Svaka stvar sadržava u sebi, kao mogućnost, intimnu harmoniju svojeg
bitka, kao svaka sol, u sebi, arhetip svojeg kristala; — i dođe li vrijeme tihe
noći kada vode gušće padaju: U bezdanima neuznemirenim će cvjetati tajni
kristali . .. Sve teži svojem izgubljenom obliku ... André Gide, Le traité du
Narcisse
O Narcisu je
dosad pisano mnogo i iz različitih
perspektiva. Književnost je o njemu govorila kroz Valerijevo i Židovo pero,
psihoanaliza i filozofija kroz Frojdovo i Markuzeovo, istorija i romantični
revizionizam (ili ludizam) kroz Grejvsovo. U ovim istraživanjima Narcis gotovo
uvijek trpi. Frojd, na primjer, spominje narcizam, Markuze pak „orfički i
narcistički Eros“. Ovde je Narcis predmet jednog sufiksa. Nije se ni pomišljalo
na autonomnost Narcisa, na mogućnost da ništa drugo do njegovo biće uspostavlja
uslove postojanja polazišta poput psihoanalitičkog i istorijskog, a možda i
psihoanalize i istorije same.
Za
takvu pomisao nužno je priznati mit ili ga bar početi tretirati, što znači: ne
obmanjivati se njegovim znanstvenim određenjima, ne gledati ga kao estetsku
kategoriju; znači: pretpostaviti mit kao mnogoizvorne i raskošne ključeve
istorije, koja je tek svakodnevnica, kao univerzalni kotao arhetipova koji u
istoriji nalazi svoju drugorazrednost, amor fati; znači: pritom ne zaboraviti
na dinamizam i evolucionizam mitskog, na njegov blohovski „još-ne-bitak“ ili
još bolje na brohovski „još-ne-pa-ipak-već“ bitak, dakle njegovo stalno
izmicanje iz sopstvene nužnosti ili is-praznosti u pravu praznost skore punine,
potenciju koja je izazov sopstvenosti ili sama sopstvenost. Mit se, ukoliko je
stvarnost bića, mora neprestano događati-postajati, što, naravno, otežava svaki
govor o njemu. Mnogo je tisućljeće, možda, bilo tek samrtni trzaj nekog mita;
mnogo, pak, samo uzaludan mu napor dosezanja svoje punine. Narcis je svojim
primjerom pokazao da je dosezanje svoje punine zaista abraksasovsko rušenje
starog svijeta i stvaranje novog.
Svijet
Erosa se opravdava u haosu; primordijalnost ili istinska an-arhija je
erodikeja. Eriksimah Erosa vidi kao ujedinitelja suprotnosti, Aristofan kao
čežnjivog re-stvoritelja androgina. Ovaj bog je buntovnik protiv elementarne
pomućenosti bića, razuđenosti okrutnog kosmičkog kamenja, a stoga i buntovnik
protiv prvobitnosti; harmonija koju on stvara nasuprot primordijalnom haosu
artificijelna je, neautentična, ali ipak poziv na događanje elemenata,
dislokaciju, umrtvljenje statike, na rizik bića, strast. Tipična slika erotskog mita je Amaltejin rog, prepun
mirođijama i slavom, koji zbog toga ne gubi (naprotiv) na svojoj
životodajnosti, prenošenju glasa. Ipak, moramo ustanoviti da je Erosova sreća
već samoobogaljena, fatalistička: ujedinilačka mu igra, uprkos slobodi ili
možda upravo zbog nje, ostaje vječitom objektiviranom nužnošću, logikom samog
haosa, i ako bi se htio totalno
osloboditi morao bi prestati biti on sam, morao bi se kastrirati. Amaltejin
rog, iako rog obilja, homogen je.
Eros
je, dakle, hesiodski. Nasuprot njemu otkrićemo platonovskog Narcisa, čija
primordijalnost nije pomućenost ni izazov, ustvari uopšte nije drugost nego
upravo on sam. Ali nešto ga je raspolutilo, nešto je, gle, stalo između njega i
njega samog: njegova slika, i razdor traje samo jedan tren, a ona, koja ga je
raz-dvojila, upravo ga i u-jedinjava. U tom trenu sadržan je zadimljeni mrak
epoha. Pitanje: možemo li ovaj tren lišiti svojih prije i poslije,
posmatrati ga kao jedinu stvarnost ili čak vječnost, ne samo da je opravdano
nego i nužno. Zapravo samo on i jeste, jeste svojim nemanjem sebe kao preduslov
svakog postizanja, kao predvorje nalaženja i stvaranja. Narcisov život prije i
poslije ovog trena idiličan je samoidentitet i kao takav nezanimljiv.
Samo
predanje o ovom trenu ne govori nam bogzna koliko: Narcis se jednog jutra
naginje nad vodu da bi pio i tad zatiče samog sebe u odrazu. Ovde su značajne
tek dvije stvari. Prvo, Narcis je došao da pije. Ako je vjerovati Hamvašu,
piscu Filozofije vina, samo pijenje
je erotski čin. I zaista, mistika kao i užitak pijenja sastoje se u njegovoj
htonskoj, životodajnoj, magnetičnoj, erotskoj prirodi. Drugo, Narcis je zatekao
samog sebe u odrazu i zaboravio da pije. Totalni kauzalitet erotskih harmonija
na trenutak, možda samo na sekund ili na trećinu sekunde, biva zaustavljen, i
ko zna hoće li se ikad više pojaviti, pogotovo u svom potpunom sjaju; jedna
kosmogonija, ona hesiodska, pala je zauvijek u bezdan. Ono što Narcis zatiče
zatičući sebe nije htonsko-magnetičko razigrano buđenje, nije zalelujani let u
novo i ujedinilačko, strašna strast ni snaga harmonije: baš naprotiv, on zatiče
razdor. Ali ovaj razdor nije naš razdor, nikako nije ono što mi danas znamo o
njemu; ne, on je neka čudna, dotad nepoznata bliskost, blaga prisnost.
Razlog
Narcisovog zaljubljivanja u sebe samog – dakle, razlog njegovog postajanja Narcisom – nije on sam, a pogotovo ne
neko erotsko u njemu, kao što se dosad uglavnom pretpostavljalo. Trenutak
razdora trenutak je neobične blagosti prepoznavanja. Čega? Bića. Svijeta kao
izvrnutog ogledala, zvjezdanog svoda kao inverzije srca. Pa i još mnogo gore:
sebe, umornog, tu na travama kraj izvora, kao posljednjeg sloja emanacije, kao
polukorupciju čiste ideje. Samo na trenutak osjetilo se nepomućeno tat tvam asi, samo na trenutak znao je
Narcis veliku i drevnu istinu: solipsizam
je negativni panteizam. Samo na trenutak postojala je i ljubav – čežnja za
ponovnim spajanjem, totalnim tojest samoporeknutim anamnezisom. Ljubav, koja
nije isto što i erotska strast. Dok strast vječito polazi u stvaranje ili bar
pomirivanje harmonija, novih i netrezvenih, ljubav izrasta na čelu Narcisovog
odraza kao smušen, polupresahli cvijet; ona nije romantično zastranjenje nego
nužnost kao simptom logike velikog razdora, i dok god ima samoneznanja nema
nikakve ljubavi. Nije slučajno što Klages inzistira na strogom razlikovanju pojma
Erosa od njemačkog pojma „die Liebe“.
Narcis
je platonovski jer prepoznaje sebe kao polukorupciju ideje, ali je i
antiplatonovski kao antiapstraktan i reformistički samom biti tog
prepoznavanja. On mora da voli sebe, jer on je sve što jeste; ako bi volio
nešto drugo, volio bi nebitak, a to je već vanemanentno. Čini se da je Narcis
prvi isposnik i prvi empirista simultano: rasterećujući se kroz njega, biće
porađa tretiranje sebe. To ga nesumnjivo pogađa, jer osjećati okeanske vode i
rojeve ptica kao neotuđivi dio svog tijela sigurno je i više nego bolno.
Mit
o Narcisu, ili narcisovski mit, zbog toga tako dugo traje – njegov osnovni
trenutak još nije završen, i, po svemu sudeći, nema mnogo izgleda da hoće. Šok
tog blagog prepoznavanja, izlaska iz homogeno-erotskog nesamoznanja još uvijek
je nemoguć, nenaviknut. Povrh svega, dakle, čini se da smo još uvijek u tom
trenutku, u ontološkom međustanju i da sve nove filozofije i znanosti mogu biti
tek (nerijetko bezobrazna) ljubopitljiva nagađanja, izvlačenje soli i đubreta
iz nestvorenosti, često virutozno izvedeno ali uvijek pod patronatom
eventualogije (eventualne nauke ili nauke o eventualnom, ostaje pitanje). Vrlo
je moguće i da mit o Narcisu još nije istinski ni započeo i da smo previše dugo
čekali mokrih čarapa u njegovom predsoblju. Neka nam bude dopušteno da i mi
pridonesemo ovom čekanju s nekoliko prijedloga koji se, naravno, ne tiču
trenutkovog nakon, nego tek daljeg sada:
Narcis
bi uskoro mogao, na primjer, ustati i prohodati šumom. Taj bi hod bio
monumentalan i romantičan, i on bi sve ljubio i ljubeći ujedinjavao u prostranu
sopstvenost, sve razuđenosti, zastranjenja emanacije. S druge strane, postojala
bi opasnost nominalizma: neka stvar, neka pojedinačnost, kamen ili drvo, mogla
bi ga hipnotisati svojom jednostavnošću, ljepotom ili magičnošću, i on bi
zauvijek ostao prikovan uz nju u fetišizmu tzv. „participation mystique“. Tad
bi razdor prestao, ali s njim i jedinstvo; svjetska noć bi prestala, ali i
svjetski dan, a na kraju i svijet, i sve bi živjelo pojedinačno. Zavladao bi
totalni nebitak, koji je gori čak i od degradiranog, nižeg bitka. To otuđenje
ipak bi bilo prirodno i vjerovatno bi podsjećalo na pomračenje Sunca, a nakon
možda hiljada ili miliona godina razdvojenosti i nepoznavanja pojavilo bi se
biće nalik Narcisu i kornjača i kamen, cvijet i oblak opet bi porazgovarali –
ovaj put stidljivo, ali Početak bi se dogodio.
Jedan
je pjesnik pjevao ovako: „Ako bismo usnuli da smo u raju i, probudivši se,
našli cvijet u ruci kao dokaz da smo zaista bili tamo, šta tada, ah, šta tada?“
Slika: Narcis Roberta Ferija
