O sintezi, odlomak iz knjige Kopernikanska mobilizacija i ptolomejsko razoružanje
Jedan neosintetički autor postaje to što jest zahvaljujući svom zahtjevu da od zbrke stvori lik, od šuštanja zvuk, od krpica šumova svijest. Onaj tko nudi Novu sintezu jest netko tko obećava da će u haos unijeti red. Zato su neosintetičari kompozitori među filosofima, muzičari među misliocima (nije potrebno da čovjek bude tako pakostan pa da odmah zamisli seoskog muzikaša). Neka vrsta naivne radosti u igri savjetuje im da su tonovi tu zato da bi se od njih pravila glazba, a da je djelove potrebno sastaviti u neku cjelinu. I gle – oni stvarno sviraju komad dok se filosofi-specijalisti već odavno ograničuju na to da komade rastave, da ispitaju njihova slaba mjesta i daju uputstva za djela koja nikad ne će biti komponirana. Ne želeći ništa zamjeriti sumnji koja zna svoj zanat: i u ovom vremenu bez sinteze, kako je Musil nazvao dvadeseto stoljeće, svijest ne prestaje bivati upregnuta između analitičkih i sintetičkih motiva. I tako, dok se stroža filosofija naglašeno suzdržava – da li uslijed pameti ili kukavičluka, ili zahvaljujući skeptičnom kompromisu jednog i drugog – odgovaranje na potrebu pregleda i orientacijskog znanja preuzima na sebe laik sklon konstrukcijama. Hrabriji kompozitori na ontološkom synthesizeru se stoga nalaze u redovima laika; oni su pozvani da sami sebi pomognu u svjetonazorskoj nevolji, oni su ti koji su u stanju istupiti istodobno bezbrižnije i s autentičnijom zabrinutošću, i to zato što se više brinu o ''pravim problemima'' nego o vrhunskoj profesionalnosti prilikom njihovog tumačenja.
Peter Sloterdijk
