Poezija, Luna Hodžić

Poezija, Luna Hodžić




Afganistan


Zaboravili smo djecu u poljima makova
prigušene jecaje krovova Kabula
amputirana stopala
prodavače šarenih balona
i uplašene oči žena skrivenih iza burki
U zagrljaju sam ti predala
sve izmučene zemlje i njihove stanovnike,
porušene gradove, u prah pretvorene šarene
keramičke mozaike,
sve dugogodišnje na Istoku bitke.
Zaboravila sam
glad, strah, i minska polja
i pustila da mi na tvojim grudima
neka skrivena eksplozivna naprava
otkine udove
i pretvori me u ubogog nevinog afganistanskog
dječaka
kojeg ćeš uplakanog da ostaviš u vrhovima Noshaqa.
Zaboravili smo da je ljubav
jedan od najstrašnijih ratova
iza kojeg ostaju pustoš i pokidani dijelovi tijela,
rat koji nas pretvara u
osakaćeni, osiromašeni,
nekada divni i veliki,
Afganistan.



Nisam pokrala Koena


Moji stihovi su razigrana, gladna i pospana djeca skrivena u duhanskim poljima.
Nisam se zbog ljubavi sa litice bacila, i tako mrtva i polomljena pjesmu napisala.
Nisam nikoga nikada toliko lažno voljela, da bih svojom krvlju poeziju ispisala.
U mojim stihovima žena je u crnu rolku obučena.
Skriveno je sve osim klavikula, na kojima prekrštenih nogu sjedim i čitam Koena u tuđim pjesmama.
Nisam reinkarnacija Silvije Plat.
Neka nova žena koja će zarad vlastite tragedije da postane slavna.
Nisam pjesnikinja ovog vremena
niti jedna od vas.
Nisam pokrala Koena,
niti unakazila stihove Pola Elijara.
Ja sam dječak u duhanskim poljima,
samo naizgled naivna budala.
Sretna među razasutim listovima koje će da sasuši sunce i raznese vjetar.
I koji se nikada neće zvati poezija.
Jer ovo što ja pišem nisu ukradeni stihovi Koena.


Bol u kostima

Bol u kostima najavljuje vrijeme u kojem ću da čeznem
Za ljetom,
oskudnom odjećom,
za trenucima ljeta u kojem sam bila sretna
Bol u kostima je hipohondrija
fizički prisutno ignorisanje tebe u mislima
Baš kao i kupovina nepotrebnih stvari,
pozorno gledanje reklamnih poruka,
klimanje glavom u ulozi sagovornika
I to kada stojim u potkošulji bez šminke ispred ogledala
satima gledajući tebe u drugoj strani ogledala
nijema
Bol u kostima je jesen
melanholična
Trotoari prošarani zlatnim ukrasima
bež mantil
prazan zagrljaj
miris pečenog kestenja
usamljena djevojka u izlogu kafea
Bol u kostima je podsjetnik
da sam
bez tebe u novom godišnjem dobu
usamljena.

Slika, detalj iz spota Bena Hauarda, Zaboravio sam gdje smo bili

Whatsapp Button works on Mobile Device only

Pretraga. Dijakritički znaci su obavezni. Nakon toga pritisnite "enter".