BAJKA GROBAROVE KĆERI
NIČEGO NIJE BILO ČUDNOG u tome što se mladi činovnik Leontij Vasiljevič Jeljnjickij zaljubio u mladu djevojku, ovdašnju Zoju Iljinu. Ona je uz to bila djevojka obrazovana i odgojena, završila je gimnaziju, znala engleski jezik, čitala knjige, i davala sate. I, uz to, bila zanosna. U krajnjoj mjeri, za Jeljnjickog.
On ju je željno posjećivao, i uskoro se privikao na ono što ga je isprva nerviralo. Uskoro se pak utješio zaključkom da je Gavriil Kirilovič Iljin, Zojin otac, bio prvi u tom gradu majstor svog posla.
Gavriil Kirilovič je govorio:
— Moj posao nije bez značaja. To vam nije poezija sa zemljopisom. Mene ne može niti jedan čovjek zaobići. I uz to je moj posao savršeno čist. Lijes ne smrdi, a zrak iz njega u stanu je svjež i zdrav.
Zoja je često sjedila u skladištu, gdje se nalazila opskrba za sve vrste grobova. Odjevena šaroliko i gizdavo — u njenog oca je mnogo ostajalo atlasa i brokata — i čak s ukusom, Zoja je često zvala tamo i svoga prijatelja.
— Pođimo u skladište, Leontije Vasiljeviču — govorila bi ona — tamo je toplo i suho, i tamo vam hoću pričati bajke. Tamo svaka daska miriše maštom.
Išli su u skladište. Tamo bi Zoja pričala Leontiju Vasiljeviču odlomke iz knjiga priča i bajki, vrlo izmijenjene i dopunjene svojim rečenicama. Jelnjickij je ispočetka nespretno slijedio i namršteno promatrao stvari, vrpoljeći se, a potom stao k Zoji usmjeravati svoj pogled.
Ponekad bi Zojin otac dolazio tamo poslom ili tek tako da čuje njihove razgovore. Radi posla su Zoja i Jelnjickij ulazili u druge sobe ili tek tako produžavali razgovarati, a on ih je slušao, gladeći svoje duge sijede brkove i veselo žmirkao modrim, kao u kćeri, još uvijek mladolikim očima. Tko bi pažljivo promotrio te oči, bilo bi mu jasno da su one mnogo toga vidjele, i mnogo navikle opažati.
Starac je i sam rekao jednom Jeljnickome, kada su sve troje sjedili u skladištu:
— Ja sve vidim, sve znam. Naravno, mojoj malenkosti nije stalo do popularnosti, mene ne zanimaju prihodi, no što se tiče poštenih stanovnika našeg grada, ja znam svakome termin i razmjer. Samo što umru, imam sve gotovo. Naravno, da vide, tobože odredim mjeru, no samo, kažem to samo vama, mogao bih i ne uznemirivati pokojnika. Samo postaviti opremu po želji rodbine.
Leontij Vasiljevič se nepovjerljivo nasmiješio, a starac je produžio:
— Vidite, ovdje su posloženi lijesovi raznih veličina; dužina, širina, sve je to nekome namijenjeno. Oči su mi izvježbane, a moja mjera živa.
Zoja je malo pocrvenjela i nasmiješila se, a Leontij Vasiljevič upita:
— Kakva mjera?
Starac je rado objasnio:
— Moju Zoju vodim u crkvu, u šetnju, u kazalište. Kad stane uz nekoga, ja već znam kakva je razlika u visini, u širini. Pogodim u centimetar. Naravno, mnogo je ljudi u gradu, dođe i do poklapanja u razmjerima, i na isti lijes imam po nekoliko kandidata. Vodim popise.
Leontij Vasiljevič se sjetio, kako je nedavno Zoja prišla i stala blizu njega, i starac ih je pažljivo pogledao. Drhtavica mu prostruji kroz leđa. On je prijekorno pogledao Zoju. Ona se okrenula, i lakim pokretom gipke ruke pokazala na jedan lijes.
— Ovo je moja mjera — rekla je ravnodušno.
— Nije vam to strašno? — upitao ju je Jelnjickij.
— Ovdje sam odrasla — mirno je odgovorila.
Kada je Jelnjickij došao te večeri kući, pomislio je kako nikada više neće prijeći praga skladišta. No već drugog dana Zoja ga je opet povela tamo, i on je poslušno pošao za njom. Neveselim očima on je obuhvatio pogledom lijesove, i upitao, nastojeći da to zvuči kao šala:
— Koji je ovdje po mojoj mjeri?
I s neugodom je začuo kako mu je zadrhtao glas.
Zoja se mirno nasmiješila i rekla:
— To neće biti skoro.
Rekla je to tako uvjerljivo kao da je znala. I zvuk njenih riječi unio je zadivljujuću spokojnost u mladog čovjeka. A Zoja je nježno pogladila kraj svoga lijesa i rekla:
— U njemu će ležati netko drugi, neću ja. Gotovo da mi je žao — privikla sam na njega i zapamtila uzorak njegovih dasaka.
Sve očitije je svakim danom shvaćao Jelnjickij da voli Zoju. Bio je uvjeren da i ona njega voli. Njihovi su susreti bili česti i radosni, njihovi razgovori — povjerljivi i jasni. Oni su ponekad govorili jedno drugom „ti“ a da to ne bi ni zamijetili. No o svojoj ljubavi su i dalje šutjeli.
Nešto je zadržavalo Jeljnickog. A Zoja je spokojno čekala, strpljiva i uvjerena, zaista znajući sve termine.
Jednom ju je Jelnjickij upitao:
— Zoja, ti si sanjalica. No u tom mračnoj okruženju je li moguće sanjati o ljubavi?
Zoja ga je pogledala pažljivo i nježno, i glas joj je bio sladak i zvonak kada je govorila:
— Na grobovima cvjetaju ruže, na probama nastaje ljubav. Naša hladna majka zemlja nas voli i onda kada ničemo i onda kada venemo. Ona se raduje i slavi Boga svaki put kada se rađa čovjek.
Sredinom prosinca jednom je Jelnjickij došao k Zoji uvečer. Gorile su svjetiljke, bilo je tiho. Ušao je u skladište. Zoju tamo nije vidio.
Prolazio je kraj lijesova, da bi sjeo uz peć, ugrijao se, i pričekao — u predsoblju su mu rekli da je Zoja kod kuće. Njegov pogled, do tada nepažljiv, najednom se zaustavio na jednom lijesu, postavljenom na klupi: tamo je spazio Zoju, zadrhtao i zastao.
Djevojka je spavala, ležala uprano na daskama; njena glava je mirno počivala razvijenim rukama; usne su joj bile nježno nasmiješene a disanje joj je bilo ravnomjerno.
Jelnjickij ju je tiho pozvao:
— Zoja!
Djevojka je otvorila oči.
— Ah, to si ti — uzvratila je ona, pridignuvši se. — Danas sam se vrlo umorila. Što se više umoriš, tim je slađe odmoriti se na golim daskama.
— Izađi — rekao joj je namršteno.
Uzeo ju je za ramena i povukao k sebi. Ona je lako i vješto skočila na pod.
— Umalo nisam upala — rekla je. — Tako si me snažno povukao. Ili si uvijek tako okrutan?
— Okrutan? Zašto? — začuđeno ju je pitao Jelnjickij.
— Kod ljudi je tako — rekla je Zoja — da se kod svih javlja okrutnost, iz više raznih razloga, više, manje. Ubod nožem u srce ili u oko, ujed, poljubac — razni karike u jednom lancu. Čitao si danas o tome što su radili sestri milosrdnici?
— Što? Ne, nisam čitao — rekao je Jelnjickij.
Zoja je uzela rašireni list novina «Reč». Pokazala mu.
— Čitaj ovo.
On je pročitao. Kriknuo, najednom obuzet gnjevom:
— Koji gadovi!
Zoja reče:
— Predoči sebi taj užas njenih muka! U hladnoj noći stoji naga, privezana za drvo. Na nju svijetle fenjerima desetak mladih, snažnih mladića, hihoću i bacaju na nju noževe. Zabava je trajala dugo, krv teče po tijelu, nož strči u njenom oku — zamisli, predoči to sebi! Sad mi kaži — možda to nije istina ili neprovjereni, preuveličana vijest? Onda kako mogu novine pisati o tome? Ili je to istina? Zašto se cijeli svijet ne digne, zašto ne uništi taj zli nakot?
— Ne može se tako prosuđivati, Zoja — usprotivi se Jelnjickij — to su zločinci, prijestupnici, kakvih može biti u svakoj državi.
Zoja je odmahnula glavom.
— Ako tako nečega može biti u svakoj državi, ako tako može mučiti jednu sestru Francuz i Englez, onda je to takav užas, od kojeg se može poludjeti ili prokleti cijelo čovječanstvo. Znam da to ljudi pročitaju kao što čitaju o svakom zločinu.
Ponetko se malo zabrine. No svima je svejedno.
Dok nas ne zakači, nama je svejedno. Mi smo svi okrutne zvijeri.
Jelnjickij je osjetio da su mu se misli razbježale, tako bi mnogo moguće bilo sporiti se protiv tih ružnih i netočnih tvrdnji, no nije mu se htjelo o tome razgovarati.
Zoja ga je pogledala i tužno se nasmiješila.
— Vidim da se ne slažeš sa mnom. Čuj, ispričat ću ti bajku iz ove knjige. Jesi li čitao ovu knjižicu?
Jelnjickij je uzeo s neobojenog brezovog stolića kraj peći knjigu s bijelim koricama sa zeleno-zlatnim šarama, i pročitao njen naslov: «Tuti—nama. Bajke papagaja. Moskva. Izdanje K. F. Njekrasova»[1].
— Nisam čitao.
Zoja, promijenivši, kao i uvijek, pročitanu bajku, govorila je sporim i ujednačenim glasom:
— Jedan dobri i bogati trgovac u Bagdadu, po imenu Halis, razdijelio je sav svoj imetak dervišima, bijednima i sirotima. Nije imao djece, te nije morao ni za koga štedjeti! No, vidiš, kada nešto činiš olako tu nema kraja. On je sve razdijelio, shvaćaš, bukvalno sve, tako da mu je ostala samo kuća s golim zidovima, i ništa za jesti, i ni za što kupiti hranu. I on pomisli: pa što, kuću ću prodati, novac ću razdijeliti, sam ću nekako preživjeti — jedna glava nije bijedna, a i da je bijedna, i tako je jedna. I već se Halis pogodio s drugim trgovcem, koji mu sutradan donese novac, a Halis mu ustupi kuću. Taj trgovac je bio škrt, on je uvidio da se Halisu žuri da što prije završi s tim, htjede iskoristiti priliku da se nepošteno obogati. Predložio je Halisu puno manje novaca no što kuća vrijedi. No, Halis nije htio odustati od prodaje. No on je sanjao čovjeka odjevenog u sjajnoj odjeći. Vrlo se uplašio i pomislio — došao je po moju dušu. A potom se umirio, pomislio je opet — pa što, na ovom svijetu ništa ne ostavljam. No blistavi lik pročitao je njegove misli i rekao mu: «Ne želi Bog tvoje smrti ni da osiromašiš. Ti ćeš ostati u ovoj kući, imat ćeš ženu, i ona će ti roditi sinove i kćeri. Čuj — sutra ću ti doći, poprimivši oblik brahmana[2]. Ti me udari štapom po glavi, i ja ću rasuti zlato». Tako je on govorio i Halis je zapamtio sve njegove riječi. No, razmisli, prijatelju moj — treba nanijeti udarac da bi stekao bogatstvo. Koje pravo lice naše zlobe i okrutnosti! Zoja je zašutjela. Potom je tiho rekla:
— Ne vrijedi dovršavati bajku. Ti sam se možeš dosjetiti da se sve tako i dogodilo. Dobri je bio nagrađen, škrti kažnjen.
No, zanesena bajkom, Zoja je produžila:
— Pitaš se kako je bio škrtac kažnjen? Evo kako. Ujutro je došao trgovac s novcem — požurio se doći ranije, da ne bi netko drugi dao više. A odmah za njim ušao je brahman u Halisovu kuću. On je bio odjeven u žutu svilu, lice mu je bilo izborano i žuto, ispod žute brokatne kapke bile su vidljivi rijetki pramenovi zlaćaste kose, i ruke su mu bile žute, i sav je on bio kao od zlata. I reče on Halisu: «Halise, otjeraj toga trgovca, on ti nudi malo novaca». Halis reče: «Ja sam se pogodio s ovim čovjekom, i moram uzeti njegov novac i predati mu kuću». No brahman stade između Halisa i škrtog trgovca, i nije im dopustio da se razračunaju. Tada se Halis prisjeti svoga sna, dohvati štap i povika: «Gubi se ili ću te isprebijati!». On je bio dobar čovjek i njegova ruka nije htjela udariti čovjeka bez razloga. No brahman nije odlazio već je nastavljao po svome. Tada Halis udari brahmana po glavi. Brahman zasja, glava mu je zazvečala, on se zanjihao i najednom stao rasipati velike hrpe zlatnika. Halis izbroja devetsto devet zlatnika, dade ih škrtom kupcu i reče: «Sad i sam vidiš da moram postupiti s ovim zlatom onako kako mi je naređeno, a koje mi je došlo u liku brahmana. Uzmi ovaj novac i nikome ne govori o tome što si ovdje vidio». Trgovac reče: «Dobro, odustajem od naše pogodbe za ovih devetsto devet zlatnika, no daj mi uz to tvoj štap». Halis se suglasio. On je znao da u štapu nema moći. A škrti trgovac je pomislio da je u tom štapu čudesna moć i ako udari njome bilo kojega brahmana, iz njega će se rasuti zlato. Pošao je škrti trgovac kući i poslao svoje sluge svim brahmanima toga grada, koje je znao da ih pozovu na pir još te večeri. Brahmani su došli i trgovac im je dao mnogo vina. Kada su se oni napili, on je zapodjenuo s njima svađu, zgrabio Halisov štap i stao ih tući po glavi. Krvi se prolilo mnogo, a nije se prosuo niti jedan zlatnik. Brahmani su stali strašno kričati, dojurilo je mnogo naroda, trgovca su vezali pod stražom, i ujutro priveli k sudcu. Sudac ga je pitao: «Zašto si tukao brahmane? «Trgovac odgovori: «Halis me tome naučio». I ispriča što je vidio kod Halisa. Poslali su po Halisa, i sudac reče: «Poslušaj što je o tebi ispričao ovaj čovjek». Halis, poslušavši priču trgovca, reče sucu: «Gospodine, upitaj moje susjede tko je vidio brahmana koji je ušao u moju kuću, i pitaj brahmane je li nestao netko od njih koga traže i ne mogu ga naći». I nitko nije vidio brahmana koji je ušao u Halisovu kuću, i nije bilo među brahmanima nikoga koji je nestao, koga su tražili i nisu našli. I zapovijedi sudac da trgovca istuku štapom, da mu se sve zlato uzmu i razdijeli uvrijeđenim brahmanima. Zoja zašuti. Jelnjickij reče:
— Svaki dan, Zoja, ti mi pričaš bajke. A znaš li kakva je najljepša bajka?
— Znam — reče Zoja — ona koju mi stvaramo iz svog života.
— Zoja — upita je on — voliš li me?
— Ne znam — reče Zoja — ti me još nisi udario ni jednom ni po glavi, ni po srcu, da bih postala tvoje bogatstvo, zlato tvog života.
Ona se smijala i gledala ga drskim, izazovnim pogledom.
— Kako bih te mogao udariti? — upita on zbunjeno.
— Do nikakvog blaga nije lako doći — odgovori Zoja.
Ona je stajala pred Jeljnickim, zadirkivajući ga svojim drskim
osmijehom i ustrajnim pogledom potamnjelih, pakosnih očiju.
— Kako mogu tebe udariti? — upita Jelnjickij. — Ti si slabija od mene.
Osjetio je da mu se vrti u glavi i da mu je srce prestalo kucati. Nešto zlo je ovladalo njime. Zoja se nasmijala. Smijeh joj je bio neugodno oštar.
— O! — povikala je ona — nisam ja nezaštićena. Vidiš, na stolu je nož. Oštar je i vrh mu je tanak. On lako može ući u tvoje srce ako budeš nesmotren.
Ona je poblijedjela, usne su joj zadrhtale, i ruka poletjela k nožu.
— Vještice! — povika Jelnjickij.
Sasvim vođen tuđom voljom, on udari Zoju po licu. Udarac je bio neočekivano jak i zvonak, i pod svojom rukom Jelnjickij je osjetio najednom vrelu oteklinu na nježnom djevojčinom licu. Zoja se zanjihala, odgurnuta udarcem. Jelnjickog je užasnulo ono što se dogodilo.
«Što sam uradio? Udario sam voljenu djevojku! Koje li sramote!» — nakratko je pomislio.
Zoja je najednom prodorno povikala, dohvatila nož, i bacila ga na Jeljnickog. Lice joj je bilo izobličeno od bijesa, modre oči su joj bile kao kružići s jakim munjama. S užasom i zanosom ju je gledao Jelnjickij — nikada nije bila tako prekrasna Zoja, kao u tom gnjevnom času. On uhvati jednom rukom zglob njene desne ruke, u kojoj se sjajio nož — jedva ju je uspio uhvatiti i odmaknuti — vrh noža već mu je razrezao odjeću, i oštro zarezao kožu na grudima — druga mu je ruka svom težinom legla na njeno rame i vrat. Ona se bijesno trgala u njegovim rukama, pritišćući svojim tijelom njegove grudi. Najednom on osjeti bol u lijevoj nozi, krikne i upade, povukavši za sobom Zoju. On lupi glavom o kraj klupe, i, dok je gubio svijest, čuo je nad sobom očajni Zojin vapaj.
Kada je otvorio oči, ležao je u gostinskoj sobi na divanu. Zoja je stajala pred njim na koljenima, plakala i ljubila mu ruke. Starac ga je promatrao nasmiješeno i govorio:
— Sitnica, dva lagana zareza. Do svadbe će zarasti.
Jelnjickij se sjetio da ga je tim istim riječima u djetinjstvu tješila njegova stara dadilja. Nasmijao se.
— Zoja — reče on — ti si moje blago. Kada ćeš mi završiti svoju bajku?
— Zoja, pripovjedačica bajki — odgovori umjesto nje starac — će svojoj djeci pričati bajke.
— Svome će sinu Zoja pričati — tiho reče Jelnjicki — kako je njegov otac pošao u rat. Vidiš, Zoja, dosjetio sam se — na žalost malo kasno — kako tebe treba udariti — po srcu — pobjeći od tebe, pobjeći, da bih nanio udarac i pobijediti.
— Ti si sa mnom, vratio si se — s čudnom uvjerenošću reče Zoja.
— Ne znam, Zoja — uzvrati on — da li smo se izjednačili!
Stari grobar je kimao glavom i rekao:
— Neće skoro, djeco, doći vaše vrijeme da uđete u svoju tijesnu kuću.
[1] Obrada narodnih bajki Zije ud-dina Nahšabija iz 1330., napisana na perzijskom (prev.).
[2] Pripadnik najviše kaste u Indiji; Brahma je vrhovno indijsko božanstvo; brahmanizam je stara indijska religija čija je suvremena forma hinduizam (prev.).
Preveo s ruskog Žarko Milenić
Fjodor Sologub
