ALL APOLOGIES: NEKA BOG BLAGOSILJA AMERIKU
Neka Bog blagosilja Ameriku,
njene pašnjake u Montani,
umorne starce na Jugu
što se još uvijek sjećaju
velikih posjeda na kojima su se
radnici savijali dok se sunce
dizalo iza leđa,
njena filmska platna što još jedina radosno
obuhvataju cijeli svijet,
Johna Carpentera koji je prvi surfovao
u svemiru,
njene mitove koji su narativna utjeha
za posustale trope,
Visoke Sijere koje se u sumraku čudno
pružaju pred strancem koji ih
posmatra kao Ulis Itaku,
Johna Waynea koji je njena metonimija u
The Man Who Shot Liberty Valance,
jer: sloboda je najčistije nasilje,
sve mirne Božićne večere za porodičnim
stolom,
snježna polja u Connecticutu,
njene knjige koje su malog čovjeka vidjele
kao biće koje emocije uvijek zadržava
u sebi, jer je tako najteže,
Edgara Allana Poea, jer je shvatao da nema veće
metafizike od horor priče,
njene romantične komedije koje su jedina
preostala varijanta iskazivanja
‘platonovskih’ učenja i stoga
dirljivi dokaz da se nije izgubio
pojam o ljubavi – sve ostalo je seks,
The Byrds koji su preuzeli
riječi Propovjednika,
Walta Whitmana koji je o novom pejzažu
pjevao u Biblijskom stihu,
mlade skaute,
kantri pjevače što jašu zajedno ka sumraku
znajući da je tamo suština Zapada,
njene pašnjake u Winsconsinu,
Johnnyja Casha, usamljenika,
hrišćanske fundamentaliste, jer ovo su
posljednja vremena,
njene posmrtne marševe i sprovode,
tijela umotana u zastave,
white trash, jer će se u tim malim kućama,
kroz bol i patnju, obznaniti
istinsko iskupljenje, jednog dana
pronaći prava skrušenost,
Kristin Hersh, jedinu preostalu veliku muzu,
Nijagarine vodopade koje ljudi posmatraju
iz bračnih postelja kao svjetsko čudo
iako je vidik samo malo neobičan,
njene brodove što su dovodili putnike
iz umiruće Evrope,
doseljenike što su slutili da će se u
ovoj zemlji voditi bitka da se
očuva moć zajednice,
njenu jezičku poeziju koja je učinila
da poeziju čitaju još samo pjesnici,
Chisholmsku stazu, jer je ogromnu zemlju trebalo
nahraniti,
Frances Farmer i Marilyn Monroe,
čija je tuga
bila veća od njihove ljepote,
grad Goshen, Indiana, jer: ‘Naseli oca
svoga i braću svoju na najboljem
mjestu u ovoj zemlji. Neka žive u
zemlji Gesemskoj’ (Postanje, 47, 6),
Howarda Hawksa, jer je Amerika esencijalizovana
u njegovim filmovima što znači da
nikada neće biti izgubljena,
Hawksove profesionalce koji su uvidjeli
da je posao važniji od emocija,
Leigh Brackett, jer je pisala dobro,
kao muškarac,
njene feministice, jer ne postoji ništa
izvan interpretacije,
njenu bjeline Aljaske,
Ezru Pounda, koji je otišao u Italiju
da bi ostao Amerikanac,
sačuvao Američki Ustav i
stvorio Cantos
(i red je bio da ljudsku istoriju
napiše pjesnik, posljednji iz loze),
njene crkve u provincijama gdje
se ljudi skupljaju kao Božja djeca
a blagi glas propovjednika se uzdiže poput
svježeg vjetra nad rijekom u ljetnje
predvečerje,
Reymonda Carvera koji je slutio da se smisao
nalazi u gotovo nevidljivim poentama,
njene citate, jer citat je
jedina realnost,
Monument Valley,
Tippi Hedren, posljednju i najelegantniju
hičkokijansku plavušu, ‘There... There now’,
Willa Oldhama, njegov akustični
lament iz tame,
motele koji u prašini pružaju osvježenje,
slučajnom prolazniku ulivaju
novu snagu,
Henryja Jamesa, jer: melodrama je
najiskrenija kad je najdekadentnija,
sve besane u Baltimoreu,
sve besane u Seattleu,
jer ljubav je sudbinski nacrt,
Seattle, grad u kome je grunge
nastao kao bijes
a završava povratkom tradiciji,
generala Leeja, jer je znao koliko je velik
njegov poraz,
holandske kalviniste iako zabranjuju djeci
da gledaju filmove,
Thomasa Pynchona koji je zamrsio svoj
tekst samo da bi ostao nepoznat i
tako dokazao da pismo nije znanje
već igra skrivanja u ionako
ogromnom lavirintu,
Williama Petera Blattyja koji nije čekao
na privatno objavljenje na
vrhu Empire State Buildinga, već
se zaputio direktno u Maryland,
Sylviju Plath, jer najdublja se ispovijed
uvijek nalazi između egzorcizma i poezije,
njene pašnjake u Alabami,
kukuruzna polja u Michiganu,
zaleđene rijeke pokraj Bostona,
Lea McCareya, jer niko nije
sentimentalniji od reakcionara,
The Residents koji bi bili The Beatles
da liverpulska četvorka nije
već bila definisala što znači pop muzika,
njene farmere koji kući uveče dolaze
otežala koraka i sa zemljom u čizmama,
Roberta Lowella koji je odbio da
bombarduje Evropu,
njene radnike na benzinskim pumpama i u bankama,
jer ih kad–tad neko opljačka,
Franka Capru, jer je znao da je ovo
najbolji od svih mogućih svjetova,
njene vozače ambulantnih kola koji gledaju
smrt u oči iako nisu dovoljno obučeni
za tako nešto,
Paula Schradera, jer: kako je čudesan
put on prešao da bi stigao do filma,
Kurta Cobaina čiji je bol u stomaku bio
neizdrživ, isti onakav kao u
sveštenika kod Bressona;
jer: Što god da je:
sve je milost Božja.
Aleksandar Bečanović
