Poezija, Dejan Tešić

Poezija, Dejan Tešić




Pogreška?


Oko vatre smo igrali svu noć.
Pokidane stranice neuspješne prošlosti nestajale su u dimu.
Plakali smo zbog njih zadnji put.
Gorio sam snove s tom vatrom.
Moja malena zvijezda žudila je da se utopi u nebo
No draga stremljenja uspješno sam obuzdavao:
Dolazi s neba, (i došla je), zora,
I plesovi kroz razderanu tamu postadoše posljednji na granici sjećanja i mašte.

Zar griješim ako kažem kako imbecilno izgleda sljedeći dan
Nakon dobro proživljenog i neponovljivog prethodnog?
Dokaži mi da griješim, naredni dane!
Budi slatka uvertira za još jednu strašnu valkiru moje buduće sjete.



Gdje su veliki i drugi?


Ubrizgat ću sunce prljave stvarnosti
u svoje vene kojima teče jednina.

Istopiti ću mržnju i prekovati je u
ljudsko nedosežno.

Gaseći sebe umiranjem s tim otrovom u organizmu
ostati ću sam na obali sna o istinskom životu.

Sam. Jer moje svakodnevno prebiranje po đubrištu postojanja je odvratan posao.
Sam. Jer umiranje je intima iza zatvorenih vrata ovostrane stvarnosti.

Sam. Jer moje opraštanje sa dosadnim kucanjem srca
supernova je prezira prema istom.

I prema vama. Istima.




Nema


nema bogova i gospodara
osim
u tvojoj pokvarenoj, prljavoj mašti
u tvom perverzionizmu
u tvom mazohizmu

u tvom bezbojnom šarenilu istog
u tvojoj granici
u tvojoj tami
u tvojoj bijedi

u tvom imbecilnom poricanju slobode
i mnogostrukog
i smislenog
i vanvremenskog
i opravdanog
postojanja

u prosijavanju između dvije snovite tame
u dijagonalnom presjeku crno-bijelog kruga

nema bogova
nema gospodara

nema nikoga iza vrata neba

samo ima
ovdje
samo ima
sada
samo ima
ti
i
ja.
i kuckanje kotačića sata
što vuku ga srebrni konji matrice i sudbine
i kapanje vode u repetitivnom ritmu
programa što potrebno ga je
terminirati

i ništa.


Da


u sjenci nekih visokih kedrova
vrtilutnje slutnje
dok dadaizam
oh moj bože
sivim kockama podupire lijene oblake
rasute lego kocke raspadnutog šarenila novog
mogao bih
jednu budućnost za ponijeti
dok točkovi bicikla plešu svoj kišni ples
i cvijeće prezire svoje okove kao ja svoje dane
omjer života je idealno postavljen na vagu
bezgrešnosti
perje je u zraku
a željezo na leđima mojim
tračnice bi mogle sijati pod kišom …
pelud u zraku pjeva pjesmu mog voljenja
sa suncem



Impresionizam kafane


i tako veliki i čisti puni uvjerenja
uvijek nade nekad ideala
završavamo daleko od planirane slave
ili je ljubav jer uvijek je ljubav
ili je suprotnost sestra njena

cvjetovi će niknuti iz mojih očiju jednog dana
ali trenutno upijam ovaj trenutak predaha
prisjećajući se nedavne akomodacije zjenica
u pokušaju da pročitaju
poruku neba šifrovanu
u misteriji jedne snježne pahulje
prije nego istu preda zemlji
i ne žalim zbog neuspjeha
svakako nije meni namijenjena

ali pitam se
šta je meni
osim mogućeg ali ne i garantovanog
cvijeća na grobu
namijenjeno?
živi i vidi
gledaj i saznaj
putniče

uzmi ovaj jedan trenutak nedodirljivosti
kao udisaj kao snagu
kao pomirenje kao rastanak
kao volju za nastavkom
kao onaj jedinstveni trenutak
u kojem zakoračuješ u vagon
koji će te naposlijetku možda
odvesti u vječnost



Ataraksija


ne mislim da je nicanje mladice
iz staroga panja bilo šta
drugo osim izvjesnosti i
neumoljivosti života

mislim da je to samo jasna i
smislena poruka neophodnosti
neželjenja i neočekivanja

dovoljno je samo biti
u svoj jednostavnoj punoći
i apsolutnosti postojanja

ako odigraš kako treba bit ćeš
nagrađen samoćom
koja je jedina istina
i jedini predah

zagrli je kao ženu, jer ona
je žena cijelim smislom tog pojma
ona savršena za kojom čezneš
i od/zbog koje umireš

ali koja dolazi samo kada od
nje odustaneš
da te spali i u svjetlosti
tvoje vlastite lomače
pokaže ti neophodnost
ataraksije



Bijela vrata su se zatvorila


bjelina, bolnička bjelina u mom umu
i umiruća sjećanja po hodnicima prezasićenim formaldehidom strepnje i umora
preko kojih crna zavjesa nakon tragedije pada
svilenom crninom pojeći mi slatki dodir skorog zaborava

lebdim dalek van sebe nad pregrštima zvijezda
predajući nad sobom vlast nesnosnome bolu
da naredi mi svom punoćom življenja
istreniran da budem kako se umire

nema više riječi okovanih u grlu presječenom
istekle su sa krvlju bivšega života
one noći kad je muza umrla na mojim rukama
i truplo njeno sad je u rukama drugih

i ti mrtvozornici će pokušati secirati
ostatak smisla postojanja, tražeći njima nedosegljivo – život
prljavi posao tijela kao konačna metamorfoza
jedne uzvišenosti davne

u bjelini, u bjelini
sve se završava
i također
u tami.



Slika Crno more, I. K. Ajvazovski

Whatsapp Button works on Mobile Device only

Pretraga. Dijakritički znaci su obavezni. Nakon toga pritisnite "enter".