odlomci
Radosno je kad se isto pridružuje istom, ali božansko je kad veliki čovjek privuče k sebi male.
Prijazna riječ hrabra muža, osmijeh u kom se skriva sažižuća divota duha, malo je i puno, poput čarobnjačke lozinke koja u svom jednostavnom slogu krije život i smrt, poput duhovne vode koja izvire iz gorskih subina i u svojim nam kristalnim kapima objavljuje otajnu snagu Zemlje. (...)
Koga ti okružiš svojim mirom i jakošću, pobjedniče i ratniče, kome ti pođeš ususret sa svojom ljubavlju i mudrošću, taj neka bježi ili postane sličnim tebi! Neplemenito i slabo ne opstaje uza te. (...)
Ja lutah uokolo poput divljega ognja, zahvaćah sve i bivah od svega zahvaćen, ali samo načas, i nespretne snage iscrpljivahu se utaman. Osjećah da mi svagdje nešto nedostaje, ali svoj cilj ipak ne uzmogoh naći. I tako me nađe. (...)
Još ga vidim kako stupa preda me i promatra me smiješeći se, još čujem njegov pozdrav i njegova pitanja.
Poput biljke kad njen mir smiri čeznutljivi duh, pa se jednostavna skromnost u dušu vrati – tako stajaše preda mnom.
A ja, ne bijah li jeka njegova tihog oduševljenja? Ne ponavljahu li se u meni melodije njegova bića? Postadoh ono što vidjeh, a to što vidjeh bijaše božansko.
Kako li je ipak nemoćan i najdobrohotniji mar čovjeka spram svemoći nepodijeljenog oduševljenja!
Ono ne prebiva na površini, ne obuzima nas tu i tamo, ne treba ni vremena ni sredstva; naredbe, prinude i nagovora ono ne treba; na svim stranama, u svim dubinama i visinama ono nas obuzme u trenu, i prije nego što smo i svjesni da je tu, prije nego se upitamo što se to s nama zbiva, ono nas skroz naskroz preobražava u svoju ljepotu, svoje blaženstvo.
Blago onomu tko u ranoj mladosti na tom putu neki plemeniti duh sretnu!
Friedrich Hölderlin
