Autant que toi sans doute il te
sera fidele
Et constant jusques a la mort.
Baudelaire
1.
Kao na oblaku da stojim
ja prisjećam se riječi tvojih.
Od mojih riječi tebi je
noću, ne danju, svjetlije.
Otrgnuti od zemlje, viši,
tako smo, kao zvijezde, išli.
Ni očaja, a niti stida,
ni sada, a ni tada, nigda.
Ali te živog, i na javi
dozivam, čuješ, da se javiš.
Ta vrata koja otvori ti
ja nemam snage zalupiti.
2.
Zvuci u etru trunu u letu
i zora se čini tamom.
U vječnom zanijemjelom svijetu
dva glasa: tvoj i moj, samo.
I prije vjetra s Ladoge tajne,
skoro kroz odjek zvona spor,
u duge unakrsne sjajne
pretvoren noćni razgovor.
3.
da sažaljenje prosim,
već idem, kap tvog žaljenja,
u tijelu, kao sunce, nosim.
Eto zašto je zora svuda.
Ja idem tvoreći čuda.
Eto zašto!
4.
Slaviti neću, znaš i sam,
susreta našeg dan čemerni.
Što da za uspomenu dam?
Moju sjenu? A što ćeš od sjeni?
A spaljene drame posveta
od koje pepela nemam,
što ćeš od strašnoga portreta
što napusti odjednom ram.
Ili hoćeš najnečujnije
zvon od brezovine u peći,
il’ to što nitko uspio nije
o tuđoj mi ljubavi reći.
5.
Ne odisasmo snenim makovima,
tko znade kojom krivnjom zgođeni,
pod kakvim smo zvjezdanim znakovima
na nesreću sebi rođeni?
Zar paklenu nam kašu namijenila
siječanjska tama da nas ponudi?
Zar sjaj neviđenoga rumenila
do svitanja da nas zaludi?
Izvornik XXZ Magazin
