Prećutano, Radomir D. Mitrić

Prećutano, Radomir D. Mitrić

Prećutano


Zima na uminu, bijeli glasovir tišine
sa crnim dirkama grana što dišu unutrašnjim dahom,
njihova toplina isparava i miješa se sa jutarnjom
maglom, u prosedeu vrt koji otjelotvorava slike
sjećanja dubeći u meni kaligrafiju izgubljenih
likova i radosti. Mislim na gluvonijeme u kojima
stanuje istinska poezija, na nemušte riječi,
na neizgovorljivo, na nepotrošenost jezika i njegovu
profanu semantiku, na to kako sušt izmiče izgovorljivom.
U ovom trenutku Arhangelsk je dovoljno blizu,
da mogu da osjetim kako se daleki eho mene sašaptava
sa ruskim stepama u kojima sam jelen,
nedostižan lovcu i zvijeri, predat lutnjama i ćutnjama.
Život je zapravo ono što se prećuti, skriven od stihija
svijeta, uzmicanje u bezriječnu epifaniju nad kojom
bdije duh stvari, a pjesnik osluškuje glas koji
nadjačava tišinu, sa svim nepristajanjem na smrt,
sopstvenom tautologijom u kojem su sva čula jedno.
Zima na uminu, svjetlost crta intarzije po vrtu
što miruje, u kojem sam još uvijek dječak,
udubljen u igru, ne misleći na ono što dolazi
poslije svega, zaogrnuto crnim plaštom noći.


Radomir D. Mitrić

Whatsapp Button works on Mobile Device only

Pretraga. Dijakritički znaci su obavezni. Nakon toga pritisnite "enter".