Poezija, Boris Marić

Velika depresija

Ako ti opstanak
Postane svrha
I svaki plod, energija
Mjesec, noćna rasvjeta
Što jednako sija
Za svakoga
Jednom nogom si u paklu
Astronomi su uvijek na putu
Da pronađu tvog boga
Kako hoda  po slomljenom staklu.

Oblak

Nad vremenskim grobljem
Duhovi svih minulih časova
Uhode moje nerođeno vrijeme
U društvu unutrašnjih glasova
Sumnja iznosi svoje probleme
I oči mi se navikavaju na mrak
Bliži se jesen, i moje srce
Ponovo postaje oblak.

Tesla

Dalekovodi razapeti
Kao štrik za veš
U kome je sahranjen
Dvadeseti vijek
Pljuju na leš
U kome je sahranjen
Svaki čovjek.

Duh

Suvišno je govoriti
Pušaču o štetnosti cigarete
Jer on poznaje
I njene blagodeti
Čovjek je dijete
Krvavih koljena
Ponovo će trčati
Makar to značilo

I umrijeti.

Materija

Ne gubi vrijeme
Emocije su neizbježne
Pusti me da ubijem boga u sebi
Da osjetiš koliko mogu biti nježne
Ruke oslobođene od grijeha
Pusti me da poludim
Da čuješ koliko je svijet postao tih
Da plačemo od smijeha
Kada te probudim
Iz mrtvih.

Blues

Svijet više ne treba
Umnog čovjeka
Uskoro će sjeta 
Preplaviti šizofreno društvo
I nebo više neće izdaleka
Posmatrati svoj kraj
U svjetskom okeanu
Izađi napolje
Prije nego što svi ljudi 
Shvate da se raj
Nalazi u njihovom dvorištu.

Gnijezdo

Ništa me ne može utješiti
Kada vidim vrijeme kako hladnokrvno 
Teče pored mrtve ptice na putu
Jednom ću se već morati sakriti od stvarnosti
Sakriti sve te ptice u svome kaputu
I hodati gradom kao mesija
Koga niko nije očekivao.

Pepeo

Balvani razbacani u blatu
Željno čekaju da izgore
Bez jedinstva grana u zanosnom cvatu
Bez snage da ponovo progovore
Glasom miroljubivog nokturna
Vjetar suši guste sokove
Snovi ubiru plodove
Peć je urna.

Oneirologija

U noć umotane, iscrpljene greške
Beskorisne leže u nivou glave
Sujetne, i suviše teške
Da se ne nastave
Rađati iz bola
Ni mir žute svijeće
S obližnjeg stola
Ne obasjava ništa do vidljivo
Čovjek spava i sanjari stidljivo
Neku drugu, udobniju prošlost.

 

Duplo dno

Na moje sjećanje
Pao je snijeg
Nošen glasom slatke smrti
Iz brisanog prostora
Zaraženog slobodom
I nečega jasnijeg
Od trenutka kada sam shvatio
Da moj prijatelj liči na Isusa
I da će ga razapeti
Vlastita djela
Iz kosmičkog ciklusa
U naša tijela
Proviruje bezdan
I crpi život otrovan snom
I samo pjesnik
Vidi šta smjera
I nalazi vječnost
U prolaznom.

Bio-bibliografija

Boris Marić je bosanskohercegovački pisac, rođen 15.11.1981. godine u Brčkom. Piše poeziju i prozu dugi niz godina. Njegova prva knjiga, zbirka pjesama pod nazivom ’Jedan’, objavljena je u januaru 2012. godine u izdanju biblioteke Nova riječ. Druga zbirka pjesama pod nazivom ’Uvod u san’, objavljena je u maju 2016. godine za istog izdavača. Pjesme su mu do sada prevođene na češki, danski, slovenački, makedonski, njemački i engleski jezik, te objavljivane u brojnim štampanim i elektronskim časopisima za književnost i kulturu, među kojima se izdvaja češki časopis Tvar, bosanskohercegovački časopis Riječ, beogradski Beton, Inđijski kulturni Kandelabar, zagrebačko Društvo živih pjesnika, makedonski časopis RAST, slovenački Poiesis i drugi. Trenutno piše roman radnog naslova Putnik.

- Jedan (pjesme), Biblioteka Nova riječ, 2012.  
- Uvod u san (pjesme), Biblioteka Nova riječ, 2016.