Mediterraneo
"This journey will never end..."
"Bridges of the words are the bridges of the worlds.".
Kada bih morao da se identifikujem sa nekom riječju, onda bi to najbolje definisao pojam "Mediteran". Sa ovim sam se terminom susreo još kao dječak, listajući razne enciklopedije. Mediteran lapis lazully boje, čiji dah seže od Rta Dobre Nade do egipatskih pustinja, on je axis mundi svijeta, izvorište svih civilizacija. Da, ja sam Mediteranac, to je moja iskonska odrednica. Brodelovski Mediteran, vizantski plav, kojem je i Jejts bio naklonjen, oduvijek je bio predmet moga najvećeg nadahnuća.
Možda je tome doprinio i jedan Vilerov goblen, izvezen rukom moje majke, na njemu je bila predstavljena galija, uronjena u plava prostranstva, a za koju sam smatrao da je nekadašnja vizantska lađa, koja je branila Konstantinopolis od Osmanlija, tlačitelja iz narodne epike, na kojoj je toliko insistirao moj ćale. Taj goblen je samo jedna od slika u sjećanju, jer je i on netragom nestao u ratnom vihoru, na nekoj lomači, ili krasi zidove nečijeg doma, čiji stanari ne vide dublje ni dalje od površine njegova imaža.
U dvorištu moje porodične kuće i sad se nalazi stari Stojadin, koji ima tu odrednicu Mediteran, jedno od prvih vozila mog matorog. Ludo je to auto, jedan od simbola nekadašnje države, koja je poslužila kao eksperiment, model za današnju Evropsku Uniju. U njemu smo putovali po nekadašnjoj Jugi. Mogao sam nepogriješivo da prepoznam njegov zvuk kad se ćale vraća odnekud. Samo što je taj auto imao bijelu neodređenu boju, pa je i sad takav moj doživljaj bivše države, bezbojan i neodređen. No, i ta automobilska oznaka je odredila, na neki način, moj identitet.
Da sam Mediteranac u to me je uvjerio i Matvejević, u svom čudesnom Brevijaru, ali ponajviše, jedna kritska epizoda u mom životu. Ah, Krit! More plavlje od neba. Tezej i Arijadna. Minotaur. Kritsko pismo. El Greko. Elitis, koji je prizvao svojom pjesmom Helena, moju jedinu voljenu. Vangelis, i njegova arija La Pettite fille de la Mer. Heraklion. Tržnice na kojima piruju pčele i ose, punktirajući dane na zrelom voću, koje svakim sokom uživa u prirodi stvaranja. Na njemu sam tad odlučio da ću provesti medeni mjesec sa ženom svog života.
Priča o Mediteranu jeste priča o istoriji svijeta, o prostoru gde je, verovatno stvoren prvi čovjek, od zemlje i vode, i priča o prostoru gdje je izgovorena prva riječ Tvorčeva koju je potom darovao čoveku, kome je udahnuo dah života. Prostor je to na kojeg Bog motri, sa posebnom pažnjom, svojim nedrijemanim okom. I mjesto gde se svijet dijeli na Istok i na Zapad. Ali i mjesto koje povezuje brojne narode u jednu cjelinu.
Za Rimljane on je bio suštinski imenitelj, a to je istinski ostao i do danas. Srce svijeta, Mediteransko more šumori i svojim talasima grli obale tri kontinenta, Afriku, Aziju i Evropu. Dah toga mora sezaše od Zemlje piramida i sirijskih pustinja na jugu, do zemalja koje naseliše Kelti i narodi fjordova na Sjeveru, od Sumersko-Vavilonskog bazena i drevne Persije na Istoku do romanskih zemalja na Zapadu, i zemalja koje naseljavaše Maori i Saraceni.
Mnogi narodi, čije su kulture mijenjale svijet, naseljavahu te obale, Feničani, znani kao "Narod mora", ili pak Grci čiji panteon čuva sjećanje na drevni izlazak iz okrilja mora, ako se sjetimo Afroditina rođenja, pa Rimljani, Goti, Huni, Arapi, Vizantinci, Sloveni, Turci, svi bjehu zadivljeni ljepotom mora što nasta od prve božje suze koja poteče iz radosti za svet koji Kreator stvori.
Tu prošlost cvjeta svakodnevno i događa se svakomomentno. Mediteransko more je ogledalo čovječanstva i kolijevka civilizacije koje utiskuje svoje tragove u budućnost kao nijedno drugo mjesto na zemlji. Tu gdje je Bog ispisao prvu knjigu vatrom slova u stijeni. Koju će kasnije darovati Mojsiju sklopivši je u kamene pločice.
Tu je Ruža vjetrova, tu je krenula prva razmjena kulturnih tekovina, tu se začeo dijalog vijekovni koji će inicirati renesansu ljudskog bitisanja i poimanja svijeta, ali i mjesto gde je stvoren prvi savez sa Bogom. Aritmetika, logika, filosofija, umjetnost, sve to ima korijen na ovom mjestu, tu su izgrađena velika svjetska čuda, od kojih neka sijaju i danas kao zlatne maske iz Mikene ili bronzane statue iz Agriđenta neverovatne ljepote. O kojima divno priča Borhes.
Tu su počele da se pričaju prve priče i tu su izmišljene prve bajke. Tu je i Noje našao svoj spas. Simbol je to najvećeg uspona ljudske misli. Izvor smisla postojanja koji nikad ne sahne. Drevna i sadašnja životna inspiracija različitih naroda koji su dobili u naslijeđe takvo bogatstvo, biser u vavilonskoj školjci sveta.
Ali priča o Mediteranu jeste svakako i priča o mom životu. A tu sam priču prvi put čuo na Adrijatiku, jednom od brojnih vodenih lica Mediterana, pored Alboranskog, Tirenskog, Jonskog i Egejskog, Balearskog i Kritskog, pa sve do Panonskog lica, u Panoniji, gde je nekad postojalo to Panonsko more koje se povuklo u dubinu zemlje, od kojeg sam, za dugih jesenjih noći slušao ovo što danas svjedočim, papirom, perom i djelom.
Priču o Mediteranu u moju blizinu takođe je donosio južni vjetar, u kojem sam kao dječak osjećao božije prisustvo, a tako je, nadam se, i danas. U tim je pričama bilo i radosti i melanholije. Neke tihe tuge i nostalgije. Za uspostavom opet, nekih sretnih vremena, u kojim neka voljena bića ne odsustvuju. Otprilike kao u filmovima Tarkovskog, Bertolučija, ili Tea Angelopulosa.
Priču o Mediteranu, sa istim zanosom, mi je pričao moj otac, koji je na Istok najdalje putovao do Istambula a na Zapadu do Venecije, koji bjehu krajnje tačke do kojih beše smješten čitav svijet moga djetinjstva iz očevih priča. Podjednako mi sijaše kao neki drevni svjetionici, Plava Džamija i Aja Sofija na Istoku i Santa Maria Formosa na Zapadu. Pričao mi je o Bosforu i Dardanelima, o mostu koji se sklapa da propusti brodove da bi se opet rasklopio, jer ovdje su i mostovi živi. Pričao mi je o tamošnjim čudesnim izlascima sunca, o Veneciji, i o tome kako neverovatno mistična ljubav može biti dok zalazi sunce a ti se voziš gondolom po jednom od brojnih venecijanskih kanala, u kojima struje mediteranske vodene struje, puštene u koru zemlje. Čemu sam i sam svemu svjedočio docnije.
Isti taj zanos, sam kasnije, nakon mnogo godina, primijetio u Marakešu, dok sam se provlačio kroz ćilime, brojnije od oblaka u tmurnom danu, kod neke starice koja mi je mimikom pričala da je i ona kao i Homerova Penelopa na svom tkanju ustvari samo slikala prirodu kojoj mi danas ne vidimo suštinu. Jer bježimo u uzaludne riječi. Taj sam zanos pokušao da prenesem u svoje bivše i buduće još neobjavljene knjige, koje govore o mediteranskoj ćudi i kakve sve Levijatane i Sirene kriju mistične dubine mediteranskog morskog okrilja i police biblioteka koje je pečatirao i slikao Duh Mediterana, strašan kao knjiga pisana na Patmosu ili kao arapsko Stoto Ime, ali i koji je blag poput zefira, kao angel.
Najdublje tajne ipak kriju mediteranske žene o kojima je tako lijepo pisao Lorens Darel, ili jedan Kerenji, ali ponajprije slavna trijada Eshil, Sofokle i Euripid. Plahovite i senzualne, nježne i oštre, priroda tih žena je stopljena sa prirodom mora na kojem ispirahu rublje i grnčarije, čekajući svoje muževe, Ulikse, otisnute na talase Mediterana.
Sve što sam ikada napisao i što ću ikad napisati bilo je i biće sjećanje na te arhetipske priče, osluškivanje onoga što mi govore priroda i ljudi mediteranskih krajeva, ili pak kakav muzej, luka, lađa, maslinjak ili vinova loza, kakva palma, urma ili nar, taj živi palimpsest boja i oblika, kroz koji teče životni sok Mediterana. Zato se može reći da Levant diše istim dahom kao jedna Andaluzija, Magreb kao Atina, Egipat kao Kartaga. Svuda struji jedna ista energija poleta i uzleta, radi misije svih nas, da zavještamo djelo svijetu, svako u svoje ime, bila to piramida ili knjiga, ili nešto treće.
Jer Mediteran je krovni pojam koji nas sve povezuje u jednu cjelinu. Tu je zasnovan i stvoren prvi kult porodice i prijateljstva. U jezicima mnogih naroda koji tu obitavahu, Mediteransko more je imalo i ima trorodnu semantičku oznaku, kroz muški, ženski i srednji rod. Mediteran je dakle bio i otac i majka, čedo, brat i sestra. Ali i naš tihi oslonac i saveznik. To je za nas Mediterance ostao i do danas. Nada koje nikad neće nestati. A koja će nam pomoći da dijalogom premostimo barijere. Nada koja je bila jača i od zala iz Pandorine kutije. Jača od vremena i prostora. Bez granica. To je Mediteran.
Nadam se da i ti tako misliš, moj nerođeni sine. Ti koji ćeš nastaviti misiju i otići dalje od Herkulovih stubova do kojih sam došao ja, nadam se, dok posmatram kako more vraća talas u Neptunovo okrilje. I tišina dok prihvata glas kao imenica glagol, neobično, kao onomad u prvotno, drevno vrijeme kad je i sam Mediteran bio dijete. Nalik tebi. Jer se sve vraća unatrag, kao što govoraše Arhimed, da vrijeme ima oblik kruga. A Mediteran je krug koji nas opasuje, kao aura svjetlosti, koja nikad neće ugasnuti.
Radomir D. Mitrić
Krit, Grčka, 2007.
(pred put u Bosnu)
