Beskrvan sam i bijel, prozračna aura smisla,
u februaru kad marširaju beskrilni anđeli
među zidovima koji su upili zvuk bivšeg rata,
vlažna melanholija zime još ne sluti skori
pelud cvijeća, snijeg trsi, sav sam u bolu grudi,
ovijenčen svenedostajanjem dragih lica
što minuše na onu stranu ili ih surova obuze
prošlost, tišina caruje, obuzima dekadentno
i rastače se kao Brojgelov kist, na trgovima
pokoji prolaznik svakodnevice tek mine,
promiče rijeka nad kojom dišu vodene vile,
para se diže i sa lica ljudi, sa fabričkih dimnjaka,
visoko u eter gdje duše jate se u hladnom zraku
i pogledaju na dno. Zastajem i motrim izlog,
u kojem ćute stvari i čekaju nečije ruke
da prihvate njihova presamićena tijela.
Grad je veliko groblje, svako čeka svoj red,
sa dalekovodnih žica, kao sa notnih partitura
vise gavranovi, okrećem se oko sebe kao Zahir u vrtnji
i sam postajući vazduh, trska na koju vjetar govori.
I nema povratka, niti egzila iz ovog Čistilišta
u rajske vedrine, već samo beskrajna noć
trajnija od svih eona što će uskoro pasti,
tvoreći surovu grafiku zime, a svijet će zaćutati
još jače i svod će zaključati plave kapije.
Beskrvan sam i bijel, prozračna aura smisla,
u februaru, kad među zidovima usnu beskrilni anđeli
i progovore mrtvi, a ja ostanem samotan, do iščeznuća.
Radomir D. Mitrić
