Ovo što slijedi nije esej, već samo pokušaj razmišljanja na temu eseja. Puko naklapanje, reći će neki, sve je to jedno te isto. Ja bih htio da pokušam shvatiti nešto što mi stalno podmuklo izmiče, premda je trebalo da to već odavno shvatim, pošto izvjestan broj djela koja sam objavio spada u žanr eseja i pošto me često ubrajaju u kategoriju profesionalnih esejista. Šta vi, stvarno, radite u tom poslu? Ako bi mi neko jednog dana postavio takvo pitanje, ja ne bih bio u stanju da mu smjesta odgovorim, sigurno bih počeo zamuckivati i izvlačiti se iz neugodne situacije okolišanjem. Esej nije ono što je pripovijetka, ni izvještaj, ni reportaža, ni hronika, ni egzegeza, ni traktat.I da sve bude još gore, sjetiš se Tuholskog, koji nije podnosio one svoje kolege koji su sebe smatrali esejistima; znači, nastavićeš mucati: “Počni pisati roman..To ti ne ide? Onda,pozorišni komad? Ne možeš? Možda da pripremiš izvod o padu vrijednosti na njujorškoj berzi.Pokušaj, pokušaj sve.Pa ako zaista od svega toga ne ispadne ništa, onda ćeš reći da je to esej.”
U Francuskoj se svakog proljeća na tržište izbaci bezbroj knjiga koje na omotu nose taj naziv, a čiji autori nisu književnici, već političari koji na taj način učestvuju u predizbornoj kampanji. Napiši partijski program, ali ga nemoj tako nazvati: nazovi ga esejem. Pa, konačno,šta je to esej? Šta esejist radi?
Montaigne
Riječ esej, onakvu kakvu je pronašao Montaigne krajem 16. stoljeća, u tekućoj upotrebi onog vremena značila je nešto drugo, i nešto više. Ona je još uvijek nosila trag kasnog latinskog, iz koga se razvio francuski jezik. Korijen riječi esej je exigere, glagol bogat značenjima pošto istovremeno znači i goniti i tražiti, cijeniti i provjeravati, suditi i obeštetiti. Riječi egzaktan i egzamen (ispit; prim. prev.) takođe su iz nje proizašle. Riječi esej i egzaktnost imaju, ma koliko to izgledalo čudno, sa lingvističke tačke gledišta zajedničko porijeklo. U francuskom jeziku od glagola exigere nastao je i glagol rojiti se. U Montaignevo vrijeme, esej nije imao ništa od onoga što on znači u današnjem jeziku. Naslov koji je, počevši od 1580, Montaigne stavljao na knjige koje je objavljivao jednu za drugom, gotovo da je bio sinonim za razmatranje. Bila je to genijalna ideja na koju je došao tražeći nekakav naziv koji bi se razlikovao od naziva žanrova tradicionalno naslijeđenih od antike, kao što su dijalozi i satire, maksime i memoari.
Uostalom, trebalo je da proteknu vijekovi pa da riječ esej dobije opšteprihvaćeno značenje književnog žanra, te još u 18. stoljeću termin esej rječnik poznaje samo u vanliterarnim značenjima kao što je, na primjer, onaj za degustaciju vina. Imenica esejist u Francuskoj je ušla u upotrebu tek u 19. vijeku, vrativši se iz Engleske, u kojoj su se Montaignevi Eseji zahvaljujući Baconu veoma brzo raširili, i gdje je po ovom naslovu nazvan cijeli jedan književni žanr. Uostalom, značenje engleskog termina essay takođe se razvodnilo, i danas on označava bilo koju vrstu članka na datu temu, podrazumijevajući tu i fakultetske seminarske radove.
Lukacs
Definicija eseja zasnovana na etimologiji, dakle ona koja daje prednost značenju pokušaja, ne vodi daleko. U njemačkom jeziku ovaj termin je u isti mah kada je i usvojen pokrenuo odbrambenu reakciju, ali opisivanje ovog vida književne istorije bi nas, opet, moglo odvesti predaleko. Književnost prosvjetiteljstva i epohe romantizma obiluje esejima koji se ne imenuju kao takvi, već se nazivaju - fragmentima, kritikama, razmatranjima. Jedan od najčudesnijih i istovremeno najproblematičnijih eseja 19. stoljeća jeste Ludwig B÷rne Heinricha Heinea, kojem autor daje naslov Eine Denkschrift. Meni, Denkschrift, izdvojen iz uobičajenog konteksta u njemačkom jeziku, izgleda kao dosta dobar prevod termina esej, ukoliko se odnosi na idealnu definiciju žanra: književni oblik koji je manje određen svojim predmetom negoli pokretljivošću misli koju taj predmet stvara. Đerđ Lukacs, čija knjiga Duša oblika, objavljena u Berlinu 1911. godine nosi naziv esej, bio je jedan od onih autora koji su nastojali da shvate izraz esej u smislu Denk-schrift -a (pisane misli). Njen uvod, u obliku Lukacsevog pisma svom prijatelju Leu Popperu, nosi naslov O prirodi i formi eseja. Čini mi se da bi bilo korisno na brzinu preispitati Lukacseva shvatanja, uobličena u vrijeme kada se eseja još nisu bile dočepale književne stranice novina i industrija kulture. Prezriva opaska Tuholskog potiče iz narednog perioda, koji se na izvjestan način nastavio sve do naših dana i čiji se odjek još može čuti kod urednika koji, prigodice, kaže nekom autoru: “Javite mi se kada budete pripremali nešto esejističko”.
Mladi Lukacs je uspostavio razliku između “istinskog eseja” i onih “utilitarnih spisa koji se pogrešno nazivaju esejima i koji nam mogu dati jedino pouku, činjenice i uzajamne odnose.” Čime se to odlikuje “istinski esej”? Lukacs smatra da se esej nalazi istovremeno između studije umjetnosti i same umjetnosti; on, s jedne strane, izjavljuje da je to “oblik umjetnosti” tačno određen formom, a s druge, dovodi ga u tijesnu vezu sa “istinom”. Život Sokratov, piše Lukacs, je “karakteristična ilustracija forme eseja “, i on objašnjava ovu zanimljivu tezu poređenjem sa dramskim djelom. Dramsko djelo se bavi Sokratovom smrću, krajem koji cjelini daje njeno puno značenje, dok je za esej ova smrt samo prekid, bez unutrašnjeg značenja; esej je, upravo kao i Sokrat, zainteresovan za nešto drugo: “Svaki događaj je za njega samo prilika da se jasnije sagledaju ideje”; bitni elemenat procesa nije u tome što se on suočava sa osudom na smrt, već što mu omogućava da dovede argumentaciju sudija do absurda. “Svaki esej, nastavlja Lukacs,ispisuje nevidljivim slovima pored svog naslova riječi: u povodu...”.
Montaigne je vrlo blizu te koncepcije kada u Esejima piše da on ne opisuje “biće” već “prolaženje”, riječ koju je AndrÚ Gide, u jednom njemačkom izdanju Montaignea, pokušavao prevesti nešto previše geteovskim izrazom - “werden” (postajati). Poput poezije prigode, i esej počinje hvatajući priliku, ali je ne uzima za temu, jer se sama njegova pokretljiva suština sastoji u tome što on odmah nanovo napušta svoj predmet. Esejist je po Lukacsevom shvatanju, “sušti primjer preteče, i s pravom se možemo pitati da li bi on, takav kakav je, upućen na samog sebe, nezavisno od sudbine njegovog ostvarenja, mogao pretendovati na istinsku vrijednost”. Čak ako je esej i jedan oblik umjetnosti, čak ako je i, prema formulaciji koju je našao Wilhelm August Schlegel da bi ga definisao, a koju Lukacs preuzima, “intelektualna pjesma”, on je jedno efemerno ostvarenje jer ne živi sam po sebi, već u očekivanju nečeg što treba da se dogodi, a za istoričara književnosti kakav je bio Lukacs, to što treba da se dogodi jeste vrhunac spoznaje umjetnosti: “Esej može mirno i ponosno suprotstaviti svoje fragmentarno stanje sitnim savršenstvima naučne egzaktnosti i impresionističke neposrednosti, međutim, njegovo najčišće ispunjenje, njegova najsnažnija realizacija ostaće bez snage čim se dogodi visoka estetika.”
Eto, tako je pisao Lukacs u svom predgovoru iz 1910. godine. Možemo li se još uvijek služiti tom definicijom eseja? Sasvim je jasno da sjaj, koji prema Lukacsevom mišljenju, izbija iz eseja, potiče iz izvora koji nam izgleda kao da je u međuvremenu takoreći presahnuo i izgubio svoj smisao. Mi nismo dočekali to događanje “visoke estetike” u čijoj bi sjeni cvjetao esej, i mislim takođe, da danas u to više niko ne vjeruje: nikakva cjelovitost neće osloboditi esej njegovog stanja fragmentarnosti. Privremenost je morala naučiti da se potvrđuje takva kakva je, pošto se više nije mogla temeljiti na nadi da će jednoga dana biti priznata kao uvod u neku konačnu formu. Ipak mi se Lukacseva koncepcija prirode i forme eseja čini utoliko zanimljiva ukoliko omogućava da se tačnije sagleda vremenska distanca od stanja u kome mi danas razmišljamo o eseju.
Adorno
U tom bi nam pogledu, čini mi se, mogla pomoći Adornova razmišljanja koja je on formulisao prije četrdesetak godina u svom članku Esej kao forma. Adorno preuzima Lukacsevu misao expressis verbis, odaje mu priznanje za pionirski rad na fenomenologiji eseja, zamjerajući mu, ipak, da je iznevjerio svoje vlastite principe utoliko što su se kasniji Lukacsevi eseji izvitoperili u nusprodukte teorije. On odbacuje mišljenje po kome bi esej bio neka vrsta “predujma za buduće sinteze”. Adorno izražava neke rezerve čak i prema uzdizanju eseja na rang umjetničke forme. Po njegovom mišljenju, esej se približava umjetnosti samo koncentrisanjem na formu, što proizlazi iz spoznaje da sadržina i oblik nisu istovjetni, i da jedna takva neistovjetnost zahtijeva neumoran rad na formi. Esej se približava teoriji u mjeri u kojoj se služi pojmovima koji sadrže teorijske reference, ali se on mora dobro čuvati te bliskosti jer, kako naglašava Adorno: “Intelektualno iskustvo je utoliko smrtonosnije ugroženo ukoliko se više trudi da se ukalupi u teoriju i kada se ponaša kao da u rukama drži kamen mudrosti. Ipak, intelektualno iskustvo po samoj svojoj biti teži jednom takvom opredmećenju.I ta se proturječnost odražava u eseju”.
Ja u ovome vidim preciznu definiciju unutrašnje napetosti koja čini snagu eseja, za koju, međutim, smatram da je sada sve manje i manje kadra da se održi. Ono što esej napušta nakon što mu je poslužilo kao polazište, taj određeni fond pojmova i teorija, upravo je u raspadu. Pa iako esej i dalje teži da odbaci ono iz čega je krenuo, on sada odbacuje nešto što je već uveliko napušteno. Što znači, da on tapka naslijepo i da se veže upravo za nešto što je trebalo da odbaci: gledište i mnijenje. Ono što je trebalo da posluži samo kao polazni materijal, gledišta i mišljenja, shvaćeni kao fetišizirani oblici svijesti koje proizvodi društvo, a koje bi esej morao podvrgnuti kritici, pretvara se u njegov sopstveni medijum. Nije ni slučajno,ni hotimično što se to dešava. Nesumnjivo, od svih književnih oblika najosjetljiviji na intelektualne promjene, pošto neposredno zavisi od njih, esej nam otkriva na izuzetno očigledan način strahovitost odmaka koji nas danas dijeli ne samo od mladog Lukacsa, već takođe i od vremena Waltera Benjamina, Theodora W. Adorna i ostalih velikih esejista.
Ilustrovaću svoje izlaganje sa nekoliko rečenica iz prethodno citiranog Adornovog članka. “Esej, međutim, piše on, ne dopušta da mu se određuje mjesto. Umjesto da se bavi nekim naučnim ostvarenjem ili umjetničkom tvorevinom, njegov napor još uvijek odražava dokonost djetinjstva koje bez ustezanja usplamti pred nečim što su drugi stvorili prije njega. On odražava predmet ljubavi ili mržnje, umjesto da predstavlja duh po uzoru na jednu beskonačnu etiku rada koja polazi tako reći iz ništavila. Njemu su bitni samo uživanje i igra.” Čini mi se da ovo prekrasno definiše esej, jer ako postoji neki vid koji čini pisanje i čitanje eseja prijatnim, osim specifičnog interesa za neki određeni predmet, onda je to upravo dimenzija igre i aluzije. Ako bi esej prvo morao objašnjavati aluzije koje su izvorište njegovog života, on bi poput neke dobre šale izgubio svu svoju duhovitost. Ako, kao što tako lijepo reče Adorno, usplamti pred nečim što su drugi već napravili, on mora podrazumijevati da će čitalac prepoznati to što su drugi već napravili. Radost i razigranost eseja zavise od elemenata koji se nalaze izvan njegove sfere - od društvenog odnosa sa “onim što su drugi već napravili”, a na što pisac eseja nema nikakvog uticaja. To jest, sa tradicijom,starim slikama, znanjem, sviješću. Ali, sve to preslabo je zaštićeno u savremenom društvu koje je,umjesto da održava njihovu uzajamnu povezanost, sve više podijeljeno i rasparčano zbog krajnje podjele rada.
Esejist
Esejist pred sobom više nema jedno kolektivno javno mišljenje, već mnoštvo grupa i sredina, koje imaju svaka svoje sopstveno znanje, svoja sopstvena pravila i svoj sopstveni jezik. Može se, bez sumnje,u jednoj određenoj sredini igrati i po njenim pravilima, ali bi ta igra bila gotovo nerazumljiva u nekoj drugoj sredini. Esej mi, svojom formom, izgleda veoma tijesno vezan za ukupnost kulture u kojoj nastaje; što se mene tiče, mogu konstatovati da na francuskom, na kojem ponekad pišem, mogu napisati članke, kritike, novele, ali da mi ne uspijeva da napišem onakav esej kako ga ja shvatam. Nedostaje mi odrastanje u određenom svijetu, sa određenim brojem pjesama, slika koje francuski esejist ima u svojoj glavi. Ako se sjećate kratkih eseja koje je Roland Barthes objavio u zbirci pod naslovom Mitologije, onda znate šta hoću da kažem.
Esej, koji crpi svoju vitalnost iz činjenice da se u glavama njegovih čitalaca nalazi ono što on zbog svog oblika ne bi mogao izložiti niti obrazložiti, odjednom se nalazi lišen svojih mogućnosti. Ako bi htio da ostane pri onome što je još uvijek najraširenije, susrešće se sa gomilom stereotipa koje su mediji stavili u opticaj, i koji su najmanji zajednički nazivnik jednog društva rasparčanog na usamljene monade. Esejist treba o njima da vodi računa, ali da se na njih ne oslanja, jer ukoliko bi to učinio on bi već pokazao da prihvata medijske klišeje, pa prema tome i one oblike svijesti za koje on, kao intelektualac, smatra da upravo njih mora kritikovati. On bi, znači, u isti mah izdao esej koji, kako reče Adorno a što je saglasno sa onim što ja smatram esejistovim petitio principii, jeste “kritički oblik par excelence”. Ali, upravo zbog neophodnosti kritike javnog mnijenja koje su u potpunosti modelovali mediji, esej prije podstiče na odbijanje negoli na pristajanje na intelektualno sudjelovanje, jer on napada upravo ono što privlači publiku, tim prije što je njemu malo toga preostalo što bi mu, u ovom svijetu na koji on gleda kao na haos informacija, moglo dati osjećanje nekog pouzdanog znanja, posebno ostavljajući po strani zgodan obrazac interpretacije koju isporučuju mediji. Interpretacija zauzima mjesto koje je nekada pripadalo opštoj kulturi, ali je njena funkcija drugačija, jer je ona jedan od činilaca onog konformizma koji se proizvodi mehanički. Kulturno obrazovanje buržoaske epohe, ma kakve bile primjedbe koje bi se a posteriori mogle uputiti u odnosu na njegove sadržaje, razlikovalo se od ovog medijskog obrasca, time što je bilo bar teoretski otvoreno za promjene i kritiku, a nikada nije bilo po svom određenju konačno. Svijest medijske ere, proizašla iz krutih interpretacija s predubjeđenjima, zatvorena je za svaku promjenu, i prema kritici sistematski zauzima odbrambeni stav.
Esejist se, onakav kakvog ga ja na osnovu vlastitog iskustva shvatam, nalazi u sve neizvjesnijoj situaciji. U odnosu na oblike postojeće svijesti, on se smatra sve pozvanijim da preuzme ulogu stvaraoca koji radi nešto što zaista nije funkcija esejiste, kako to kaže mladi Lukacs: da, naime, iznosi “datosti i međusobne odnose”. Što se tiče mog vlastitog stvaralaštva, imam utisak da se ono najvećim dijelom sastoji od one vrste tobožnjih eseja koji su ustvari traktati, prerušeni izvještaji ili dopune. Ustvari, njihovo pisanje mi ne pričinjava zadovoljstvo, jer ne podstiče na onu igru sa pojmovima i nabojem između riječi i predmeta iz koga se zapravo rađaju misli, koje inače ne bi ugledale svjetlo dana. Ja se osjećam skoro prisiljen da, kao esejist, radim nešto što mi nije prijatno, pribjegavajući znanjima koja jedan esejist mora prirodno imati za jednu kritičku intervenciju, mada se njima ne smije razmetati. Ono što na kraju proizilazi iz toga nije sigurno esej, već prije jedna esejistička tvorevina prožeta nekom ljutnjom. Međutim esejist ne treba da bude ljut, jer ljutnja ne može stvarati eseje, u svakom slučaju ne takve koji bi imali onu neophodnu ludičku vrijednost.
Mjerila
“Aktualnost eseja je anahrona. Vrijeme mu nikada nije bilo manje naklonjeno.”, čitamo kod Adorna na kraju Eseja kao forme. Adorno je govorio prije svega o ubistvenom raskolu od koga esej trpi našavši se ukliješten između organizovane nauke i filozofije zabavljene prikupljanjem ostataka, međutim njegov obrazac se primjenjuje čak i izvan univerzitetskog domena. Eseju isto tako prijeti i opasnost da bude zatrovan fluidom književnog podlistka kojim se nekada hranio i koji je pomagao njegovom širenju, i to stoga što književni podlistak sve više teži da se svrsta u redove industrije medija, čije otpatke kupi. Međutim, to što je vrijeme eseju nesklono, ima veze i sa samom autorovom ličnošću: ipak bi bilo prejednostavno prebaciti svu krivicu na bezimene tokove u kojima učestvujemo samo kao objekt.
Esej od svog autora zahtijeva više nego što bi to moglo izgledati na prvi pogled. Pisac početnik, može objaviti sjajan roman ili knjigu zanimljivih pjesama,ali bi morao biti apsolutno izuzetan genije da bi napravio dobar esej. Dobar esej nesumnjivo otkriva talent, ali naprotiv, prikriva čitav onaj niz iskustava, čitanja, razmišljanja i sticanja znanja ľ što u pravilu još uvijek nedostaje nekom početniku. Samo, čini mi se da ni kod iskusnih pisaca stanje nije najbolje. Ja ne mogu da se ne složim, ma koliko bih to želio, sa kritičarem Brunom Preisendorferom, koji je prije izvjesnog vremena u berlinskom glasilu Zitty napisao: “Zatočenici jedne zablude stare koliko i sam svijet, oni (autori) uobražavaju da se razumiju u sve. Oni zauzimaju stav o svemu o čemu ih pitaju, čak i onda kada o tome nemaju ni pojma. I oni, i tu je njihova stvarna krivica, ne govore svoje mišljenje o nekoj temi kao građani, već kao pisci, u isti mah tašto i naivno postajući krivci za biografsku zloupotrebu svoje funkcije nudeći publici i samima sebi iluziju tobožnje upućenosti. Mnogi pisci, i ne baš oni najmanji, potpune su neznalice. Oni najčešće nemaju ni pojma o društvenim odnosima o kojima zauzimaju kritički stav. Što se tiče oblasti političke, društvene i historijske analize, većina pisaca pokazuje očito neznanje, pa čak i za najbitnije tekstove znaju samo po čuvenju.”
Možda je ovo polemičko pretjerivanje,ali nažalost, u osnovi je tačno. Ja se na susretima pisaca često čudim opštoj rasplinutosti razgovora, i zbog toga radije izbjegavam ovu vrstu skupova. Svakako, mi smo danas pronicljiviji, obavješteniji; otkako kucamo po računaru, smatramo da smo se uklopili u savremenost, da smo na svom u onoj oblasti književnosti, u kojoj smo etablirani. Ali, o onome što je izvan toga, pisci jedva da su načuli. Istina je da pisci, pošto žive unutar tog društva, mogu izbjeći samo nekim čudom tu fatalnu narastajuću rascjepkanost svijesti; međutim, oni se pretvaraju da imaju punu moć nad tim, pri tome se uopšte ne trudeći da nečim i sami doprinesu borbi protiv tog društvenog procesa (...)
U izmišljanju neprihvatljivih slika pisci ne zaostaju za poduzetnim televizijskim novinarima. Plitka filozofija i bezosjećajni formalizam su zamijenili znanje i iskustva; ako i ne shvatam potpuno dobro na čemu se to zasniva, bar mi je jasno kuda sve to vodi: impresionirati publiku i na tome graditi reputaciju (tobožnje) “plemenite duše”. Uostalom, nema sumnje da se na taj način može stvarati osrednja književnost, međutim svakako ne i prava književnost, pa se shodno tome ne možemo ni uspješno predavati igri književnog eseja.
Neki tvrde da esej postaje sve značajniji. Veoma bih rado u to povjerovao, ali nisam dovoljno siguran da mi ne zviždućemo u mraku neku pjesmicu. Što, nema sumnje, može biti dovoljno,kako kaže Freud, da prevladamo strah, ali time ipak ne može rasvijetliti tamu. Uostalom, mi nismo putpuno utonuli u mračnu noć, već se batrgamo u nekoj vrsti sivila, ne znajući kroz kakvu svjetlost ili tamu ćemo proći. Sjećate li se? Montaigne upotrebljava izraz prolaženje; možda vremena i nisu tako loša za esej, i pored svih suprotnih argumenata koje sam ja ovdje naveo. Ali, ne radi se samo o objektivnom faktoru: autori mogu još uvijek vršiti određeni uticaj. Vraćajući se na Montaigneve Eseje, rado bih podsjetio da je najbolji prijevod na njemačkom Abwńgungen (odmjeravanja). Ali da bi se odmjerilo, potrebno je imati neku vagu i tegove, na primjer mjerila iskustva, znanja, pa i mjerila patnje - i, što da ne, patnje koju uključuje mišljenje. Esej ne ispada kao kod mađioničara čarolijom iz šešira ili iz dlana prazne ruke.
Lothar Baier
S francuskog prevela Sada Tahmiščić
