U istom čamcu, Peter Sloterdijk

U istom čamcu - odlomak



Zvanična ideologija visoke kulture u svim svojim varijantama nas želi uvjeriti kako prava povijest, povijest vrijedna spomena, nije starija od četiri pet tisuća godina, i kako je onaj glavni rod, u koji smo skloni ubrajati sami sebe, upravo tada – u Egiptu, Mesopotamiji, Kini i Indiji – izronio iz magle. Tada su se pojavili pisci i slikari koji su nam po prvi put rekli i pokazali što je čovjek. Ecce Pharao, ecce homo – čovjek nije stariji od visoke kulture, ono što čovjeka zaista čini čovjekom započinje tek na visini. Ova teza nije vjerojatno nigdje zastupana expressis verbis u ovako razgolićenoj formi, ali ona je na djelu uvijek kad humanisti, teolozi, sociolozi i politolozi uzmu riječ da bi modelirali kolektivno utjecajne slike čovjekovog bića. Po njihovom mišljenju, ''čovjek'' izvire iz grada ili države ili nacije, i oni ne zaboravljaju učiniti ono što priliči – fiksirati ovaj privid visoke kulture u glave pitomaca kulture. Tome nasuprot, ne može se dovoljno naglasiti koliko je ova indoktrinacija bila oduvijek pogrešna i koliko je njen utjecaj još i danas koban. Fiksacija na visoke kulture je proton pseudos, temeljna laž i glavna pogreška ne samo historije i humanities, nego i političkih znanosti i psihologije. Barem u svojim krajnjim posljedicama, ona razara jedinstvo ljudske evolucije, a današnju svijest čupa iz lanca nebrojenih generacija koje su preradile naše genetske i kulturne ''potenciale''. Ona zaklanja vidik prema događaju koji stoji u osnovi svih visokih kultura i iz kojeg su svi takozvani povijesni događaji kasnije samo izvedeni – vidik prema globalnom događaju: prema antropogenezi. Sveprisutni visokokulturalizam povijest čovječanstva skraćuje za preko 95%, možda čak i za 98% njenog stvarnog trajanja, samo da bi imao slobodne ruke za antropološku indoktrinaciju koja je u najvećoj mjeri ideološka – za klasično i novovjekovno shvaćeno učenje o čovjeku kao ''političkom biću''. Smisao ovog učenja je da čovjeka a priori predstavi kao životinju s državljanstvom, životinju kojoj su – da bi ispunila svoju bit – potrebne prijestolnice, biblioteke, katedrale, akademije i diplomatska predstavništva. Tamo gdje se etablirala ideologija visoke kulture, tu se u svakom pojedincu iznova briše predhistorija – kao da je svaka nova individua neprijatan divljak kojeg što brže treba učiniti zrelim za život u državi. (...)
Dok visoke kulture uvijek ljude uzimaju kao dane – kako bi ih mogle koristiti za rad, službe, misije – svijet predhistorije prožet je sviješću da je umijeće mogućeg u tome da se u skučenom i riskantnom svijetu u tome da se iz postojećeg starog u život prizove novi čovjek. Paleopolitika je čudo ponavljanja čovjeka kroz čovjeka. Ona se savladala i sprovodila u okolnostima koje kao da su čovjeku uvelike htjele otežati to umijeće ponavljanja sebe kroz djecu.
Da bismo zamislili essentials arhajske zajednice, korisno je navesti nekoliko značajnih svojstava prvobitnog života u hordama. Stare horde se mogu najbolje predstaviti kao neka vrsta plutajućih otoka koji spontano i lagano plove niz rijeke stare prirode prema van – oni su se od okoline odvojili revolucijom tehnika distanci, prije svega novom vrstom sinkronizacije bježanja i protunapada, a prema unutra su zahvaćena emotivnim efektom staklenika, koji pripadnike horde međusobno spaja u nekoj vrsti totalne psihosocialne institucije: ritmikom, muzikom, ritualima, ljubomorom, viškom budnosti i govorom. Ove grupe se mogu nazvati socialnim otocima zato što su iz svoje okoline zaista izdvojene kao oduhovljene sfere, zato što su okružene nevidljivim prstenom koji održava distancu i drži podalje pritisak stare prirode na ljudska tijela; ovako zaštićen, homo sapisens je mogao postati biće koje izbjegava konflikt prema van, a prema unutra buja. Ovdje se treba potruditi da se već na jezičkom planu zbjegne individualistički privid koji se iz Moderne projicira na starinu: ''čovjek'' nije pojedinačno živo biće koje slučajno teži da bude među sebi sličnima, premda je on, u stvari, jedan Robinzon kojem bi dobro došlo da za sebe ima čitav jedan otok. Kao bića horde ljudi su najprije i u najvećoj mjeri učesnici u biću horde koja je, u jednom skoro platonskom smislu, za jedan stupanj ''stvarnija'' od njenih pojedinačnih pripadnika. ''Čovjek'' ne može pristupiti hordi kao nekom privlačnom klubu, štoviše, horda jest totalitarni klub koji sam rađa svoje članove da bi ih ''socializirao'' prema pravilima kluba, koja znače svijet. Zakon horde je ponavljanje pravila horde u vlastitom potomstvu. Utoliko je Dieter Claessens svojom metaforom horde kao inkubatora (kutije za potomstvo), u kome je nastao homo sapiens, stvorio sliku u kojoj se precizno spajaju pojam i opažaj. Inkubatori su – da uvedemo u igru klasičnu aristotelovsku metaforu za uterus sisavca – ''pećnice'' embriona; u njim ase od neodređenog iz-peče nešto određeno. Od sociološkog je značenja niansa da ovdje nije riječ o nerođenom djetetu u tijelu majke ili o prerano ređenom djetetu u mehaničkoj zamjeni za uterus, nego o ''urođeni(čk)im'' individuama starog čovječanstva koje se tek u tijelu horde i jedino u tijelu horde mogu obrazovati u tipičnog predstavnika roda...
Horde su grupe ljudi koje stvaraju ljudsko potomstvo, koje svojim potomcima tijekom ogromnih vremeskih raspona predaju kvalitete koje sve riskantnije bujaju... Koliko daleko sežu posljedice ove kulture podizanja maldih, jasno je kad se sva naročita biološka svojstva homo sapiensa shvate kao rezultati inkubator-evolucije unutar horde. Već ovdje u čovjeku počinje prirodna historija njegove neprirodnosti, čije se nastavljanje u moderno doba vraća u vidu ekoloških i socialnih kriza ''otuđenja''. U predhistoriji se radilo isključivo o revolucionarnom izlijeganju nečega što je u samoj prirodi protivno prirodi – moglo bi se reći da je sadržaj najranije povijesti čovječanstva secesija rane ''horde bića''/''bića horde'' od Stare Prirode... Zadivljujući biološki eksperimenti sa podatnošću čovjeka uspjeli su u starim hordama – inkubatorima. U njima, i samo u njima, homo sapiens je mogao postati biološki outsider, što je danas upadljivije nego ikada. Na plutajućim otocima starih malih grupa ljudske su glave postale čudesno velike, koža čudesno tanka, žene čudesno lijepe, noge čudesno dugačke, glasovi čudesno artikulirani, seksualnost čudesno kronična, djeca čudesno infatilna, a vlastiti mrtvi čudesno nezaboravni.
Ovi plutajući društveni otoci – odnosno splavovi – mjesto su rođenja psiho-kulturnih svojstava koja će jednog dana utjecati na čitav svijet. Na njima nastaje empatija koja pripadnicima horde omogućava da jedni druge, takoreći, emotivno proziru; kada se empatija specializira i kada je nužno prenositi je na ono što je nepoznato, tada se – prije svega u nastajućim visokim kulturama – otvara polje za drame koje se nazivaju ljubav; na tim splavovima nastaje i pažnja koja se usmjerava prema sunarodnjacima i okolini i koja se u doba visokih kultura račva u teorijsku radoznalost i političku pozornost; tu se skupljaju ona temeljna iskustva sa gestama, živim bićima i stvarima koja se kasnije mogu prenijeti kao tehnika i mudrost. Bujajući ljudski otok ispunjen je šumovima i zvucima koji bi se (...) mogli označiti kao karakteristični soundscape jedne grupe – kao zvučni pejzaž, odnosno sonosfera koja pripadnike grupe uvlači u sebe kao u unutrašnjost jedne psiho-akustične kugle svijeta... Rane horde, kao i njeni plemensko-kulturni nasljednici, svoje pripadnike socializiraju u psihosferičnom i sonosferičnom kontinuumu u kome su život i supripadnost još uvijek takoreći neodvojive veličine. Najstarija su društva male razbrblane čarobne kugle – nevidljivi cirkuski šator koji se nadvija nad trupom i s njom putuje. Svaki pojedinac je psiho-akustičnom pupčanom vrpcom manje ili više kontinuirano povezan s tijelom grupe – a gubitak ovog kontinuuma jednak je katastrofi; neke starije kulture nisu uzalud osuđivale na izgnanstvo kao na neku vrstu psihosocialne smrtne kazne.


Peter Sloterdijk