Goranu, razgovarajući o Mongoliji, Maja Klarić

Goranu, razgovarajući o Mongoliji



Mi kao da smo već tamo
Kasno u noći razgovarajući o Istoku.

Kažeš da nije samo egzotična duhovnost Drugog
Ono što te vuče ka Istoku
Već i pustinja koju tamo očekuješ naći, Duša Svijeta.
Sit licima Zapada, njegovim bezbrojnim maskama,
Želiš izgubiti se u pustinji Gobi, daleko od svih,
Jer misliš da će ti ta posvemašnja tišina
Reći više nego sve što si dosad čuo,
Da će ti neprisustvo drugih ljudi
Otkriti način na koji im pripadaš.

No, mi već nosimo pustinju u sebi i znamo
Da vjetrovi koji u nama pušu
Neprestano mijenjaju oblik njezinih dina.
Zato i jesmo tako nestalni,
Zato nam je tako malo potrebno da krenemo…

A kad stignemo na Istok
Počinjemo utjecati se Zapadu u sebi,
Iskustvima koje znamo dijagnosticirati.
Jedno smo drugom fatamorgana,
Privid oaze u lutanju
Jer, da smo sami, ne bismo se imali gdje odmoriti od sebe.

Sjedni u hladovinu mojih vjeđa
Prije nego krenemo dalje.

Putujući prema Istoku
Nismo sigurni
Odlazimo li ili se vraćamo.


Maja Klarić