Kako je ambijent društvene destrukcije zasićen
a tragičan odnos zajednice prema pojedincu doživljava vrhunac, to se ne vidi
izlaz sa pozitivnim rješenjem iz aktuelnog stanja. Zato se, iz nemoći ili zbog
otklona od postojećeg stanja, razmišljanja svode na evociranje arhaičnog
sistema življenja. No, tribalizam i nomadizam, kao suštinski parametri
postmodernog svijeta, dovode u pitanje smisao individue i kolektivnu borbu
protiv straha od ništavila života pretpostavljenog zakržljalim zakonima koji, i
kao takvi, ne ugro- žavaju opstanak civilizacije.
Moderna
tehnološka dostignuća, otuđenje, kibernetizovani čovjek i ini faktori
globalizma, sve više stvaraju osjećaj tjeskobe pri čemu je vrijeme skoro
zaustavljeno, baš kao srce individue uljuljkane u dokonost. Čovjek se definiše
kao lokocentrično biće spram svoje egocentrične, iz antike naslijeđene, prirode
karakteristične za epohu modernizma koja je sprovodila proces totalnog. Ipak,
tragikomična stvarnost postmoderne iziskuje žrtvu jarčevog ega, ne drevnom
Bahusu, već lideru nekog globalnog plemena. Zato savremeni filozof M. Mafezoli,
“primarnost plemenskog” definiše kao tragediju. Antički mitovi, tako studiozno
definisani u knjigama Jaegera i pomenutog Mafezolija, zadužili su zapadnu
kulturu sa Mediteranom kao njenom kolijevkom. Stoga vlada mišljenje da
civilizacija dosta toga duguje boginjama Fortuni i Moiri, pa, kako su sreća i
tragedija nepredvidljive, život nalazi uporište u usijanom hedonizmu što je
opet osobina mediteranskog svijeta. Ali, u aktuelnim dešavanjima, umjetnost
življenja više ne pripada logici i zalaganju za ostvarenost i svela se na
letargiju odnosno življenje od danas do sjutra. Ako se sjetimo Ananke,
božanstva preko kojeg je Zevs dijelio nagrade i kazne, ne bismo ni danas bili
sigurni, u svoj neizvjesnosti, šta nam je poželjela predajući paketiće sa
mašnicom, da i ne govorimo o zagonetnosti koju nosi njena maska.
Naš milenijum
ide ka tome da istoriju preimenuje i preobrati u kontinuitet fatalnosti i
nihilističku sudbinu koju je moguće kontrolisati. Iz tog proizilazi da je
izvjesnost dekadentnog življenja potisnuta pred izvjesnošću umiranja od
dokolice. To ukazuje da su neki novi varvari, sa ekscesom kao formom heroizma,
prošli kapije civilizacije i uništili porodicu kao osnov modernog društva.
Simulacione strukture stvorile su nove heroje “postmoderne” sa specifičnim
načinom mišljenja i življenja lišene pasije i ideja, ali i idola jer ljudima
kibernetičke svijesti neophodan je moćniji bog oličen u novcu. Za razliku od
Sokrata, filozofa i stoika, spremnog da ukaže na svog demona, kreatori
globalističkih konzorcijuma ne pominju novac. Brutalno ironični, oni pokazuju
spremnost da njime doprinesu navodnom ekonomskom progresu zemalja u tranziciji,
usreće obespravljene u totalitarnim i banana državama i “kaubojski” stimulišu
razvoj izvozne demokratije koja je sa njima rođena. Da stvar bude tragičnija,
tokom osamdesetih godina XX v. zapadne su medijske kuće predstavljale praške
disidente kao siromašne naučnike sa mjesečnom stipendijom od 600 dolara, da bi
oni, kao negdašnji promoteri zapadne politike, danas stekli važne pozicije u
evroatlantskom establišmentu. Da je zapadna globalistička mašinerija
finansirala navodne nezavisne medije u Poljskoj zarad ekonomske i političke
ekspanzije, pokazuje pozicija jednog onovremenog buntovnika čiji medijski
gigant danas vrijedi cijelih 400 miliona eura, zahvaljujući novcu raznih
službi. Zato nije ni čudo što njegovi mediji podržavaju vojnu intervenciju u
Iraku suprotno stavu većine Poljaka. Zagovornici globalizma imaju jednu
ideološku matricu definisanu kao tržišni lenjinizam i njihova demokratska
svijest seže u domen slobode dozvoljene u svemu, sem u mišljenju. Definišući
tržišni lenjinizam kao kombinaciju dogmi sa makijavelističkim metodama, profesor
Mark Almond podsjeća na Engelsovu tezu o zapadnom ratnom ekspanzionizmu kao
modusu finansijskog stavljanja u zavist država sa prirodnim resursima i
geostrateškom važnošću. Po njemu, diskutabilno stečeni zapadni novac, bilo sa
berze ili kocke, već narednog dana može biti upotrebljen za finansiranje neke
revolucije nazvanesnaga naroda. Sjetimo se samo kako su se, zahvaljujući
angloameričkom novcu, mase okrenule protiv Markosa i Mosadeka. Kako novac
inspiriše destrukciju a društveni potresi vape za novcem sa strane, to je uloga
plebsa minimizirana do te mjere da demokratija, to antičko nasljeđe vladanja
naroda sobom, postaje demonkratija, vlast svemogućeg boga novca.
Vjerujem da i
Klio, muza istorije, umjesto poluotvorenog smotuljka hartije sa upisanim datumima
bitaka i balova, pohoda, otkrića i slave Mediterana, sada drži u šaci novčanicu
od stotinu eura koliko je zaradila u nekom bordelu ili konsaltingu
globalističke ere. Kada bi je našli na ulici da prosi, šta bi joj mogli
udijeliti u situaciji kada je digitalizovani čovjek i svoju biografiju, da ne
pominjem istoriju, zaboravio.
