Adagio, prilog za Ars Poeticu, Radomir D. Mitrić

Adagio, prilog za Ars Poeticu

Dragoslavu Dedoviću


Teško je kad je duša tihi melanholik
kojeg pečataju usudi minulog doba,
i s vana i iznutra, još teže je, u biti, biti Mediteranac,
dosegnuti ultramarin u sebi, zaogrnut teškom
bosanskom tamom, naprosto izgubiš način
da budeš dovoljno ličan, sličan onom što te okružava,
poželiš da si skončao, a onda osjetiš potrebu
da usporiš vrijeme, za nešto vrijedno što tek
treba da se zbude kad kompas stane u osi kretnje
i umiri se krst sopstvene smrti, kad igla nađe sjever
na putu za Hiperboreju, a srce Dinarskog Bude
zastane u sinkopi, kao u izdahu šamana s Ganga,
sa slutnjom da li je dostatno vrijedno ono što ostaje
iza, u smutnom vremenu, za neko bolje doba,
u koordinatama kardiograma što pamti draga lica,
ucrtana u tlocrt malih životnih ozarenja.
Sve nas isto čeka, surovo zvoni Palais Jalta,
ove noći, kad se sjećam stiska tvoje ruke
u Bahovom gradu, dok svira One note samba,
u mom uhu, u kojem se glasa glas iz neke drevnosti
po kojem je krajnja svrha u konačnosti,
kad Protomajstor odloži mape i nebesa se skupe,
oko tijela koje je ostrvo, kula i svjetionik.



Radomir D. Mitrić