Pjesme, Tin Lemac

NOĆU SAM IŠAO

postolaru.

Popeo se do vodene kule.

Tutnjali su glasovi iz zemlje.

Postolar me upitao o bedemima zore.

Nestao je u trenu groma.

Ostao sam sam i
bijesno crtao
nebesku križaljku.

Postao mjesečeva euglena.

 

PLAKAT ĆU

u glinenu urnu

i ploviti

rijekom

među

bačene ptice

 

SLIJEĆEM

a nada mnom kruže

izrasline odaja

u kojima vise

porteti obješenih ljudi.

Jedem pjegavo sunce.

Peraje mi rastu

umjesto krila.

KLEČEĆI

sinoć
krpom brisao
mjesečevo stubište.

U daljini zeleno sunce.

Ustao sam,
ušao u rog
i čvrsto zatvorio
nebo.

ZAMATAO

tuge
u brezine
kore.

Pao
okrunjen.

S neba pljuštala
kiša
crnog
ječma.

Slika Si Džej Denis Mek Nejli