Slijepac i pjesma
da vidi stvari koje čovjek vidi
smrt, lijenu zoru, doline
i nježne zvijezde,
i da ne vidi ništa, il gotovo ništa,
do lica djevojke iz Buenos Airesa,
lica što ne želi da ga se sjetiš.
ELEGIJA
A još nisi pjesmu napisao.
MATEJ XXV, 30
Super je Švica, vjeruj mi. Mislim, Ženeva je super, nisam puno više ni vidjela. Al fakat je prelijep grad. Mislim, znaš, nije on tolko velik, veće je Sarajevo, možda i Banjaluka, al to je raj na zemlji. Dobro, ima tu one neke šminke međunarodne, odijela, skupe pele, aktovke, te stvari, ono diplomatija, političari i to, al nije to prava Ženeva. Ono, turisti to kad vide, možda ih na prvu i fascinira, al kontaju bezveze je tu živit. Ma i meni se tako učinilo ono kad sam samo išla kod tetka prije dvje-tri godine, al sad, vidiš, eto, tamo sam osam mjeseci, ovdje došla na petnest dana, a već mi nakon sedam Ženeva fali. Ono, neću ti lagat, možda ta neka raja fakat misli niđe nije dobro ko kod nas i šteka neku lovu samo da se vrati, al ću ti ja odma reć da ja tamo kontam ostat ako ikako mognem zavazda. Udam se što prije i rješim sve probleme. Ma zajebajem se, al, eto, jest da smo ja i Mišel tek tri mjeseca zajedno al nam je fakat super. Mislim, on je bankar, rođeni Ženevlija što se kaže, a ne smeta mu što sam ja konobarica iz nekakvog gradića u istočnoj Bosni za koji nikad nije čuo. Stvarno mu ne smeta, vidim po njemu, nije da on mene nešto ubjeđuje, to bi mrzila, ono da mi svako malo govori meni ne smeta ovo, meni ne smeta ono. Čovjek to najnormalnije prihvata i kontam da bi mu bilo isto da sam Rokfelerova unuka, a ne ćerka obućara Hase. Ma on je stvarno super tip. Ono kod nas kad kažeš bankar zamišljaš nekog štrebera, cvikeraša i to, a tip fura dugu kosu, super auto vozi, pravi roker. Jest da ima i ono da je kod nas konobarica, jebiga, debela masna zadrigla funja u miniću koju svak fata za sise, a tamo je to fakat gospodski poso. Dobro, to đe ja radim i nije neka kafana kakve su kod nas, alkohol se toči, al samo najbolji, a većina ljudi tu ipak pije kafe, čajeve i to. Enterijer ludnica, moram ti slike pokazat, kako je to ukusno sređeno, a naš bi seljak reko prazno. Znaš, velik je prostor, a razmaci među stolovima ogromni, bijeli zidovi, dvje-tri slike, ono grafike neke, drveni dugi šank, stolice super, stolovi, onako, možeš svaki dan dolazit, a neš ih moć opisat, neupadljivi, a dobri. To ti je, bona, onaj fol engleske trave, ne moš to kopirat. Naš gedžo rokne mermer, naka ogledala, sve mu se sjaji i misli to je svjetski. Ja i sve kolegice imamo uniforme: siva poluduga suknja, košulje, na svakoj akreditacija s imenom. Svima neobično ime Merima, al me zovnu Meri, pa sam se i tu uklopila. I kažem ti super je poso, nema nikakvih problema, nije to, opet, ko kod nas, ono kad otvaraš kafanu najprije moraš bit jeben da možeš tjerat bagru ono kad se napije, razbija, pravi probleme i to. A nije ni dosadno, uvijek se nešto dešava. Slušaš svoju muzikicu, kad nema puno posla stigneš malo i čitat i tako. Evo mi sad pade na pamet kako mi se blesava stvar desila jedno petnest dana prije neg što ću doć vamo. Popodne nako bilo, nema nešto mušterija, i ja si pustim jednu kasetu što mi je Mišel donio, ono neke njegove najdraže pjesme, uglavnom baladice i to. Slušam ja to, a ono uđe ovo dvoje, fakat ono stalne mušterije. Tip je stari, al fakat stari dedo, slijep, uvijek skockan, a ženska mlađa od njega jedno brat bratu četrest godina, ja bi rekla da mu je unuka, al mi ova jedna kolegica reče da mu je žena. Gazda ih nešto plaho gotivi, taj je stari neka faca ono fakat svjetska, stranac, umjetnik neki, šta li, pisac kažu, al ne kontam kako slijep piše. Ta mu se ženska zove Marija, on ju je jednom čuo kako me zove da naplatim, a ono punim imenom, nekako čudno to ona izgovori Meri-ma, pa me pita odakle sam. Ja kažem iz Jugoslavije, a on onda pita, jel iz Bosne. Ja se izgubim, a on mi nešto napriča skonto je po imenu, da sam ja imenjakinja njegove žene, da je Merima muslimanska verzija Marije, a kako zna da su jugoslovenski muslimani uglavnom iz Bosne nije mu bilo teško pogodit. Nisam ga sve ni razumila, tiho nekako čovjek priča, al svaka mu čast kažem. I sjedoše tako njih dvoje, znam već ona pije ruski čaj, on kapućino, odnesem im to i vratim se iza šanka. Svira ona muzika, ja se nešto zamislila, bacim pogled, a ono stari osto sam. Ode ona tako nekad na deset-petnest minuta, ništa neobično, do apoteke il prodavnice, a on sjedi. I uvijek me fakat fasciniralo da tom čovjeku nikad nije dosadno. Nikad ono ne lupka rukama, nije nervozan, ne naručuje neko novo piće, samo sjedi i misli, vidiš mu fakat po faci da misli. I kažem ti, zamislila se i ja nešto, kad čujem čovjek me zove. Onako tiho, al mi ime pravilno izgovara. Iznenadim se ja, kažem ti, nikad me ranije čovjek nije tako zvao dok mu žene nema. Priđem ja, on sav kulturan, ono izvinjava se sve u šesnest, al bi me zamolio da mu opet pustim pjesmu što se upravo završila. Nema problema, kažem, vratim se, premotam, al mi fakat nije jasno šta će mu to. Uvijek sam mislila da on tu muziku i ne primjećuje. I pustim mu ja tu pjesmu opet.1 Gledam ga, a on se nekako sav uvuko u sebe. Upija pjesmu, fakat je upija. I vidiš neugodno mu, propo bi u zemlju, al plače. Onako muški plače, bez jecaja, bez da mu se ramena tresu, bez zvuka ikakvog. Samo mu se suze sljevaju niz ono lice naborano. Nisam nikad ni mislila o tome, al da me neko prije pito ne bi ni znala da slijepac može plakat. Njemu suze teku, nekako prozirne i velike, a on ih i ne briše. Završi pjesma, on me opet zovnu, hoćete opet da vam pustim, pitam, a on mi kaže, neću Merima, samo mi reci jesu ovo Bitlsi. Meni malo smiješno, al kontam i mom su starom sve to Bitlsi, a čovjek je od njega trijest godina mlađi, ma nisu, kažem, Brus Springstin, a on ponovi ime, pa me upita jel Amerikanac. Jest, kažem, valjda jest. A on mi se opet zahvali. Vratim se nazad, pogledam ga krišom, pa kontam šta ga imam krišom gledat, ionako je slijep. Gledam ga, nejse, a on se vratio u onaj svoj stari fol, kao miran je reko bi svak, al ja, jebiga, vidim da nije. Dođe i Marija za pet minuta pa se brzo pokupiše i odoše. I nisu mi fakat više dolazili u te dvije sedmice prije neg sam došla vamo. Valjda ću ih vidit kad se vratim, kupila sam starom kasetu, volila bi mu je dat, ono super je čovjek, uvijek mi dobar bakšiš ostavi. Bog te pito čega se on sjetio kad se nako rasplaka.
1. I love to see the cottonwood blossom
In the early spring
I love to see the message of love
That the bluebird brings
But when I see you walkin' with him
Down along the strand
I wish I were blind
When I see you with your man
I love to see your hair shining
In the long summer' s light
I love to watch the stars fill the sky
On a summer night
The music plays you take his hand
I watch how you touch him as you start to dance
And I wish I were blind
When I see you with your man
We struggle here but all our love's in vain
And these eyes that once filled me with beauty
Now fill me with pain
And the light that once entered here
Is banished from me
And this darkness is all baby that my heart sees
And though the world is filled
With the grace and beauty of God's hand
Oh I wish I were blind
When I see you with your man
Muharem Bazdulj
