Ne budimo romantični ili žalobni u vezi sa smrću.
Uistinu riječ o je o našem naročitom činu, uz rođenje.
Uistinu riječ o je o našem naročitom činu, uz rođenje.
O tome moramo razmišljati kao o spravljanju doručka,
tako je to svakidašnje. Kao kad jaja razbijete u zdjelu,
ili, pak, zdjelu o jaja. Skliznete u lijes,
nakon što su sve tekućine istekle, ili još bolje,
skliznete u oganj. Naravno da je malo teško
prihvatiti zadnji poljub, ili zadnje piće,
zadnji svoj obrok na kojeg osuđenik računa
i čini mu se posebnim ukoliko bi postojao
čizburger odaslan od Boga. Koji nekoliko ljubavnika
pomete unutrašnjim okom, ali uglavnom se radi o tihom
jezeru pred zoru, magli što se uzdiže, pozivu samotnika
u lutnji, koji bulji u mirnu, neprozirnu vodu.
Ponovo ćemo kao djeca znati sve što nam je suđeno
da znamo, da voda je hladna
i duboka i da sunce prodire samo u daljinu.
Presložio sa američkog engleskog Radomir D. Mitrić
