Znaš, ide mi na živce to tvoje toplo i domasto.
Ide mi na živce to moje nedostajanje.
Sve mi ide na živce.
Nekad je tako,
a nekad je i tako da mi je to sve ponovo lijepo.
Kao da sam tu.
Kao da mi ništa ne nedostaje.
Tu u toj tvojoj sobi
toploj, domastoj.
Evo,
opet mi idu na živce oni kolaži
od omiljenih stripova okačenih na zid,
ona singerica na ormaru - retro
da mi pokažeš kako to kroji igla sudbine u ušicama - šatro.
Onaj oltar
od svake jebene sitnice
na stalku od sklada
u bestežinskom stanju.
Trenutno mogu da se sjetim
samo kockica za kamasutru
kako igraju na njemu.
Možda je tu bila
i neka romantična sitnica
ali ne mogu da tvrdim odgovorno.
I odgovornost me nervira.
Ta tvoja jebena odgovornost.
Eto ti sve te tvoje knjige dragi moj E.,
slaži ih, gomilaj.
Obilježavaj svoju teritoriju
bezgranično, bezvremenski
od kreveta do kofera.
Jednog kofera sa odabranim primjercima.
Spreminih za bijeg?
Od čega?
Od sitnica?
Od karte svijeta na zidu?
Ili više njih?
Čega je više,
karti ili svjetova u toj sobi?
U ateljeu od maski je odgovor.
U drugoj sobi.
Dok prevrćeš sjećanja po žicama
sviraš mi omiljenu pjesmu,
kao Hariju Haleru
podvaljuješ sreću
pod krinkom strasti.
Ide mi na živce to postojanje!
Sjećanja!
Kad će već jednom prestati?
ORNAMENTI
Pošla sam da te tražim
U intarziji
To je lagan hod,
Put težak
Za zagonetne.
Uklapam ostatke
Proteklog vremena,
Neprespavanih noći,
Snova smrvljenih u dan.
Pitam se
Na kojoj strani je
Komadić koji kuca
Ko ga sad čuje?
Zamišljam nas u tamnim bojama
prvog večernjeg izlaska
bez crno-bijele haljine na meni.
Tvoja neispunjena želja je ostala na fotelji.
Mogu da vidim onu noć…
put kojim ne znam da sam prošla.
Poglede.
Osmijehe.
Prilike
Izgubljene
Cipele na mostu.
Šetamo, kao ne žurimo
u naša četiri zida.
Oh, kako je voljeti lijepo!
