/odlomci/
Svaki povijesni uvod u filozofiju mora prethodno otvoriti dimenziju u kojoj se događaju promjene duha koji sam sebe misli,mora prethodno shvatiti kako ovaj jest u vremenu.Mišljenje da filozofija predstavlja moment opće duhovne povijesti i da bi mogla biti shvaćena iz cjeline ljudskog razvoja kulture možda će se tada pokazati kao sudbonosna opsjena.
Uvod u matematiku jest učeće posredovanje znanja koje odgovara objektivnom stanju znanja.Tako zahtijevani racionalni proces spoznaje u izvjesnom je smislu "anoniman",ne znači neizmjenjivo faktično mišljenje nekog određenog pojedinačno egzistirajućeg čovjeka.Filozofija ne napreduje,ona nema neko sadašnje stanje kao jedinstvo objektivne ukupne teorije.Na području filozofije podjela rada i anonimnost su nebitne.Međutim,je li ona time manja od znanosti?Je li to nedostatak filozofije?Možda je sav napredak znanosti moguć samo stoga što one stoje na naupitnom tlu,što ga same niti spoznaju niti utemeljuju.
Postojanje filozofije u prostoru opće duhovne povijesti najjača je zapreka pristupu u filozofiju.Ona po tome izgleda kao da je već tu.Tu je međutim samo njezina neshvaćena pojava,a ne njezin živi duh.Tu je u svijetu običnog razuma šareno mnoštvo filozofema,ali nikada filozofija sama po sebi.
Može li međutim filozofija započeti slutnjom,anticipacijom,neodređenim posizanjem?Nije li to u najvećem stupnju nekritički? Ne mora li svoju polaznu točku uzeti u povratu na neoborivu prvu izvjesnost-kritikom svega dvojbenog i nesigurnog?Kako god da stvari stoje glede toga,na kraju je kritičnije jednom napustiti sve uhodane i uobičajene načine znanja.Uvod u filozofiju je na taj način rastanak sa svijetom.Pa i nebesko kraljevstvo spoznaje pripada siromašnima duhom,onima koji se dobrovoljno osiromašuju i oslobađaju svakog posjedovanja znanja.To nije iracionalno nepovjerenje prema umu,naprotiv.
Ne bi li moglo biti da upravo mi uslijed našeg svrstavanja u unaprijed oblikovanu shemu života,pa bilo to i vlastito očajanje,sebi prikrivamo svoju najvlastiju situaciju?Da si određujemo ulogu u velikoj igri života,dapače u svjetskome povijesnom procesu,čija nas fatalnost oslobađa toga da budemo mi sami,da sami odaberemo svoj vlastiti tubitak?Nije li na kraju samorazumijevanje iz javne kulturne situacije bijeg pred nama samima,jedan nespretan način da izmaknemo samima sebi?
Po Hegelu filozofija je "izokrenuti svijet".Tako dugo dok ne znamo što je predmet filozofije,tako dugo je neshvaćen i smisao njezine suprotstavljenosti svijetu običnoga razuma,a time i govor o izokrenutom svijetu.On u početku ostaje u tami.A ipak filozofija kao slućena mogućnost,kao anticipacija koja samu sebe ne razumije,uznemirujući i vabeći prodire u prirodni tubitak čovjeka,u nekoj lebdećoj i skoro neshvatljivoj neodređenosti:kao ono zagonetno nezadovoljstvo postojećim,kao čežnja za cjelinom,kao težnja iz konačnoga u beskonačno i bezuvjetno,kao patnja zbog nerazumljivosti svijeta.
Iz promjene raspoloženja poznajemo preokret,kako se svijet iz prisnog i uobičajenog načina susretanja može izokrenuti u zagonetan,stran i nepoznat način:u tjeskobi,u grozi,u očajanju lomi se prisnost svijeta,njegov karakter udobnosti obitavanja,a objelodanjuje se zaprepašćujuća stranost, pače neprijatnost.
Poteškoća da se ti životni fenomeni koji potresaju i izokreću čovjekovu naivnu sigurnost u svijetu tumače kao početak filozofskog pitanja sastoji se u tome da su oni bitno odbacujuća,odbijajuća temeljna iskustva,da nemaju nikakva poticaja na čovjeka,koji ga tjera dalje u otvoreni smjer.Zasigurno postoji primamljivost kaosa,tamne strane života,zov neprijatnosti.Međutim,u tome nije znanje pred sobom samim i na putu prema najvišoj mogućnosti biti znajućim.
Nedostajanje znanja je svima nama poznati fenomen znanja o znanju koje nedostaje.Pitanje kao filozofski problem izvire iz čuđenja.Čuđenje izbacuje; ono izbacuje čovjeka iz zaokupljenosti u koju je prije toga bio premješten i baca pred njega tu zaokupljenost kao takvu;ona mu kao to pred-bačeno postaje problemom.Time što se onaj koji se čudi oslobađa svoga mirujućeg,smirenog razumijevanja svijeta njegovo se razumijevanje bića ponovno pokreće.
Filozofija se ne nalazi i ne može neposredno započeti u svijetu u kojemu živimo neposredno i u mnogostrukosti naših životnih interesa.Ona je dovođenje u pitanje našega prirodnog pogleda na svijet,ona je izokrenuti svijet.
Kao lebdeća slutnja nekog vlastitijeg bitka,kao melankolija oskudijevanja ona uznemiruje ono inače zadovoljno u sebe zatvoreno prirodno ponašanje,čovjeka prema svijetu.Ona takoreći bljeska u životnim raspoloženjima tjeskobe,čežnje za cjelinom i onim bezuvjetnim,u napuštenosti čovjeka koja postaje očevidna u krajnjem nihilizmu.No kao snaga pojmovnog pitanja ona izvire u čuđenju.Čuđenje je temeljno duhovno iskustvo u kojemu propada svijet samorazumljivoga i neupitnoga.
Filozofija je najprije filozofiranje; ne rezultat znanja,nego duhovni pokret.
Filozofija treba čovjeka osloboditi od obuzetosti,od izgubljenosti u stvarima, od zatočenosti u svijetu.Sve je upitno i nigdje nema čvrstog tla,sve se klima i ničeg nema što bi držalo,sve je u općoj svjetskoj propasti i ništa ne stoji,sve je sumnjivo i ništa nije sigurno,sve je potreseno i ništa nije nepogođeno skepsom,sumnjom,dvojbom da nije to za što se prvotno izdaje.
Filozofiranje počinje kao takvo padanje u bezdan,kad nam puca tlo koje nas je dosad nosilo,kao naslijeđeno mnijenje o biću.
* * *
Što je svijet? O čemu pitamo kad pitamo o svijetu? Odgovor se čini lakim. Svijet je cjelina bića, sveukupnost bića. Ali kakva cjelina, kakva sveukupnost? Je li svijet golemo mnoštvo, ogromna hrpa stvari? Naša Zemlja sićušno zrno prašine u svemiru s njegovim zvjezdanim sustaima? Je li fizika nadležna za pitanja o svijetu, jer ona ipak ima najbolje znanje o makrokosmičkoj strukturi materije i prostora? Pojavljuje li se svijet uopće u fizici?
Svijet nije doista nikakav predmet, na koji možemo naići, kojega možemo susresti, kako bismo ga vjerno opisali i ocrtali. Svijet ne može baš nikad biti prisutan poput neke stvari, ne možda stoga što bi bio prevelik, nego stoga što bitno nije stvar.
Je li to što mnimo pod nazivom ''svijet'', usprkos jednoznačnosti i samorazumljive sigurnosti tog mnijenja, nešto što se ubrzo otima nekome izravnom tumačenju? Zapadamo li uvijek u nepriliku čim to znanje hoćemo iskazati? Doista, svijet nam nikad nije nepoznat, jednako kao i biće. Gdje god uopće znamo, tu poznajemo biće i poznajemo svijet.
Osvjestimo sebi način na koji prije svake filosofijske teorije tako nešto kao svijet razumijemo. Naime, ipak je neosporno da uvijek već znamo što znači izraz ''svijet'', - da je zapravo čudno samo ukoliko taj svima poznati fenomen uopće treba ispitivati i naročito određivati. Poznatost svijeta pripada najvećim samorazumljivostima našega života; - ali time i njegovim istinskim zagonetkama. Što pak tako površno razumijevamo pod ''svijetom''? Taj izraz upotrebljavamo u višestrukom smislu, ali on svagda znači neku ukupnost, sveukupnost, cjelovitost.
U svakodnevnoj jezičnoj upotrebi imamo tri pojma svijeta. 1. Svijet u pravom smislu, kao cjelina bića, kao univerzum. To nazivamo kozmičkim pojmom svijeta. 2. Svijet u prenesenom, metaforičkom smislu, kao način susretanja bića u cjelini (recimo svijet srednjovjekovlja označava cjelinu temeljnih shvaćanja u kojima svako biće susreće srednjovjekovnog čovjeka). 3. Svijet isto tako metaforički shvaćen, kao regionalna oznaka za neko područje svijeta (tad pluralno govorimo o ''svjetovima'', npr. o svijetu brojeva, svijetu ideja, svijetu tonova i boja, itd.).
To treće značenje ponajprije isključujemo iz našeg razmatranja. Uvijek nas nanovo sreću ona dva temeljna značenja svijeta: kozmičko, koje znači univerzum bića, i ono koje se tiče subjektivnoga načina shvaćanja cjeline svijeta, načina subjektivnog bitka spram svijeta, držanja spram svijeta.
Je li taj dvostruki smisao svijeta slučajan? Je li on razjašnjen time da se jedno značenje označava kao pravo, a drugo kao samo metaforičko? Ili svijet nužno ima veze sa shvaćanjem svijeta i držanjem prema svijetu? Je li svijet nešto tako objektivno postojeće kao stvari u svijetu? Jednoj je stvari ipak potpuno svejedno iskušava li je i zna neki subjekt; njezin je bitak postojanje na jednom mjestu prostora i vremena, dakle na jednome mjestu ''u'' svijetu.
Je li svijet također tako poput kamena ravnodušan prema tome da je doživljen? Ili pak svijeta ima samo za neku konačnu subjektivnost? Mora li se možda, da bi se mnoštvo bića ujedinilo u jedinstvo svijeta, u njemu nalaziti nešto takvo kao doživljavajuće biće? Je li uopće misliv svijet samo materijalne tvari, svijet mrtvoga kamenja? Sigurno, reći će se; ta svi poznajemo prirodoznanstvenu hipotezu o prošlome stanju svijeta, u kojem još nije bilo ljudi, pa čak ni života, nego samo užarenih oblaka plinova. Pitanje je samo nije li takva hipoteza na koncu izrasla u tematskom ograničenju pozitivne znanosti na jedno unutarsvjetsko polje, na regiju prirodne stvari, a da svijet kao obuhvaćajući horizont tog ograničenja uopće nije postao vidljiv i prepoznatljiv.
Je li pojam svijeta neki empirijski, iz iskustva stečeni pojam, koji u svako doba na samom iskustvu možemo provjeriti? Svijet ipak nikada nije pred nama tako kao neka stvar u iskustvu, koju možemo sa svih strana upoznati, oko koje možemo kružiti, koju opipavamo i eksperimentalno istražujemo. Mi smo doduše uvijek u svijetu, ali ipak nikada njemu nasuprot, kako bismo ga promatrali... S jedne strane svijet nam je preblizu ukoliko smo u njemu; s druge strane nam je predaleko, dalje nego svaki predmet. On nikada čak ni ne dospijeva u naše iskustveno okružje, nego se sve naše iskustvo drži u njemu i njime je obuhvaćeno. On se uopće nikada ne pojavljuje u našem iskustvu. No razumijevanje i poznavanje svijeta, svijest o svijetu, predočba o svijetu, pojam svijeta stalno su u našem iskustvu ujedno tu. Kakav je to čudnovati pojam, koji je uvijek tu i koji se odnosi na predmet koji nikada nije tu i nikada ne može biti tu?
To što površno razumijemo kao ''svijet'' jest sveukupnost bića. Biće poznajemo kao stvari koje su oko nas, koje nas okružuju, kao tlo koje nas nosi, kao kuće, brda, ljude, oblake, zviježđa, i svagda nas same usred svega toga. Sve to pripada u svijet. No, sačinjavaju li ti dijelovi, ti sastavni komadići, svi zajedno cjelinu svijeta? Je li cjelina svijeta nešto takvo kao veliko biće koje se sastoji iz mnogih pojedinačnih bića? Je li predočba o cjelini i dijelu uopće primjenjiva na odnos svijeta i unutarsvjetskog bića?
Tjelesna se cjelina sastoji od komada. Nije važno što su ti komadi opet djeljivi. Cjelina i dio ovdje su načelno istorodni; svaki dio je tjelesan, ima veličinu i oblik i mjesto u prostoru. U veličini cjeline sadžana je također i veličina dijela. Dio se može izdvojiti iz cjeline, koja se tad za taj dio smanjuje.
Je li tako i kod svijeta? Jesu li svijet i biće u njemu istovrsni, samo što bi svijet bio veći od mnoštva bića što se nalaze u njemu? Je li veličina svijeta takva da se može smanjiti i povećati, da joj se može nešto dodati ili nešto oduzeti? I konačno, vrijedi li za svijet, isto kao za neku tjelesnu cjelinu to da nije kvalitativno različit od svojih dijelova?
Svijet ipak nije u prostoru kao neka ogromna stvar, nego prostor, u kojem su sve tjelesne stvari, jest svjetski prostor. Svijet tako uopće nema veličinu u svjetskom prostoru, nego su sve veličine u njemu. Svijet je kvalitativno različit od unutarsvjetskog bića. Svijet i biće ne odnose se kao neki tjelesni dio prema nekoj tjelesnoj cjelini.
Stvari nisu spremljene u svijet kao u neki spremnik, ili neku posudu. Obuhvaćenost svih stvari svijetom ne može se uopće pojasniti ničim drugim do samim tim iskonskim svjetskim odnosom. On je jedinstven i baš nikad ''općenit'', tj. takav da bi se mogao prikladno formulirati za mnoštvo slučajeva.
Poteškoća proizlazi odatle što u našem najranijem razumijevanju uvijek već razumijemo svijet i unaprijed ga imamo; što je svijet za nas odviše samorazumljiv i u toj se samorazumljivosti skriva. Kad god razumijemo nešto takvo kao ono ''jest'', razumijemo već i svijet. Razumijevanje bića zadržava se od početka u horizontu svijeta. To ne znači neki tek teoretski spoznavajući odnos, nego kad god se biće želi, traži, kad ga se bojimo... svijet je već otvoren. Svijet je apriorni pojam.
Biće nas susreće iskonski iz svijeta; svako odnošenje prema biću i samo se unaprijed zadržava u svijetu. Ne samo da nam stvari stoje nasuprot iz otvorenosti svijeta, nego i to iskušavanje, shvaćanje, zahvaćanje i poimanje stvari zna sebe samo u horizontu svijeta. Prije svih stvari već je otvorena cjelina svijeta, iz koje stvari mogu postati očite. Iz svijeta nadire spram nas mnogostrukost i množina bića koja nas se tiče, interesira nas, iznenađuje nas, ostavlja ravnodušnima, baca u dosadu. Sam nas svijet takoreći odbija od sebe u smijeru stvari koje se u njemu pojavljuju. A i u običnom smo životu pri stvarima tako da ''od drveća ne vidimo šumu''.
Kad recimo zavirim u predavaonicu, vidim samo biće, ljude, klupe, zidove, a nigdje svijet. Pogledam li vani, u okolicu i dapače na nebo, i tada opet vidim samo stvari, ulicu, drveće, plovidbu oblaka na nebu – a nigdje svijet. Biće mi takoreći prekriva svijet. Stvari se susreću iz sveza stvari, i naizgled uopće ne iz svijeta. A ipak stoje sve zajedno u svijetu. Strogo uzevši, svijet nije niti tu prisutan niti je vani dalje od svakog objekta, nego je on cjelina u kojoj se tek mogu graditi blizina i daljina, on je istodobno paradoksalno jedinstvo, u kojem se drži svaka daljina i blizina, a koje samo nije ni blizu ni daleko. I već dojenče ima svijet kad traži majčine grudi, jer ima neko ovdje i neko tamo.
Moje tijelo, sa svojim ''apsolutnim ovdje'', razumljeno je iz otvorenosti svijeta, kao u njoj lokalizirano, usred stvari. Čovjek je u svijetu, u njemu je sadržan tako da je nekako ''usred'', i iz te sredine ima oko sebe bića koja mu se pojavljuju. Čovjek nikada ne može biti na rubu svijeta, [on je] središte mnogovrsnosti bića koja ga okružuje.
Znanstvene spoznaje okolni svijet života proširuju sistematskim propitivanjem i otvaranjem horizonata mogućeg iskustva, eksperimentom i interpretacijom; one ne prodiru samo u izvanjske, nego i u unutarnje horizonte stvari, razlažu ih s one strane vidljivosti sve do fine strukture atomske fizike. Tehničkim pomoćnim sredstvima poput teleskopa stvara se ogromno područje zamjetljivosti i spoznatljivosti. Unatoč svem grandioznom proširenju ljudskog znanja u znanostima, one nikad ne dopiru do svijeta. Znanost se načelno usmjeruje na biće, a to znači na ono unutarsvjetsko. Zona unutarnjosti je polje znanosti. Nema znanosti o svijetu.
Da čak i fizika načelno ne poznaje pitanje o svijetu i nikad ne može biti instancija koja spoznavajući odlučuje o tome što je svijet – ta teza može zvučati sumnjivo. Nije li ipak pitanje o veličini svemira takvo pitanje koje baš u fizikalnoj teoriji naše epohe igra određenu ulogu? Je li svemir beskonačan ili konačan? Predočba prostora klasične fizike je dalekosežno poljuljana; konačnost ili beskonačnost ne znače u ovom sklopu bez daljnjega ''veličinu'' homogeno protumačenog prostora; one dakle nisu fizikalno pitanje o mogućoj veličini unutarnje zone naprosto, nego se posredstvom nove metričke teorije posve povratno odnose na tu zonu. No na svijet kao takav ne odnosi se ni fizika. Nijedna pozitivna znanost, ma s kakvim revolucionarnim spoznajnim pretenzijama nastupala, ne može uopće zahvatiti svijet, cjelinu bića. Fizika je prema svojem zasnivanju smisla usmjerena na materijalnu prirodu, koja načelno predstavlja samo jedan strukturni sloj na svjetskome biću. Takvo sužavanje unaprijed onemogućuje pitati o cjelini bića. Svijet je jedna upitnost filosofije. Time što pokušava pitajući i istražujući iznijeti na vidjelo što je svijet, filosofija ne obrađuje u gordoj odijeljenosti od pozitivnih znanosti neki samo filosofijski problem, nego i metafizičko temeljno počelo svih znanosti.
Čovjek je središte unutarsvjetske zone koja je orijentirana oko njega; pa bio on i tek nemoćno, prolazno i sitno živo biće na jednoj maloj zvijezdi u ogromnom zvjezdanom oblaku sustava Mliječne staze. Ali astronom, koji u svojem znanstvenom zvanju živi u astronomsko-matematičkom svijetu, u kojemu je njegovo mjesto, ova stara Zemlja, takoreći potonula do gotovo nestalog, malog i beznačajnog zrnca prašine, također je čovjek koji ganut gleda kako na noćnom nebu svjetluca treperava zraka Mliječne staze i osjeća čar noći. Znanost mu tako struji natrag u životnu zbilju njegova života i diže gledanje zvijezde u dublju uzvišenost. I tako je to uopće. Znanosti su uvijek povratno vezane na svoju ishodišnu situaciju. Čovjek također nikada putem znanosti ne gubi izvorno polje svoje prakse. Ono doduše putem njih biva prekriveno novim smislenim naslagama i uvrštava se u veće sklopove, na primjer moja se sadašnjost uklapa u velike povijesne sklopove svjetske povijesti, moja okolina u sklopove geografije, astrofizike. No, skroz kroz ta prekrivanja održava se također temeljni smisao orijenitranja sveg bića koje susreće u unutarsvjetskoj zoni na čovjeka.
Svijet je svagda poznata, svagda pretpostavljena sveukupnost bića. Svijet je horizont iz kojega sve stvari dolaze do pojavljivanja. Unatoč apriornosti pojma svijeta, svijet je ponajprije uvijek prikriven. Otkrivanje svijeta je stalni posao filosofije, kao što je, s druge strane, otkrivanje unutarsvjetskog bića stalna zadaća pozitivnih znanosti. Razdvajanje svijeta od bića koja se u njemu pojavljuju je filosofijsko temeljno pitanje. Dade li se biće misliti bez svijeta, a svijet bez bića?
O svakom pojedinačnom biću se dade misliti da bi moglo i ne biti tu. Čak ni ja. Descartes polazeći od pokušaja da se sumnja u uopće sve, nalazi u samoizvjesnosti onog ego, u nedvojbenosti sumnjajućeg ja absolutno sigurno tlo za utemeljenje filosofije. Cogito, ergo sum, ili oštrije, dubito ergo sum, glasovita je formula za početak novovjeke filosofije u Descartesa. No, sebeiskustvo u kojem postajem svjestan svog nedvojbenog postojanja kao onoga tko sumnja je kontingentno, slučajno. Onaj koji samog sebe iskušava nije ens necessarium [nužno biće]; samo onda kad sebe iskušava [dakle, dok sumnja, op. d.] garantirano je postojanje onom koji sebe iskušava. Svako pojedinačno biće je slučajno i moglo bi isto tako ne biti. Svijet je međutim nužan. Svijet nikad ne bi mogao ne biti.
Svijet svakom biću tek daje prostor i pušta vrijeme.
Eugen Fink
