AUTOPORTRET U DVADESETOJ
Krenuh, uzeh put preda se, ne znajući zapravo
kamo me može odvesti. Obuzeo me strah,
grčevi u crijevima, a u glavi zujanje:
valjda zbog tog ledenog daha mrtvaca.
Ne znam. Otputih se, misleći da je šteta
skončati tako rano, ali eto
začuh onaj tajanstveni i uvjerljivi zov.
Taj zov ili čuješ ili ne, a ja sam ga čuo
i umalo ne briznuh u plač: stravičan zvuk
što se rađa u zraku i u moru.
Štit i mač. A onda,
unatoč strahu, krenuh, priljubih svoj obraz
uz obraz smrti.
Ali nikako nisam mogao sklopiti oči i ne vidjeti
taj nesvakidašnji prizor, spor i neobičan,
premda usađen u munjevitu stvarnost:
tisuće mladića poput mene, golobradih
ili bradatih, ali svi odreda Južnoamerikanci,
stapaju obraze sa smrću.
ERNESTO CARDENAL I JA
Šetao sam, znojan i kose prilijepljene
uz lice,
kad ugledah Ernesta Cardenala
kako mi dolazi u susret
i umjesto pozdrava rekoh:
Oče, u Kraljevstvu Nebeskom,
oliti komunizmu,
ima li mjesta za homoseksualce?
Ima, otpovrnu on.
A za okorjele onaniste?
Ovisnike o seksu?
Vulgarne komedijaše?
Sadomazohiste, kurve, zaluđenike
klistirom,
za one koji više ne mogu, koji doista
više ne mogu?
Cardenal odgovori potvrdno.
A ja pogledah uvis
i vidjeh oblake poput svijetloružičastih mačjih
osmijeha,
dok je drveće utkano u brežuljak
(brežuljak kojim nam se valja uspeti)
vitlalo granama.
Divlje drveće, kao da veli jednog dana,
radije prije nego poslije, morat ćeš doći
u moje gumene ruke, u moje kvrgave ruke,
u moje mrzle ruke. Tu biljnu studen
od koje ćeš se nakostriješiti.
LUPE
Radila je u Guerreru, nekoliko ulica od Julianove kuće,
bilo joj je 17 i ostala je bez sina.
Kad bi se toga sjetila, rasplakala bi se u onoj sobi
Hotela Trebol, prostranoj i mračnoj, s kadom i bideom,
savršenu mjestu da se proživi nekoliko godina.
Savršenu mjestu da se napiše knjiga apokrifnih
sjećanja ili zbirka pjesama strave. Lupe bijaše mršava,
nogu dugih i pjegavih kao u leoparda.
Prvi mi se put čak nije ni digao,
a nisam ni očekivao da mi se digne. Lupe je pričala o
svome životu i što je za nju sreća.
Ponovno smo se vidjeli tjedan dana poslije. Našao
sam je na nekom uglu zajedno s drugim mlađahnim
kurvama oslonjenu na blatobran nekog starog
Cadillaca.
Mislim da nam je bilo drago što se vidimo. Od tog
trena Lupe mi je pričala o svome životu, katkad
plačući, katkad dok smo se ševili, gotovo uvijek goli u
postelji, buljeći u strop, držeći se za ruke.
Sin joj se rodio bolestan i Lupe se zavjetovala Blaženoj
Djevici da će se okaniti svog zanata ako dijete ozdravi.
Održala je obećanje mjesec-dva, a onda se morala vratiti.
Ubrzo joj je sin umro i Lupe je govorila da je za to
kriva ona jer nije ispunila zavjet Blaženoj Djevici.
Blažena Djevica uzela je njenog anđela jer zavjet
nije ispunjen.
Nisam znao što da joj kažem.
Volio sam djecu, naravno da jesam,
ali proći će još mnogo godina prije nego što saznam
što znači imati djecu.
Zato sam šutio, razmišljajući kako je neobično
tiho u tome hotelu.
Ili su zidovi bili veoma debeli ili smo bili jedini
gosti
ili ostali nisu otvarali usta, čak ni da stenju.
Bilo je lako manipulirati Lupom i osjetiti se
muškarcem i osjetiti se bijedno. Bilo ju je lako dovesti
u svoj ritam i bilo je lako slušati je kako govori
o posljednjim filmovima strave
koje je gledala u kinu Bucareli.
Njezine leopardske noge ovijale su se oko moga pasa,
a glavu je uranjala u moje grudi tražeći moje bradavice
ili kucanje moga srca.
Ovo ti želim sisati, reče mi
jedne večeri.
Što, Lupe? Tvoje srce.
FRANCUSKINJA
Inteligentna žena.
Lijepa žena.
Znala je sve varijante, sve mogućnosti.
Čitateljica Duchampovih aforizama i priča
Defoeovih.
Većinom je imala zavidnu samokontrolu,
osim kad je bila depresivna i kad se opijala.
Moglo je to trajati dva do tri dana,
slijed bordoa i valijuma
od kojeg ti se ježila koža.
Tad bi ti obično pričala što je sve prošla
između petnaeste i osamnaeste.
Pornografski film strave,
gola tijela i rabote na rubu zakona,
glumica po pozivu a istodobno djevojka
neobično lakoma.
Upoznao sam je ubrzo nakon što je navršila 25,
u njenom mirnom razdoblju.
Pretpostavljam da se bojala starosti i smrti.
Za nju je starost počinjala u tridesetoj.
Tridesetgodišnji rat,
trideset godina Krista propovjednika,
dob kao bilo koja druga, rekoh joj dok smo večerali
uz svijeće
promatrajući kako teče najknjiževnija rijeka na svijetu.
Ali za nas je čarolija bila drugdje,
među stranama obuzetima sporošću, među pokretima
savršeno sporim
nervozne razuzdanosti,
u tamnim posteljama,
u geometrijskom umnožavanju praznih vitrina
i u grobu stvarnosti,
naš apsolut,
naš Voltaire,
naša filozofija iz ložnice i budoara.
Kako rekoh, inteligentna djevojka
s tom rijetkom moći predviđanja
(rijetkom među nama, Južnoamerikancima)
koja je tako uobičajena u njenoj domovini,
gdje čak i ubojice imaju štednu knjižicu,
a ni ona neće biti ništa manje od toga,
štedna knjižica i slika Tristana Cabrala,
sjeta za neproživljenim,
dok je ona čuvena rijeka vukla umiruće sunce,
a niz njezine se obraze kotrljale naizgled bezrazložne suze.
Ne želim umrijeti, šaptala je dok je svršavala
u jasnoj tmini spavaće sobe,
a ja nisam znao što da kažem,
zaista nisam znao što da kažem,
osim da je milujem i pridržavam dok se izvijala
gore-dolje poput života,
gore-dolje poput francuskih pjesnikinja,
nevinih i kažnjenih,
sve dok se ne bi vratila na planet Zemlju
i s usana joj se stali runiti
odlomci iz njezine mladosti koji su umah ispunjali
našu sobu
njenim dvojnicama uplakanim na pomičnim stubama
metroa,
dvojnicama što su vodile ljubav istodobno sa dva mladića
dok je vani kiša padala
na vreće za smeće i na u njima ostavljene
pištolje.
Dažd koji ispire sve
osim sjećanja i razuma.
Haljine, kožne jakne, talijanske čizmice, donje rublje
da ti pamet stane,
da njoj pamet stane,
pojavljivali se i nestajali u našoj fluorescentnoj
i pulsirajućoj sobi,
a hitri orisi drugih manje intimnih pustolovina
prosijavali su iz njenih ranjenih očiju poput krijesnica.
Ova ljubav neće trajati dugo,
ali će na koncu postati nezaboravna,
to je rekla,
sjedeći uz prozor,
lica zaustavljena u vremenu,
okamenjenih usana.
Nezaboravna ljubav
pod kišom,
pod tim nebom načičkanim antenama
gdje štukature iz 17. stoljeća i golubija govna
iz 20. stoljeća žive u simbiozi.
A sred njih
neugasiva sposobnost da se nanese bol,
neporažena godinama,
neporažena nezaboravnim ljubavima.
Jest, to je rekla.
Ljubav nezaboravna
i kratkotrajna.
Poput orkana?
Ne, ljubav kratkotrajna poput uzdaha odsječene glave,
glave kakva kralja ili bretonskoga grofa,
kratkotrajna poput ljepote,
apsolutne ljepote,
koja krije svu velebnost i bijedu svijeta,
koju mogu vidjeti samo oni koji vole.
RENDGENSKE ZRAKE
Pogledamo li rendgenskim zrakama bolesnikovu kuću,
vidjet ćemo sablasti knjiga poredane na šutljivim policama
ili poslagane u hodniku ili na noćnim ormarićima i
stolovima.
Vidjet ćemo i bilježnicu sa crtežima, crtama i strelicama
što se račvaju i križaju: putovanja su to u društvu
smrti. Ali smrt, usprkos svom oholom aide-memoire,
još nije pobijedila. Rendgenske zrake nam vele da se
vrijeme širi i tanji poput repa komete u kući. Život
svudilj daje najbolje plodove. I kao što je more Jaufreu
Rudelu obećalo privid ljubavi, tako ova kuća uz more
svom stanaru obećava san o razorenom i sagrađenom
tornju. Pogledamo li, ipak, rendgenskim zrakama
čovjekovu nutrinu, vidjet ćemo kosti i sjene: utvare
zabava i krajolika u pokretu kao da ih promatramo iz
zrakoplova što se stmoglavljuje. Vidjet ćemo oči koje
je on vidio, usne koje su njegovi prsti dodirivali, tijelo
koje izranja iz mećave. I vidjet ćemo golotinju,
baš kao što ju je i on vidio, oči i usne koje je dodirivao,
i znat ćemo da nema pomoći.
GODZILLA U MEKSIKU
Poslušaj dobro, sine moj: bombe su padale
na Ciudad de Mexico,
ali nitko to nije shvaćao.
Zrakom se širio otrov, vijugao ulicama
i ulazio kroz otvorene prozore.
Upravo si bio završio jelo i na televiziji
gledao crtane.
Ja sam čitao u susjednoj sobi
kad uvidjeh da ćemo umrijeti.
Unatoč mučnini i slabosti dovukao sam se
do blagovaonice i našao te na podu.
Zagrlili smo se. Upitao si što se događa,
ali ja ti nisam rekao da smo u programu smrti,
nego da ćemo krenuti na putovanje,
još jedno, zajedno, i da se ne moraš bojati.
Na odlasku, smrt nam nije čak
ni oči sklopila.
Što smo mi? upitao si me tjedan ili godinu poslije.
Mravi, pčele, krivi brojevi
u velikoj truloj juhi slučajnosti?
Ljudska smo bića, sine moj, gotovo ptice,
javni i tajni junaci.
DINO CAMPANA[1] REVIDIRA ŽIVOTOPIS U
PSIHIJATRIJSKOJ BOLNICI CASTEL PULCI
Bio sam dobar za kemiju, samo za kemiju.
Ali radije sam postao skitnica.
Vidio sam majčinu ljubav u zemaljskim olujama.
Vidio sam oči bez tijela, bestežinske zjene kako kruže
oko moga kreveta.
Govorili su da sam malo pogubio klikere.
Vozio sam se vlakovima i brodovima, proputovao
zemljom pravednika
u najranije sate i s najsmjernijom čeljadi:
Ciganima i sajamskim trgovcima.
Budio sam se rano ili nisam uopće spavao.
U sate kad se magla još ne diže,
a zaštitničke utvare sna uzalud upozoravaju.
Čuo sam upozorenja i uzbune, ali ih nisam znao
odgonetnuti.
Nisu bili upućeni meni nego onima koji su spavali,
ali ih nisam znao dokučiti.
Nerazgovijetne riječi, gunđanje, bolne krikove,
strane jezike slušao sam posvuda.
Radio sam najprljavije poslove.
Proputovao sam Argentinu i cijelu Europu
u one sate kada svi
spavaju i zaštitničke utvare sna izranjaju iz tmine.
No one su štitile snove drugih i nisam umio
proniknuti u njihove hitne poruke.
Možda samo u neke dijelove, vatrene slogove,
i zato sam posjećivao ludnice i zatvore.
Nisam vjerovao u buduće naraštaje, osim kadšto
u himeru.
Bio sam dobar za kemiju, samo za kemiju.
BOLNIČARKE
Povorka bolničarki započinje povratak kući.
Pod okriljem
sunčanih naočala, motrim kako odlaze i vraćaju se.
One su pak pod okriljem sutona.
Povorka bolničarki i povorka štipavaca.
Odlaze i dolaze.
U sedam navečer? U osam
navečer?
Katkad mi koja od njih mahne u znak pozdrava. Zatim
dolazi do svog auta, ne osvrćući se, i nestaje
pod okriljem sutona kao ja pod okriljem sunčanih naočala.
Između dviju bespomoćnosti uglavila se Poeova urna.
Vaza bez dna koja sadrži sve sutone,
sva crna stakla, sve
bolnice.
MOJ ŽIVOT U CIJEVIMA ZA PREŽIVLJAVANJE
Kako bijah pigmejac, žut i zgodnih crta lica
i kako bijah oštrouman i nisam htio da me muče
u kakvu radnom logoru ili u tapeciranoj ćeliji,
ubacili su me u ovaj leteći tanjur
i rekli, leti i pronađi svoju sudbinu. Ali koju ću
sudbinu pronaći? Vražja letjelica izgledala je
poput ukletog Holandeza što luta nebesima svijeta,
kao da želim pobjeći od svog tjelesnog nedostatka,
od svoga neobičnog kostura: ispljuvak u lice Religiji,
svilen ubod u leđa Sreće,
održavanje morala i ćudoređa, bijeg prema naprijed
od moje krvničke i moje nepoznate braće.
Svi napokon čovječni i radoznali, svi siročad
i slijepi igrači na rubu bezdana. Ali sve to
u letećem mi je tanjuru bilo posve nevažno.
Ili daleko. Ili sporedno. Najveća vrlina moje
izdajničke vrste
jest odvažnost, možda jedina stvarna vrlina, opipljiva
čak i u suzama i oproštajima. A odvažnosti mi je
trebalo dok sam bio zatvoren u tanjuru i plašio ratare
i pijance polijegale u kanale za natapanje. Zazivao sam
hrabrost dok je vražja letjelica
oblijetala geta i perivoje što su za šetače
možda bili golemi, ali su za mene bili samo besmislene
tetovaže, privlačne i neodgonetljive riječi, tek naznaka
pokreta pod zemljinim plaštem od nutrijina krzna.
Jesam li se to pretvorio u Stefana Zweiga i vidio kako
mi se približava vlastiti samoubojica? U tom smislu,
hladnoća letjelice bje nepobitna. Pa ipak, katkad bih
sanjao kakvu toplu zemlju, terasu i ljubav vjernu i
beznadnu.
Suze što bih potom prolio zadržavale su se danima
na površini tanjura, ne kao svjedočanstvo moje boli,
nego neka vrsta uzvišene poezije koja mi je sve više i
više pritiskala grudi, sljepoočice i bokove. Terasa,
topla zemlja i ljubav krupnih i vjernih očiju
što se polako približavaju kroz snove dok letjelica
ostavlja ognjene brazde u neznanju moje braće
i u njihovoj nevinosti. Bijasmo svjetlosna kugla, moj
tanjur i ja, u mrežnici ubogih težaka, kratkotrajna
slika koja nikad neće dovoljno dobro prikazati moju
čežnju ni tajnu koja je bila početak i kraj
te neshvatljive naprave. I tako sve do
svršetka mog života, na milost i nemilost vjetrova,
sanjajući kadikad da se tanjur zabija u kakav planinski
lanac u Americi, a moje truplo, gotovo bez ogrebotine,
propinje se da ga vide vremešni gorštaci i povjesničari:
jaje u gnijezdu od isprepletena željeza. Sanjajući
da smo tanjur i ja otplesali svoj peripatetički ples,
svoju smjernu kritiku Stvarnosti, u bezbolnu i anonimnu
sudaru u nekoj pustinji na Zemlji. Smrt
mi nije donijela spokoj jer sam, nakon što mi se
raspalo tijelo,
nastavio sanjati.
LISA[2]
Kad mi je Lisa ispričala da je vodila ljubav
s drugim, u vječnoj telefonskoj govornici života
na tržnici u Tepeyacu, mislio sam da je kraj
svijeta. Visoki mršavi muškarac
duge kose i dugog kurca, već ju je prve večeri
prosvrdlao do srži.
Ništa ozbiljno, rekla je, ali to je najbolji način
da te izbijem iz života.
Parmenides Garcia Saldana bio je dugokos
i mogao je lako biti Lisin ljubavnik, ali nekoliko
godina poslije saznao sam da je umro u umobolnici
ili da je počinio samoubojstvo.
Lisa više nije htjela lijegati s luzerima.
Ponekad je u snu vidim sretnu i ozeblu u Meksiku,
kao da je taj čas iskoračila iz Lovecrafta: slušamo
muziku (Canned Heat, jedan od omiljenih bandova
Parmenidesa Garcie Saldane) i onda vodimo ljubav
triput zaredom. Prvi put svršava u meni.
Drugi put u mojim ustima, treći put ištrcava mi
među grudi tanku nit tekućine, poput krene za udice.
I sve to u samo dva sata, veli Lisa. Dva najgora sata
moga života, napominjem s druge strane linije.
[1]Dino Campana (1885-1932), talijanski pjesnik, „vizionar“, slavu stekao svojom jedinom knjigom Canti Orfici (Orfičke pjesme), kao i zlosretnom ljubavnom vezom sa književnicom i „protofeministkinjom“ Sibillom Aleramo (1876-1960). Često ga se navodi kao talijanski primjer „ukletog pjesnika“.
[2]Preveo sa engleskoga Damir Šodan (sa španjolskog preveli Mariela Griffor i B.H. Boston).
Priredio Damir Šodan
Sa španskog preveo Darko Poslek
Izvornik Sent, br. 34-36, Novi Pazar
