouvereni karakteri više vole mržnju nego takvu vrstu grozne izveštačene ljubavi. Ne zalaže se slobodni duh za uzvišenu istinu ni zbog kakve nagrade, niti je ijedan od njih ikada bio pokoleban zbog straha od kazne.

„Ne mislite da sam ja došao da pokvarim zakon ili proroke. Nisam došao da pokvarim nego da ispunim.“

Upravo tako. Hrist je bio reformator, uvek spreman da izgladi odnose, da se povinuje, da nastavi sa starim poretkom stvari. Nikada da uništi i ponovo sagradi. То može da bude objašnjenje za simpatije koje svi reformatori gaje prema njemu.

Zaista, čitava istorija države, kapitalizma i crkve dokazuje da su svoje trajanje ovekovečili zahvaljujući ideji „ne dolazim da uništim zakon“. To je ključ autoriteta i ugnjetavanja. Naravno, nije li Hrist slavio siromaštvo kao vrlinu; zar on nije propagirao nepružanje otpora zlu? Zašto ne bi siromaštvo i zlo nastavili da vladaju svetom?

Ma koliko da sam protiv svake religije, ma koliko ih smatrala nametnutim odozgo i zločinom protiv razuma i napretka, ja ipak mislim da nijedna druga religija nije načinila toliko štete, niti je toliko pomogla u porobljavanju čoveka kao Hristova religija.

Osmotrite pažljivo Hrista pred svojim tužiocima. Kakav nedostatak dostojanstva, kakav nedostatak vere u sebe i sopstvene ideje! Toliko slab i bespomoćan je bio taj „spasitelj čoveka“ da mu je bila potrebna čitava ljudska porodica da ispašta za njega, zauvek, zato što on „umreše za njih“. Izbavljenje putem krsta gore je od prokletstva, zbog užasnog tereta koji nameće čovečanstvu, zbog posledica koje ima po ljudsku dušu, sputavajući i parališući je težinom bremena koje iziskuje Hristova smrt.

Hiljade mučenika je stradalo, a gotovo niko od njih se nije pokazao tako bespomoćnim kao što je to bio veliki hrišćanski Bog. Hiljade njih su otišle u smrt sa više čvrstine, više hrabrosti, sa iskrenijom verom u svoje ideje od Nazarećanina. Niti su od svojih drugova očekivali večnu zahvalnost zbog onoga što su pretrpeli za njih.

U poređenju sa Sokratom i Brunom, sa velikim mučenicima Rusije, sa čikaškim anarhistima, Franciskom Fererom, i bezbroj drugih, Hrist zaista odaje utisak slabe ličnosti. U poređenju sa delikatnom, krhkom Spiridonovom koja je bila podvrgunta najužasnijoj torturi, najstrašnijim poniženjima, ne gubeći veru u sebe ili svoj cilj, Isus je zaista niko i ništa. Oni su se držali svojih uverenja i sa nepokolebljivom odlučnošću stali pred svoje dželate. I iako su, takođe, umrli za narod, nisu tražili ništa zauzvrat zbog svoje velike žrtve.

Doista, nama je potrebno spasenje od ropstva, umrtvljujuće slabosti, i ponižavajuće zavisnosti od hrišćanskog morala.

Učenje Hristovo i njegovih učenika pretrpelo je neuspeh zato što mu je nedostajalo životne snage da ukloni breme sa grbače ljudske rase. Oni nisu uspeli jer je sama suština tog učenja protivna duhu života izloženog manifestacijama prirode, snage i lepote strasti.

Hrišćanstvo nikada neće moći, pod ma kojom maskom se pojavilo – bio to novi liberalizam, spiritualizam, hrišćanska nauka, nova misao ili hiljadu i jedan drugi oblik histerije i neurastenije – da nam donese olakšanje od užasnog pritiska postojećeg stanja stvari, težine siromaštva, strahota naših nepravednih sistema. Hrišćanstvo je zavera neznanja protiv razuma, tame protiv svetlosti, potčinjenosti i ropstva protiv nezavisnosti i slobode; poricanje snage i lepote, protivno afirmaciji radosti i divote života.

Emma Goldman

Izvornik: http://anarhisticka-biblioteka.net/library/emma-goldman-neuspeh-hriscanstva

Prvobitna Rusija, ceo film

Bugarska, moja patnja, Julija Kristeva

Bugarska, moja patnja

1. Koji jezik? 

Nisam izgubila materinji jezik. Vraća mi se, sve teže i teže, priznajem, u snu; ili kada čujem svoju majku kako govori te poslije 24 sata potapanja u toj sada dalekoj vodi iznenada otkrijem da prilično zgodno plivam; ili kada govorim neki strani jezik – ruski ili engleski, na primjer; gubeći riječi ili gramatiku grčevito se držim tog starog pojasa za spasavanje koji mi je iznenada na raspolaganju, zbog mojih korijena koji, uostalom, ne spavaju tako dubokim snom. Francuski mi ne dolazi u pomoć kada zapnem s nekim artificijelnim kodom, niti kada sam umorna pa presuše moji dodaci i multiplikacije, nego srećom bugarski, koji mi govori da nisam izgubila svoje početke.

Pa ipak, bugarski je za mene danas skoro već mrtav jezik. To jest jedan dio mene polagano se gasio dok sam učila francuski kod dominikanskih sestara, zatim u Francuskoj alijansi i onda univerzitetu; egzil je dokusurio to staro tijelo, kako bi ga zamijenio drugim – prvo fragilnim i artificijelnim, zatim sve više neophodnim, a sada jedinim živim – francuskim. Skoro sam spremna povjerovati u kršćanski mit o uskrsnuću dok osluškujem to rascijepljeno stanje moga duha i tijela. Nisam prežalila materinji jezik na način da bi ‘’svršeno’’ žalovanje predstavljalo ravnodušnost, brazgotinu, dakle zaborav. No nad tom zakopanom kriptom, nad tim ustajalim rezervoarom, koji se usmrdio i koji se drobi, sagradila sam novo prebivalište u kojem stanujem i koje me nastanjuje, i u kojem se odvija ono što bismo mogli nazvati, možda malo pretenciozno, istinskim životom duha i tijela.

Doživjela sam neiskaziv šok od te biserne magluštine koja je jedva dodirnula Atlantsku baruštinu i upija u svili kantona krikove galebova klaukavaca i nonšalantni popodnevni odmor divljih patki. Sanjam o proljeću u kojem bi svi automobili mirisali, a jadni konji zobali cvijeće. Apollinaire. Od te mekosti koja je moje utapanje u biću, a koju niti jedna riječ u cjelini ne sažima, koju riječ ‘’radost’’ banalizira, dok je riječ ‘’ekstaza’’ balzamira, zadržavam naglašenu jasnoću francuskih riječi. Na granicama mojih opažanja neprimjetan drhtaj traži francusku riječ; istovremeno i obrnuto, odnekud odozgo, kasno naviranje tog izobilja, čitav kompleks francuske lektire i konverzacija spušta jasnu mrežu koja će mi pomoći da izrazim ono što sam proživjela, da ostvarim vedrinu. Alkemija imenovanja, sama sam s francuskim. Imenovati biće čini me bićem: dušom i tijelom, živim u francuskom. 

Međutim, kada se umiješa intriga, to jest svaki put kad mi se biće objavi kao priča – priča o bisernoj magluštini ili divljim patkama ili naravno priča o snu, strasti i umorstvu – uzburkano more koje nije sačinjeno od riječi, ali koje ima sebi svojstvenu muziku, nameće mi nezgrapnu sintaksu i svoje neizmjerno duboke metafore koje nemaju ništa s francuskom pristojnošću i očitom jasnoćom, koje u moj mir ucjepljuju bizantinsku nespokojnost. Tada se ogriješim o svoj francuski ukus. Francuski ukus jeste čin pristojnosti među ljudima koji dijele istu retoriku – isto gomilanje slika i fraza, isti komplet lektire i konverzacija – u stabilnom društvu. Uzalud sam ponovo rođena na francuskom, skoro prije 50 godina, moj francuski ukus ne odolijeva vazda drevnoj muzici koja se javlja na mahove, a koja obavija još uvijek budna sjećanja. Iz tog zajedničkog taloga javlja se strana riječ, sebi samoj strana, ni odavde ni odande, monstruozna je to intimnost. Kao likovi Pronađenog vremena u kojima Proust prepoznaje inkarnaciju dugih godina njihova namjernog i nehotičnog pamćenja, ja sam monstrum ukrštanja.

Na raskršću dvaju jezika i barem dvaju trajanja stvaram idiom koji traži jasnoću kako bi tu izdubio patetične iluzije i pod glatkom spoljašnjošću francuskih riječi poput mramora škropionice otkrio crnu pozlatu pravoslavnih ikona. Gigant ili patuljak, monstrum koji tu nastaje, nikada nije zadovoljan sobom dok istovremeno razdražuje starosjedioce. One u zemlji iz koje dolazi kao i one u zemlji u kojem su ga prihvatili. 

Kada se ta tjeskoba – koja je ustvari zračni džep, prestanak disanja, amfetamin – smiri, kako bi sebi pridala razlog postojanja, mogla bih vam objasniti da ta bića s granice, koja je nemoguće razvrstati, kozmopoliti u koje i sebe ubrajam, predstavljaju, s jedne strane, puls modernog svijeta koji je zamijenio njegove famozne izgubljene vrijednosti, zahvaljujući ili unatoč priljevu imigracije i miješanjima, dok, s druge strane, inkarniraju novu pozitivnost koja se naslućuje pri susretu nacionalnih konformista i internacionalističkih nihilista. Preciznije, uvažavamo li historiju o kakvoj pripovijedaju novine, postoje dvije mogućnosti da se suočimo (i da možda okončamo) sa Sarajevom i Krimom: s jedne strane, njegovati jezike i nacionalne kulture (tome ću se vratiti), ali, s druge strane, podupirati još uvijek rijetke vrste, ali na putu proliferacije, štititi hibridne monstrume poput nas, pisaca migranata koji se izlažu riziku da im se kaže kako sjede na dvije stolice; a zašto zapravo, pitam ja vas? Pa zato da bismo stvorili nova bića po jeziku i po krvi, koja nisu ukorijenjena ni u jedan jezik i ni u jednu rasu, diplomate rječnika koji prkose autentičnim, dakle u svakom pogledu militantnim građanima, zbog nomadskog roda koji ne želi da mirno sjedi na svojim stolicama.

A gdje je u tom divnom programu patnja? Očekivala sam to pitanje, ali moj je odgovor samo napola dotjeran. U napuštanju materinjeg jezika leži matricid, ali ako sam patila zbog napuštanja te tračke košnice, meda svojih snova, taj je osjećaj pratio užitak osvete, dakako, i napose ponos zbog ostvarenja onoga što je bio idealni projekt tek rođenih pčela. Letjeti više od roditelja: više, brže, snažnije. Nismo uzalud nasljednici Grka, naša će djeca imati ruski, engleski, francuski, svijet za sebe. Vazda bolna sudbina, egzil je jedini put koji nam ostaje, od Rabelaisa i pada Berlinskog zida, jedini put koji možemo potražiti. Koji je moguće pronaći, samo u potrazi koja zna da je potraga, u egzilu koji se udaljava od izvjesnosti egzila, od drskosti egzila. U svom beskonačnom žalovanju, gdje se jezik i tijelo ponovo rađaju u pulsiranju cijepljenog francuskog, osluškujem još uvijek toplo truplo materinjeg pamćenja: jer na rubu muzičkih riječi i neopisivih vibracija, u blizini smisla i biologije koje moja imaginacija ima sreću stvarati na francuskom – patnja mi se vraća, Bugarska, moja patnja.

To nisam ja. To je materinja memorija, topli leš koji još govori – tijelo u mom tijelu – koje zatitra istovremeno s infrazvukom i informacijama, prigušenim ljubavima i očitim sukobima, gregorijanskom muzikom i trgovačkim sloganima, djetinjom nježnošću, bijednom okrutnošću, političkim, ekonomskim, ideološkim gluparijama, dezorijentiranim ili ambicioznim ljudima, profiterima i lijenčinama, nestrpljivim špekulantima, individualcima bez srama i projekta. A vi otpadnici historije, koji je nastoje sustići a da baš i ne znate kako to izvesti, Bugari, nevidljivi, nepoželjni, bijele pjege u jasnoći, mračni Balkanci probodeni odsustvom radoznalosti Zapada, poput mene. Vaši komplimenti su prigovori, vaše zahvale podsjećaju na zahtjeve, vaše nade se pokreću potištene i utišavaju se prije nego što su se uspjele oblikovati, vaše pjesme plaču, vaš smijeh nagovještava nesreću, vi ste nezadovoljni, ne učestvujete, i premda ste prerano krenuli, stižete prekasno, u prestar svijet, no koji se ne prestaje pomlađivati i ne voli one koji zaostaju. Vi vjerujete da vam sve treba pripadati, zbog nepoznatog razloga, ni zbog čega; želite sve, pod uslovom da možete drijemati, besposličariti, okolišati, zaobilaziti, varati, katkada raditi dok vas to ne ubije; ali zašto se ubiti, moj Bože? Muka mi je od vas, moji bližnji, braćo. Bugarska, moja patnja.

2. Nedostatak ukusa

Zamislimo stvari u drugom pravcu. Na vašem sam mjestu i odmjeravam aroganciju takve pretenzije. Ipak, onima koji su ostali pripada realnost, a to je ono nemoguće, kao što je općepoznato. Sve u svemu, zadatak nije baš različit od mog, samo ide u suprotnom pravcu. U izvornom idiomu (što odmah implicira misli i živote), radi se o tome da se kalemi riječi (što odmah implicira misli i živote), od kojih smo pedeset godina bili odvojeni gvozdenom zavjesom; odvojeni mucavom demokracijom već više od vijeka; suprotstavljenim nacionalizmom kojem nedostaje drugi sadržaj osim otpora prema islamu; i religijom, koja je još od srednjeg vijeka vjerna svojemu srednjem vijeku.

Ne bih voljela biti na vašem mjestu i ne bih raspravljala s onima koji bi me optužili da sam pobjegla upravo od te teškoće.

Počelo je s prevodima Shakespearea i Dostojevskog, da bi uslijedili Faulkner, Beckett, Nathalie Sarraute, Barthes, Foucault, Kristeva (veoma malo) i ostali. Utvrđeno je da nedostaje riječi i u taj ubogi jezik osjetljivih seljaka i naivnih mislilaca utrpali su čitav arsenal posuđenica bez okusa i korijena. Sintaksa je postala troma, a da misao nije postala gipka, vjerovalo se da je bilo pametno što se prenijelo taj esperanto za višejezične univerzitetlije na novinske stupce ‘’liberalne’’, ‘’kultivirane’’ i ‘’otvorene’’ štampe. Eto načina da se postupi drukčije u doba kada je svaka stvar dobra samo onda kada se ‘’otvara’’! I eto nas pred tom slagalicom u kakvu se pretvorila štampa nakon rušenja Berlinskog zida: s jedne strane, uvrede mangupa (voyous), zaokupljenih drugim mangupima, na jeziku mangupa, drugih mangupa koji im ni po čemu ne popuštaju, no lišeni su pikantne drskosti nadrealista; s druge strane, riječi iz drugih jezika jedva modificirane sufiksima koje zaprepaste došljaka kada ih vide napisane na ćirilici, ali neću o tome nagađati, izazivaju sažaljenje apatrida poput mene i migrenu prosječno kultivirane javnosti. S jedne strane, oscilacije prilično skatoloških krajnosti (De Sade, Rabelais, nađimo malo stila); s druge – smiješne precioze (Diafoirus, Molière, budimo mizantropi). Sa svih strana – nedostatak ukusa. U tome je stvar. Čini vam se nevažnim? Nemojmo žuriti. 

Francuzi XVIII vijeka mnogo su govorili o ukusu. Pod ukusom su podrazumijevali ‘’užitke duše’’ kako ih razumijevamo i osobito kakve osjećamo. Sama Enciklopedija donosi slavne članke o ukusu koje potpisuju Voltaire i Montesquieu, koji razmišljaju o općim pravilima koja ravnaju formiranjem ukusa (a utemeljena su na univerzalnosti ljudske prirode i zajedničkoj historiji) kao i legitimnošću individualnih odstupanja. Ne bi ni moglo biti drukčije jer je ukus retorika prepoznavanja: potrebno je da se prepoznajemo, da se prepoznaješ, da se prepoznajemo u nekom autoritetu (crkve ili dvora, a najbolje i crkve i dvora) ili u eliti koja je predviđena da nam posreduje suštinu ili u individualnoj vrijednosti koja se, kao dijete kršćanstva, razvija i u ekstremnoj duhovnosti ili prasku strasti (u općem umu i razumljivoj senzualnosti). Ukus je retorika tog prepoznavanja. Pomoću ukusa ja, koji usmjerava autoritet, klan ili određena osoba, u drugome pronalazim isti jezik kao i u sebi. Ukus potvrđuje razliku mene i drugoga ako i samo ako se ta razlika harmonizira – kušam harmoniju poput okusa – u krilu autoriteta, klana, pojedinaca koji odsada dijele isti jezik.

Ukus je pristojan jer se obraća svojima: onima koji dijele isti autoritet, isti klan, iste individualne vrijednosti. LaBruyère, Sévigné iSaint-Simon nisu ga imali potrebe definirati: ukus se podrazumijevao. Pridonijevši da se uruše orijentiri Starog režima, Enciklopedisti su sebi zadali brigu da osmisle mogućnost novog ukusa koji poznaje slobodu, to jest zablude strasti: ti pred-revolucionari bili su među najciviliziranijim ljudima koje je Zapad upoznao. Malo prije nas, Proust počinje gubiti tlo pod nogama na temeljima krstionice Saint-Marc sve do dvora Guermantesovih, postao je istraživač nedostatka ukusa, kako bi se tome rugao u korist jedinog autoriteta za koji je smatrao da još može garantirati ukus: literature.

Eto na čemu smo, dok se stropoštava barbarstvo, i mafija se nadmeće sa slobodnim preduzetništvom. Nema autoriteta, nema zajedništva, nema pojedinca. Intelektualac je, sve u svemu, kreator jezika, ali u nedostatku tih triju orijentira, neizbježno je izložen nedostatku ukusa.

Inzistiram na toj prividno minornoj tački. Mogla bih naricati nad pretjeranim cijenama na crnom tržištu, jadnim penzijama, smetlištima i muhama u nekad veoma čistoj Sofiji ili o imploziji socijalista u liberalima i obratno, što čini sve stvari nerazlučivima i svaku odluku nemogućom. No radije bih se zadržala na temi ukusa. Počnimo s malim stvarima u kojima se ukrštaju velike. 

Nisam sigurna, zaista nisam uopće sigurna da bih na vašem mjestu potražila autoritet, zajednicu, osobu i shodno tome ukus. No pokušala bih izbjeći riječi koje ne proizlaze iz autoriteta skupine ili karizme osobe koja ljubazno dopušta da je prepoznaju drugi podjednako ljubazni. Bez toga, riječi ostaju strani neologizmi zabijeni u mrtav pijesak, snobovi bez smisla, zvučna praznina. Ako im nedostaje pristojnosti, one ranjavaju. Nedostatak ukusa odaje barbarsko stanje društva…

3. Otkada je na Balkanu Bog mrtav?

Patite od kaosa, vandalizma, nasilja. Patite od nedostatka autoriteta. Patite od korupcije, odsutnosti inicijative, nebrige koja udvostručuje nezapamćenu brutalnost pojedinaca, aroganciju mafije i makinacije novih bogataša. 

Zapad teško može zamisliti vašu patnju, vaša poniženja. Ne usuđujem vam se reći da dijelim vaše osjećaje, jer – priznajem – veoma je lako govoriti izdaleka. Recimo da patim zbog težine ogromnog zadatka koji stoji pred svima nama, nama koji smo ovdje i vama koji ste ondje, u godinama koje dolaze; zadatka koji je u tome da se promisli zašto. Čemu sve to? Prije nego što pronađemo načine da iz toga izađemo. 

Ne moram vam reći da ne znam odgovor. Neću vam ponavljati ni ono što već znate o odgovornosti komunizma ili slabostima demokracije u mladoj bugarskoj državi koja je, od oslobođenja od Turaka 1875, pretrpjela udarce evropske diplomacije i posljedice dvaju svjetskih ratova. Na intimniji (više unutrašnji) način, kao što mi nalaže ovo razmišljanje o jeziku, mislim o mentalitetima i zaključujem, kao i mnogi drugi, da moralna kriza bivšeg komunističkog bloka doživljava svoj više neutješni aspekt, s manje perspektiva, kratkoročno gledano, i možda barbarskiji oblik, u zemljama s dominacijom pravoslavlja. Srpski neofašizam bio je vrhunac krize te nesreće. To nastojim istražiti.

Ne mislim da postoji globalna ‘’narodna psihologija’’, budući da vjerujem u singularnost individua. Ne pridajem također religiji snagu jednog određujućeg činioca ponašanja. Također znam koliko su povezanosti nevažne u našim regijama uronjenim u folklor i paganizam i posebno u odnosu na današnje generacije. No istovremeno stoji da, među ostalim činiocima, koncepcija religije – koja je historijski oblikovana, a koju pojedinac također oblikuje – ostavlja svoj pečat na nama i bez našeg znanja. I da ona modulira veliki dio psihičkog života i da utječe na konflikte naroda te Evrope koju bismo željeli ujediniti, sukobe koji se u najgorem slučaju predstavljaju kao vjerski ratovi, a u najboljem kao teške, nepremostive nesaglasnosti.

Imala sam priliku, zahvaljujući svom ocu, upoznati i iskusiti snagu otpora koja počiva u pravoslavnoj vjeri. Volim njenu senzualnost, tajanstvenost, to povlačenje koje nas sili da pokažemo, u liturgijskom slavlju, boli i radosti drugog svijeta i koja utiskuje u nas osjećaj – a ne racionalnu izvjesnost – da nismo s ovoga svijeta. Taj je utisak, svakako, iluzoran, ali tako oslobađajući i donosi sreću! Neću dakle izreći vrijednosni sud i neću hvaliti ‘’izvrsnosti’’ jedne grane kršćanstva u odnosu na ‘’slabosti’’ one druge. Pokušat ću vam reći kako ja doživljavam prednosti i ograničenja osobe koja je formirana u krilu pravoslavlja. I pitati se o njenim sposobnostima da se suoči s krizom morala.

Od raskola 1504, pravoslavna grana kršćanstva razvija dvije tendencije koje se kasnije također ističu i koje prepoznajemo u raznim nacionalnim crkvama (ruskoj, grčkoj, bugarskoj itd.): instrumentalizaciju i misticizam. 

Instrumentalizaciju razumijem najprije kao ovisnost crkvene moći o političkoj koja je nerijetko znala degenerirati u povlačenje ili potčinjavanje. To proizlazi iz bizantskog principa prema kojem patrijarh upravlja svojim područjem na temelju svjetovnog pravnog akta, određenog političkom konjunkturom, (dok se naprotiv Rim oslanja na božansko pravo); tako da se bazileus upliće u crkvene poslove, bira patrijarha, a zauzvrat crkva pridonosi socijalnoj stabilnosti i arhaičnosti religije. ‘’Za kršćanina, nema Crkve bez cara’’ – ova rečenica patrijarha Antonija (1391-1397) ima strašan odjek u smislu lojalnosti, pa i političke podređenosti pravoslavnih crkava u XX vijeku. To kulminira u poistovjećivanju crkve i nacije, što je noseća identifikacija u mladim slavenskim državama u Srednjem vijeku (mislim na Borisa, Simeona, izum ćiriličnog pisma), i završava u čudnoj osmozi između vjere i nacionalizma. Redukcionističke i eksplozivne posljedice tog koktela zamalo su bile potcijenjene dok se visoko cijenila ‘’oslobodilačka uloga crkve’’ protiv turske okupacije do konca XIX vijeka. Opasnosti takvog integrističkog pristupa pokazale su se u jugoslavenskoj drami devedesetih godina XX vijeka.

Izvjesne aspekte pravoslavnog trojstva također smatram instrumentalizacijom. U pravoslavlju Bog je trostruk, ali drukčije nego u katoličanstvu: Duh sveti potječe od Oca preko Sina za pravoslavce (‘’PerFilium’’); Duh sveti potječe od Oca i Sina za katolike (‘’Filioque’’). Dok katoličko ‘’i’’ izjednačava Oca i Sina i unaprijed oblikuje autonomiju i neovisnost osobe (Sina, kao i samog vjernika, što otvara put zapadnjačkom individualizmu i personalizmu), pravoslavno ‘’preko’’ sugerira prekrasno ali opasno poništenje.

Svemoćni autoritet Oca je neotuđiv (archeanarchos). Otac je božanstvo - izvor. Sin je sluga, saradnik, koji se ipak iz tog ropstva uzdiže, obožuje. Potčinjen i Bogu sličan istovremeno. Sin (i vjernik s njim) uhvaćen je u logički paradoks potčinjenosti i uzdizanja, koji mu pruža unutrašnje radosti i boli u dijalektičkom odnosu gospodara i roba i, personalnije, u muškoj homoseksualnosti…

Pravoslavlje je na prvi pogled negativna teologija: odsutnost Boga tu je asimilirana u nespoznatljivom; Bog nije mrtav, ali njegova implozija zbiva se u čovjeku, koji time postaje nedokučivo mikrobožanstvo i mikrokozmos. Druga strana tog upijanja jeste misticizam. Saradnik Božji koji Boga unižava, čovjek se međutim obožuje u neposrednom pristupu nedokučivome: pravoslavni čovjek je homoabsconditus, skriveni čovjek, neodrediv, kojeg je nemoguće konceptualizirati. Taj misterij neprestano obasipa umilnošću: kult tišine. Duhovna izvrsnost je šutnja (isihazam); nježnost (katanyxis) koja ne sudi nego prihvaća; sjedinjenje svijesti i srca koje se zbiva u ljubavi prema ljepoti (philokalia). Očitost živućeg Božanstva, taj ocean svjetlosti, jeste blagost, i ona se ne nadaje razumu nego srcu ili osjetu: ‘’sve osjetiti u Bogu’’ Isaka Sirijskog postaje ‘’kult božanske čulnosti’’ koji odbija riječi i udaljava se od logičkog puta katoličke ili protestantske teologije. Apofaza je vrhunac te negativne teologije i poriče svako konceptualno ograničenje Boga: ni vrijednost, ni pojam, ni predstava, Bog je nedokučiv učesnik i učestvujući, tajna bez temelja koju nije moguće opredmetiti…

Ništa ne ovlašćuje pravoslavnog čovjeka – instrumentaliziranog i mistika – da se uspoređuje s dvjema figurama moderniteta. Nedostaje mu asketske autonomije, radišne trezvenosti, čitalačke vrline protestanta koji traži spasenje u pismu (Biblija) i gradu (preduzetničkom duhu). Nedostaje mu filozofska distanca ničeanskog bjesomučnika koji se odvaja od Boga bistreći već tri vijeka figure mislećeg subjekta (ego cogito) kako bi mogao, tako opremljen, zamisliti drugačiji odnos prema izvornom biću, saznanju i užitku.

Mi drugi, pravoslavni, nasljednici smo trijumfirajućeg nihilizma. To je umilno, ali to nas ostavlja nemoćnim u savremenoj historiji, kada nas ne pretvara u ‘’javne mangupe’’. Prije dvije hiljade godina dogodila se implozija vrijednosti u nama; i mi plačemo i mi se radujemo toj interioriziranoj, poništenoj transcendenciji. Smjestili smo se van historije, što je izvanredna prednost. No historija se odigrala i danas – nakon parenteze komunizma koji je u određenom smislu bio prilika, skupa prilika, jer nam je prištedio nužnost da sebi postavimo to pitanje – historija nas zove, i mi se hoćemo pridružiti, ali želimo li to zaista? Nihilisti, mi smo obmanuti. To je temelj moje patnje, i ne vidim joj izlaza, Bugarska, moja patnja.Nemojte me nasmijavati, nemojte me tjerati da kažem ono što ne govorim. Ne, prekasno je, nema svrhe preobratiti se na katoličanstvo, čak ni na protestantizam. Ali razmotrimo ipak razmjere te užasne činjenice, to jest da je u svijetu kasnog kapitalizma, kojem se želite priključiti, Bog mrtav. I pokušajmo se zbog toga ne mrgoditi, niti izvući iz toga koristi. Nemojmo se lakomo bacati na nepodnošljive vrijednosti tog svijeta, niti ih omalovažavati. Nemojmo učestvovati u njihovoj transmutaciji. 

Možemo početi s veoma jednostavnim stvarima. Na primjer, čitajmo: dešifrirajmo tekstove starih Grka, Bibliju, Evanđelja, filozofe, pisce. Komentirajmo, shvatimo ih. Možemo se i okrenuti sebi, brinuti se za svoju autonomiju, želje, dostojanstvo, ići na psihoanalizu, psihoterapiju. Upustiti se u neka religiozna iskustva: asketizam protestanata, užitak katolika, i drugih, zašto ne? Vratiti se pravoslavlju, osloboditi se njegovih zamki, učiniti njegove komunitarne zahtjeve konkretnijim i efikasnijim. Ponovo pronaći smisao vrijednosti, izreći ga, transformirati, ostaviti otvorenim, ne prestati inovirati…To će trajati dugo, veoma dugo, Bugarska, moja patnja.

Upozorili su me na slavan tekst Thomasa Manna, dnevnik egzilanta, što je on bio u doba nacizma, naslovljen Njemačka, moja patnja. Pisac je živio tragediju svoje zemlje iznutra i spolja, osudio sramotu hitlerizma, i u istoj mjeri bio svjestan licemjernog pomaganja većine Nijemaca onome kojeg se ne libe zvati svojim ‘’bratom Hitlerom’’. Okrutno barbarstvo Trećeg Reicha nema ništa s propašću politike i morala u bivšem komunističkom carstvu, propašću kakvu realno ne poznaju zapadnjačke demokracije, koje potresaju ‘’afere’’, čak i ako nas širina tamošnje krize daleko nadilazi. Nema dakle nikakve direktne veze između dnevnika Thomasa Manna i ovih mojih personalnih bilješki. Osim te pozicije spolja-i-unutra i tog nemira pred poremećajima čija nas nedjela direktno pogađaju, ali čiji je nastavak danas nepredvidljiv.

Julija Kristeva

L’Infini, n°51, Automne 1995, pp. 42-52. S francuskog preveo: Mario Kopić

Izvornik: Odjek, Jesen/zima 2012, http://www.odjek.ba/