Pogreška?
Oko
vatre smo igrali svu noć.
Pokidane
stranice neuspješne prošlosti nestajale su u dimu.
Plakali
smo zbog njih zadnji put.
Gorio
sam snove s tom vatrom.
Moja
malena zvijezda žudila je da se utopi u nebo
No
draga stremljenja uspješno sam obuzdavao:
Dolazi
s neba, (i došla je), zora,
I
plesovi kroz razderanu tamu postadoše posljednji na granici sjećanja i mašte.
Zar
griješim ako kažem kako imbecilno izgleda sljedeći dan
Nakon
dobro proživljenog i neponovljivog prethodnog?
Dokaži
mi da griješim, naredni dane!
Budi
slatka uvertira za još jednu strašnu valkiru moje buduće sjete.
Gdje su veliki i drugi?
Ubrizgat
ću sunce prljave stvarnosti
u
svoje vene kojima teče jednina.
Istopiti
ću mržnju i prekovati je u
ljudsko
nedosežno.
Gaseći
sebe umiranjem s tim otrovom u organizmu
ostati
ću sam na obali sna o istinskom životu.
Sam.
Jer moje svakodnevno prebiranje po đubrištu postojanja je odvratan posao.
Sam.
Jer umiranje je intima iza zatvorenih vrata ovostrane stvarnosti.
Sam.
Jer moje opraštanje sa dosadnim kucanjem srca
supernova
je prezira prema istom.
I
prema vama. Istima.
Nema
nema
bogova i gospodara
osim
u
tvojoj pokvarenoj, prljavoj mašti
u
tvom perverzionizmu
u
tvom mazohizmu
u
tvom bezbojnom šarenilu istog
u
tvojoj granici
u
tvojoj tami
u
tvojoj bijedi
u
tvom imbecilnom poricanju slobode
i
mnogostrukog
i
smislenog
i
vanvremenskog
i
opravdanog
postojanja
u
prosijavanju između dvije snovite tame
u
dijagonalnom presjeku crno-bijelog kruga
nema
bogova
nema
gospodara
nema
nikoga iza vrata neba
samo
ima
ovdje
samo
ima
sada
samo
ima
ti
i
ja.
i
kuckanje kotačića sata
što
vuku ga srebrni konji matrice i sudbine
i
kapanje vode u repetitivnom ritmu
programa
što potrebno ga je
terminirati
i
ništa.
Da
u
sjenci nekih visokih kedrova
vrtilutnje
slutnje
dok
dadaizam
oh
moj bože
sivim
kockama podupire lijene oblake
rasute
lego kocke raspadnutog šarenila novog
mogao
bih
jednu
budućnost za ponijeti
dok
točkovi bicikla plešu svoj kišni ples
i
cvijeće prezire svoje okove kao ja svoje dane
omjer
života je idealno postavljen na vagu
bezgrešnosti
perje
je u zraku
a
željezo na leđima mojim
tračnice
bi mogle sijati pod kišom …
pelud
u zraku pjeva pjesmu mog voljenja
sa
suncem
Impresionizam kafane
i
tako veliki i čisti puni uvjerenja
uvijek
nade nekad ideala
završavamo
daleko od planirane slave
ili
je ljubav jer uvijek je ljubav
ili
je suprotnost sestra njena
cvjetovi
će niknuti iz mojih očiju jednog dana
ali
trenutno upijam ovaj trenutak predaha
prisjećajući
se nedavne akomodacije zjenica
u
pokušaju da pročitaju
poruku
neba šifrovanu
u
misteriji jedne snježne pahulje
prije
nego istu preda zemlji
i
ne žalim zbog neuspjeha
svakako
nije meni namijenjena
ali
pitam se
šta
je meni
osim
mogućeg ali ne i garantovanog
cvijeća
na grobu
namijenjeno?
živi
i vidi
gledaj
i saznaj
putniče
uzmi
ovaj jedan trenutak nedodirljivosti
kao
udisaj kao snagu
kao
pomirenje kao rastanak
kao
volju za nastavkom
kao
onaj jedinstveni trenutak
u
kojem zakoračuješ u vagon
koji
će te naposlijetku možda
odvesti
u vječnost
Ataraksija
ne
mislim da je nicanje mladice
iz
staroga panja bilo šta
drugo
osim izvjesnosti i
neumoljivosti
života
mislim
da je to samo jasna i
smislena
poruka neophodnosti
neželjenja
i neočekivanja
dovoljno
je samo biti
u
svoj jednostavnoj punoći
i
apsolutnosti postojanja
ako
odigraš kako treba bit ćeš
nagrađen
samoćom
koja
je jedina istina
i
jedini predah
zagrli
je kao ženu, jer ona
je
žena cijelim smislom tog pojma
ona
savršena za kojom čezneš
i
od/zbog koje umireš
ali
koja dolazi samo kada od
nje
odustaneš
da
te spali i u svjetlosti
tvoje
vlastite lomače
pokaže
ti neophodnost
ataraksije
Bijela vrata su se zatvorila
bjelina,
bolnička bjelina u mom umu
i
umiruća sjećanja po hodnicima prezasićenim formaldehidom strepnje i umora
preko
kojih crna zavjesa nakon tragedije pada
svilenom
crninom pojeći mi slatki dodir skorog zaborava
lebdim
dalek van sebe nad pregrštima zvijezda
predajući
nad sobom vlast nesnosnome bolu
da
naredi mi svom punoćom življenja
istreniran
da budem kako se umire
nema
više riječi okovanih u grlu presječenom
istekle
su sa krvlju bivšega života
one
noći kad je muza umrla na mojim rukama
i
truplo njeno sad je u rukama drugih
i
ti mrtvozornici će pokušati secirati
ostatak
smisla postojanja, tražeći njima nedosegljivo – život
prljavi
posao tijela kao konačna metamorfoza
jedne
uzvišenosti davne
u
bjelini, u bjelini
sve
se završava
i
također
u
tami.
Slika Crno more, I. K. Ajvazovski
