Čitala sam „Floberovog papagaja“ kada sam ga prvi put vidjela. Kada umjesto života živite kroz kaleidoskop jedne sobe sa zidovima boje marelice, svoje trenutke ne obilježavate onim vremenom koje protiče vani, prokišnjava vani, mjeri se vani. Svoje trenutke bilježite po naslovima knjiga koje ste čitali kada bi se oni raspukli u sadašnjosti i postali prošli. Tako su pucali moji trenuci: kada sam čitala Grina, kada sam čitala Lua… Razvodnjena lica nekih budućih bivših ljubavnika-dječaka. Dok sam čitala Keruaka. Odlazili su kao što odlaze putnički avioni sa Šeremetjeva. Bučno, ali sigurno. Rano ujutro, dok drugi spavaju. Dok sam čitala Murakamija. Ja, obeščuljena za smrad njihovih tečnosti, okrenuta leđima, ka Osteru. I tako odlaze moji raspjevani dječaci, neplaćeni, poput stare pozorišne trupe, nestaju. Sve one poslije, one što dolaze… Hvala im. One su smjernice. One su stjuardese mojih odlepršalih dječaka. I nije to nikakva tužna priča. Ja ih sve volim jednako. Samo, pobogu, neka me već jednom ostave da na miru čitam.
(Komšija Rade danas je ponovo plijevio svoje ogavne ruže. Nosio je debele, postavljene rukavice. To su valjda rukavice za baštenske poslove. Ne bih znala. Ne razumijem se u vrtove. Pogotovo te sterilne, kratko podšišane, ružama uokvirene gradske oaze koje samo što ne dolaze u plastičnom pakovanju. Kao ekšnmen figurice. Komšija Rade nikada nije doveo nijednu ženu u svoju kuću. Bar ne dok sam ja posmatrala njegovo dvorište, a posmatrala sam ga često, jer mi je taman na vidiku kroz prozor iznad radnog stola. Danas je plijevio svoje ogavne ruže. Dok sam ja čitala Foknera. Da li on pomisli nekad: „Komšinica danas čita svoje ogavne knjige“?)
Čitala sam Barnsa kada sam ga prvi put vidjela. I to je sve što znam o tom trenutku. On je nešto govorio, oni su nešto govorili, svi uvijek nešto govore, što je strašno frustrirajuće, zapravo. Vani su se drali građevinski radnici, prodavačice tiketa za lutriju i poneki mamurni policajac. Pitala sam se da li sam vratila margarin u frižider i da li će nešto da mu se desi ako nije na „tamnom i hladnom mjestu“. Trebalo bi da počnem da zakopavam margarin u zemlju. (U neku saksiju kupljenu posebno za margarin.) Pitala sam se da li će predavanja završiti prije četiri jer prodavnica kozmetike radi do pola pet, a ja moram da uzmem trake za depilaciju, ali ne one ljubičaste, one imaju iritantan miris, nego one bijele, one što dobro bole. Pitala sam se da li ću imati dovoljno sveske za to predavanje od tri i po sata jer, zaboga, ko može da piše toliko, da pamti ne može, to je sigurno. Onda sam prevrtala svesku uzduž i poprijeko kao da će na naljepnici pored imena proizvođača da piše „predviđeno za tri časa sedmično“. Boljelo me tjeme od suviše čvrsto upletene kose. Nisam mogla da se natjeram da je raspletem. Nisam mogla da zamislim ljude oko sebe kako gledaju u moju obezličenu kosu. „Kolika je površina kose skrivena kada se uplete?“ I, da, ponovo sam se pitala da li imam aneurizmu. (Čitala sam Barnsa kada sam ga prvi put vidjela.)
U džepu svog kaputa uvijek nosim jedno tamnosmeđe dugme, veličine jagodice palca, mog palca, sa četiri rupice za konac (na dugmetu, ne na prstu). Kada hodam ka Fakultetu, igram se tim prevaziđenim predmetom i šapćem nijemo u prostor među ušima „now, shall I give you a kiss…“ i mislim na Petrovu sjenku kako me prati preko krovova starih kuća. To su one divne banjalučke vile zaboravljenih rodoslovlja, sa iscrtanim odrazima mrtvih žena koje su nekada stajale na drvenim prozorima i gledale na Ulicu Petra Kočića ili na Aleju ili ko će da ga zna gdje sve nisu gledale… A vragolasti Pan me prati preko trošnih svodova i skoro da mogu ćoškom oka uhvatiti pete njegove sjenke kad god se zakači za neko okno, neki crijep, neki dimnjak. I mrzim ga jer je gore, tamo gdje ga ima tako malo da skoro i ne postoji, tamo odakle on može da mrzi mene jer sam dolje. Tamo gdje me ima previše. Onda nadjenem ime trotoaru po kojem koračam i razmišljam koliko je vjerovatnoća da pravim baš identične korake kao neko ko je ranije prošao tuda, da koračam stopama te iste osobe.
Kada sam ga prvi put vidjela, dugme je stajalo na stolu, ljudi su se gurali na stepeništu. Bijeli spiskovi sa rezultatima kolokvijuma privlačili su prestrašene studente poput magneta, a ovi su napuštali učionicu kao da je neko kroz prozore pustio monoksid. I ja bih ostajala sama. Sa Barnsom. Sa dugmetom. Sa krajičkom Petrove sjenke tik uz tablu. I svi su ga najavljivali kao da je sovjetski diktator kojeg „naprosto moram da upoznam“, a ja, u najmanju ruku, nisam marila za to što ga u startu vole prva dva reda našminkanih lica. Ja sam čitala Barnsa.
Onda je prošlo ono vanjsko, spoljašnje vrijeme mjereno svjetlom, a ja sam već bila neko drugi i on je već bio neko drugi i prošlo je previše trenutaka u kojima nisam čitala ništa. Avioni su ležali usidreno na pistama i nisu odlazili nigdje. Samo su ostajali. Mislila sam na onog starca kojeg sam jednom vijedla na parkingu pored željezničke stanice. Učio je da vozi bicikl, sam, bez igdje ikoga. „Možda i on ima neko dugme u džepu pantalona“, mislila sam ili sam htjela da mislim. Mislila sam i o svim svojim ljubavnicima koje nisam voljela i svim onim strancima koje sam voljela bezglavo. Sve to dok je prolazilo ono maloprije pomenuto vrijeme. Ne biste vjerovali koliko bespotrebnih naljepnica stane u to njihovo, strogo oivčeno vrijeme. A ja, usporena, nenaviknuta, amater, našla se k’o nosorog u prodavnici kristalnog posuđa. Ne smijem da udahnem, ne smijem repom da ošinem. (Imaju li, uopšte, nosorozi rep? Pretpostavljam da je logično da ga imaju.) I sve to dok ja nisam čitala ništa i dok je on govorio svašta.
Zbog njega sam putovala na drugi kontinent da nađem jednog mrtvog, nepostojećeg leptira, uokvirenog plavičastim kartonom, komercijalizovanog za „istinske obožavatelje“ tako da mogu da se hvale kako su vidjeli original. Mrtvi original, jer samo on i može da bude mrtav.
Zbog njega sam zaklopila knjigu i podigla bradu. A svako rođenje je trauma, svako rođenje je nasilno. „Polako“, rekao mi je Petar odozgo, s nekog ormara, „nije to hartija podređena pokretima ruke, taj Svijet.“ I to je bilo baš tako i ništa više i ništa manje.
Zbog njega sam rasplela kosu i mislila na vampire koji će biti prizvani njenim ustajalim feromonima kada se rasprši. Mislila sam na pletene fotelje i stolove i korpe koje je moja baka izrađivala u vlažnoj garaži nakon dedine smrti. „Rad“, rekla mi je, „rad nas oslobađa.“ Tako je govorila moja baka, zarobljena u carstvo od trske i bambusa i ko zna čega.
Zbog njega sam prestala da nosim aparatić za zube. Bila sam dovoljno „premlada“ i bez te odbojne vradžbine.
Kada sam ga posljednji put vidjela u njegovoj torbi je stajao nacrtani leptir i napušteno dugme. Nisam mu ništa rekla i nisam mu ništa napravila. Jedno sam se vrijeme bavila mišlju da ga ubijem, tek tako. To mi se činilo suviše ruskim, pa sam odustala. Nisam mogla da riješim pitanje krvi. Jednom sam negdje pročitala da je najbolje pustiti divlje svinje na čovjeka. One se pobrinu za sve. A otkud meni divlje svinje?
Potom bih čvrsto odlučivala da ga zadržim i da mu kažem (kako sam zbog njega rasplela kosu i prestala da nosim aparatić) ali mi se to učinilo nesuvislim bez minimalno jedanaest fusnota, pa sam odustala i od toga. Nisam u svojoj mašti mogla da riješim naše stambeno pitanje. Morali bismo da živimo na nekoj mansardi sa skakavcima i vlagom. Ko bi preselio sve moje knjige? Ko bi preselio sve njegove godine?
Onda sam vidjela sebe kako ga pratim po svijetu, kao sjenka, po krovovima, kako nestajem iza ugla baš u trenutku kada se on okrene. To mi je djelovalo krajnje neekonomično, pa sam napustila i tu pomisao. Nemam ja, uostalom, ni cipele za krovove.
On je sve to vrijeme bio nadohvat ruke, ali nije ništa govorio, neupućen u sadržaj svoje aktovke i mojih planova. I tada sam odlučila da neću učiniti ništa. Baš ništa. Pustiću ga da ode i da mi negdje daleko smišlja imena. Jedno za jutro na kuhinjskim vratima. Jedno za školu, klupa do istočnog zida. Jedno za „jednom“ kada će me ponovo sresti, samo što će tad zaboraviti kako sam se zapravo zvala.
I on je otišao, sa leptirom i dugmetom, vukući za sobom izrevoltiranu sjenku mog Petra Pana. (Pogledajte kako mlatara po trotoaru.) Tako je otišao.
Nakon što sam ga posljednji put vidjela, počela sam da čitam „Dablince“. Dva sobna pauka i dalje su čekala iza vitrine na moj povratak. Komšija je čupao korov. Nije nosio baštenske rukavice. Pomislila sam kako će od tog posla da mu pozelene nokti. Pomislila sam kako je lijepo tu, u mojoj sobi, bez ikoga, do ko zna kada. I ništa više, kunem se, nisam pomislila, jer je vanjsko vrijeme ostalo vani, a ja sam bila unutra.
On je tada koračao po nekom drugom gradu, noseći sve moje godine na svojim rebrima, i još bar toliko svojih. On je tada možda zastao ispred izloga satova u Makedonskoj i možda je gledao u vrijeme kako prolazi. Možda sa sjenkom zaglavljenom u krošnji iznad glave (ako mu dugme nije ispalo negdje usput). Sa novim kurikulumom srolanim u lijevoj šaci. Sa leptirom u tašni. Možda.
