U Bordelu muza: Triptih
1.
Kabriolet
Dah joj je već bazdio na viski,
Pripalila je cigaretu i pokazala
na pljosku u pretincu do upravljača.
I usta su nam se srela.
Položila mi je zatim dlan među noge.
I ne potrudivši se da skine vjenčani prsten.
Samo je uzdahnula i sklopila oči.
I ja bijah spreman da je uzmem.
Prepuštam tebi, Dulla, nedužne curetke;
meni nek ostanu ove dosadne mlade žene
iz Hampsteada, čiji muževi im kupuju kabriolete;
a i vrlo solidno su načitane.
Irvin Lejton
2.
Iz Zabilješki starog pokvarenjaka
. . .
Od mojih prvih đačkih ljubavi, ostao sam stidljivo, beznadežno i nesrećno zaljubljen u žene: svaka žena koju sam volio izgledala mi je suviše dobra za mene, gotovo nedostižna. Kao mlad nisam flertovao, nisam nikada imao male ljubavne avanture, i za sve vrijeme svog drugog braka, u kome sam bio duboko nezadovoljan, volio sam žene, čeznuo za njima i izbjegavao ih.
Sada, kada počinjem da starim, žene su svuda oko mene iako ih nisam tražio. Čak je i moja vječita stidljivost nestala. Ruke nalaze moju ruku, usne se priljubljuju uz moje. U mom uskovitlanom i pomalo napornom ljubavnom životu, u mirisu njihove kose, kože, pudera i parfema ja osjećam da neko u meni zna čemu sve to vodi. Zna da će mi i ovo biti oduzeto, da ovaj pehar mora da se isprazni i da se ponovo do vrha napuni, do mučnine; da ova najskrivenija žudnja mora da se utoli i da umre, da ću iz ovog davno priželjkivanog raja uskoro morati da odem, svjestan da je i on bio samo obična krčma iz koje ću pobjeći trom i bez sjećanja.Tako je oduvijek bilo sa svim onim za čim sam žudio: tek kada bih osjetio da se moja želja umara i lagano gasi, nedostupni i željeni plod bi mi iznenada padao u krilo, ali i on je bio samo jedna jabuka kao i sve ostale: čovjek je poželi i pojede i njena draž i čarolija nestanu. To je moja sudbina. Nekada sam čeznuo za slobodom i taj pehar sam već ispio, želio sam da budem sam, kao što sam želio slavu i blagostanje, ali samo da bih se zasitio i da bi me probudila nova žeđ, drugačija, uvijek drugačija. Kad se samo sjetim kako sam kao mlad poštovao brak i djecu, toliko da sam se jedva usuđivao da ih poželim za sebe; imao sam i ženu i djecu, moju dragu djecu koju sam nježno volio – a šta mi je od svega ostalo!
I slava je iznenada došla i brzo me zasitila, bila je tako glupa i dosadna! Jedno vrijeme sam želio da imam samo jednostavan i bezbrižan život bez profesionalnih obaveza, bez slave, jednu kućicu u selu samo za sebe – i to sam dobio; imao sam novac, napravio sam ljupku malu kuću i zasadio lijep vrt – jednog dana ponovo je sve postalo beznačajno i pretvorilo se u prah! Kao što sam u mladosti žarko priželjkivao velika putovanja – Rim, Sicilija, Španija, Japan – i to je došlo, i to je postalo moje, mogao sam da putujem i putovao sam vozom i brodom u mnoge daleke zemlje, obišao sam svijet i vratio se, i taj plod sam okusio i više nije imao onu draž!To isto mi se sada dešava sa ženama. Nekada daleke, dugo željene i nedostupne, sada su moje. Bog zna šta ih je privuklo! Milujem njihovu kosu, uzdrhtale nježne grudi, i s čuđenjem držim u ruci rajski plod koji me mamio i koji sam zagrizao. Ukusan je, sladak i zreo, nema šta da mu zamjerim – samo što zasiti, brzo zasiti i već slutim da ću ga ubrzo odbaciti. Često sam se pitao šta to moji prijatelji vide u meni, šta žene nalaze u meni, jer im nisam odan – ali u suštini sam znao i znam šta ih privlači i šta je to što mi još uvijek daje izvjesnu moć nad ljudima. Oni osjećaju u meni ono što život čini neobičnim i burnim, naslućuju impulse i osjećanja koja su promjenljiva ali snažna, osjećaju moju čežnju, vatrenu i neukrotivu, koja me uvijek vodi ka nečemu novom. Taj impuls i ta žeđ pomažu mi da prođem kroz sva kraljevstva realnog svijeta, da ih iscrpim i učinim irealnim, i da, izgarajući i nadvisujući ih, pobjegnem u bezimeno i nepoznato.
Bilo je kasno kada sam se te proljećne noći popeo na brdo; kiša je tiho pjevušila u dudovom lišću, pod mantilom se uz mene pripijala mala smeđokosa žena dok smo se opraštali. Kada je sa mojih grozničavih usana ispila posljednji poljubac pred svojom seoskom kućom, vidjeh kako se na kišovitom nebu pomaljaju plavetnila i zvijezde. Jedna od njih je bila moja srećna zvijezda, Jupiter. Drugu, tajanstveni Uran, nisam vidio, njoj ja služim i ona je ta koja moju nemirnu sudbinu iz ovog bijednog haosa vodi prema tajni i čaroliji. Ali ona je uvijek tu i uvijek me privlači i upija svojim ćutljivim, mističnim pogledom.”
Čarls Bukovski
3.
Pička privatne profesorice
Do šestog mjeseca namjerno bismo nakupili dovoljno jedinica da nam stari dogovori instrukcije i privatnu profesoricu koja dolazi doma. Kakvu li smo samo tremu imali od susreta s profesoricom! Bila je uvijek u žurbi, iscrpljena autobusima i dugim pješačenjem (dolazila je, naime, s drugog kraja grada, gdje je davala instrukcije nekom jednako sretnom mulcu), u baloneru i pretrpana papirima. Privatna je profesorica bila vješta u svim predmetima, osim u engleskom (školovala se u internatu za gospođice što ga je vodila neka pariška kurtizana), ponedjeljkom smo imali matematiku, utorkom latinski, srijedom zemljopis (ah, taj otvoreni atlas podsjećao nas je na njezino dupe) i tako redom. Privatna profesorica obično se zvala Laura, ili Sofija, ili Sonja, uvijek su to bila neka imena na granici vulgarnog i uzvišenog, i uvijek je pomno čuvala liniju, katkad toliko pomno da je izgledala neuhranjeno (no bila je lažna mršavica). Laura, ili Sofija, ili Sonja naginjala se da nam nešto objasni, ispunjavajući naš pubertet mirisom potrošene mladosti. Ispod balonera provirivala su joj koljena, okrugla poput hostije, prošarana ožiljcima kao uspomenama na djetinjstvo, spoticanja i modrice, a mi smo pružali ruke i doticali te sićušne hostije što su se euharistijskim čudom pretvarale u Tijelo. Laura, ili Sofija, ili Sonja dopuštala nam je da stavimo ruku na njezina koljena, ali samo ako budemo dobri i ruku ostavimo na koljenu, poput mačke koja prede u krilu svoje gazdarice, no mi smo bili uporni, zadizali joj suknju (suknju od tartana ili škotskog uzorka, plisiranu i s kopčom, kao podsjetnik na školsku uniformu) i naša je ruka prestajala biti mačka te se pretvarala u pauka što mili njezinim bedrima, malo širim nego što su na prvi pogled djelovala, ali svejedno božanstvenima. Laura, ili Sofija, ili Sonja obično je imala starijeg dečka, na kojeg se pozivala kad je htjela da je ostavimo na miru:
— Ako moj dečko dozna, odvalit će ti šamarčinu.
— Neće doznati ako se ti ne izlaneš.
I tako bismo došli do gaćica, tog trokuta uspavane svile što štiti pičku privatnih profesorica, i ondje bismo između bijelih zidova bedara zaustavili ruku te osjetili kako iz njezinih gaćica nadire topla vlažnost. Laura, ili Sofija, ili Sonja i dalje se pozivala na svog dečka, toga uglađenoga gospodina iz predgrađa koji nam ionako ništa nije mogao, sve dok ona drži jezik za zubima. Pička Laure, ili Sofije, ili Sonje, koju bismo ovlaš dodirnuli preko gaćica, imala je neka neobična udubljenja i izbočine, koje smo milovali vršcima prstiju i kojima smo kasnije odavali počast u samoći ispod plahte.
Laura, ili Sofija, ili Sonja prekidala je lekciju više nervozna nego ljutita te bi pobjegla glavom bez obzira, kako je i došla, k’o muha bez glave, iscrpljena autobusima i dugim pješačenjem što će je odvesti nekom jednako sretnom mulcu.
U devetom mjesecu, naravno, opet bismo popadali i naš bi stari dogovorio instrukcije s nekom drugom privatnom profesoricom po imenu Laura, ili Sofija, ili Sonja, i tako dalje, i tako dalje.
Huan Manuel de Prada
Slika, detalj, Egon Šile
