Tao, Momčilo Bakrač

Tao, Momčilo Bakrač







LOBO


Lub u lupusa je plitak, čeoni režanj bez uspomena
beleži samo trzaje i škrgute i čuvstvo čoporske
topline, a u malom mozgu čuči cvilež, pokornost
i strah. Vučije pleme ne pali lulu mira. Lobo je
samo čeljust i cvet mirisa u dnu lobanje.

A ti ne stižeš na vreme da onjušiš grad. Put
neposredne istine o čovečijem brlogu lomi se
preko grbavih pojmova, zaluta kroz prah bivših
prizora. Misao retko pokuca na vrata
kolibe starog straha.

Umesto da štampaš knjigu, ti vadiš pare iz banke 
i slamarice, prikopčavaš ih na krvotok i odlaziš
na zimovanje, knjiga hrabra i zaludna neka kao
avet hukne u kloakasto uvo civilizacije.
Gore negde, u svakom mehuru ledene planinske magle
tumara po jedan vuk. U hotelu, dok za šankom
usisavaš kerozin zvani žuta osa, iz plejera
zavijaju Los Lobos.
Zimski je post, morao bi, za pokajanje, da grickaš samo
vino gorko kao paladijum, suvo kao Jordan, greh
raskalašnosti čupa te za bradu dok niz grlo klizi,
čulom odjekuje aroma stara, uvek ponovljiva,
bruji tvoj duboki lub, golemi čeoni režanj napaja se
trepetom slika skupljenih za dugog veka.
Vuk je vuku vuk, nikada čovek.
„Lupo lupi lupus!“ – dozivaš uvis uz ledinu, na okuci
prema šumskoj smrti koja je onamo za tebe dozrela.
Nema odziva, mučaljiv je mrak, jedino svadbeni
praporci cangrljaju izdaleka, ali to je u uhu avet.
U duhu beli se magla. Mogao bi sokolski, lajući
kao sova, pohrliti uz gluvu strmen. Izvoli, širom je
otvorena naopakost i vetrovi se roje oko brze osovine.
Sve je postalo molećivo i krto, svaki obris jave.
To više nije zbilja, nego tanka skrama preko ništenja
što zjapi. Ili se vrati – nudi šuma – u svoje tople krpe,
i povlačiš se u sobu što strši na poslednjem šiljku
mogućeg konačišta, brojiš novac, kao sateran
u tesnac lihvar spreman da odseče parče svog mesa
za kotlić proždrljivog mnoštva koje je oblak sitnih ptica
što u naletu kljuju.

Tvoj sluh osvaja vosak, ni urlika ni miša koji glođe,
ni Šopen više ne razgoni dirke po tvojoj noći, retka su
ushićenja i mlaki zanosi nad muzama.
Izlaziš da tumaraš po gluvom naselju i gle,
na ponoćnoj cesti stoji koza, ozračena
na reklamnom transparentu ubedljivo pozira.
Ničega što bi moglo da se razume, samo neonski znoj
i očaj znaka koji u prazno pljušti.
Zablenut odgonetaš. Reč odsustvuje, jedino broj telefona
ispod slike nudi sledeći korak. Zovi, pitaj. Obavezno
pomeni vuka, da li ometa, kolje li, makar preti.

Ali oteraće te u materinu, dno je noći, mleko obrano
usiriće se sutra tek. Čekanje ima pravo na nesvest.
Tišina šišti kao usnuli kozar dok smeštaš utrnule 
poluge nogu po stepeništu, magla je zbijena
kao morska plavet, noć sama u sebe urasta, jezik je
tup kao lobotomija. Znao si, jer pisano je, da nikog
živog nećeš sresti na svom putovanju kroz turizam,
svugde te čeka samo-ti, sebe samog koagulacija.

Stigavši na vrh zaleđenog hotelskog predvorja
i sam se slediš, na tren, jer iza leđa i sa svih strana
prolama se cijuk.



ODOKATIVNO


Bog je pio plzensko – pomislio sam smelo
nasuprot nedostatku fakata
uprkos bogovskom sveznanju.
Bilo je to na izlasku iz podrumske točionice
u gradu Zvolen
dok sam lebdeo na podrigu od hmelja i slada
idući gorko-slatkom bitisanju u koštac
zagrljaj smrtovno ozbiljan
kao mornarski čvor.

Odista, da li je Gospod gucnuo od onog vina u Kani
što ga je lično vinogradarski prekrstio
kao dar svadbarima žednim slavlja a ne žeđi?

I ako nije kušao to čudo nerukotvoreno
sa mnom bi, znam, tog dana rado umočio brke
u plzen-penu, i krstili bismo se na smenu
meh bi se svetskog bola pretočio u smeh.


Moj kudravi Hristos zakasnio bi na brod
pa bi za njim, pijan, pošao peške
po uobičajenom fazonu Svemogućeg.
Pa kad ga stigne sred bure, uskočio bi u tu
prekookeansku ljusku i u trenu ukotvio se kraj kontinenta
navodeći zgranutog kapetana na dok
u luci San Salvador de Baija.
Valjda bih uz Gospoda bio i ja.

Pa bismo nepoznati, inkognito, seli na pusti prospekt
u ćošku trotoara,
za malo mojih krvavih para 
kupili hlebac meskalito
da i u mom mozgu prokvasa
u srcu odljuđena bela rasa.
Učio bi me Spasitelj vrednostima spoticanja.
Pa bi mi prezrelo lice otro.
Pa bismo svetlošću zakrabuljeni odali počast zemnoj peni.
Pa bi na česmi kraj ubožnice neznanac hristoliki
ključ žive vode u katancu okrenuo.
Nadalje slavio bih i preporađao se dok venuo,
upisivao u tefter: zbiraj smiraj po smiraj – trešten
u transu… dok me On ne bi prenuo.


MEĐUSNOVLJE, KAKO REČE LIVADA


                                                  Posveta za: Raša Livada


Pominjasmo nekog Davida           Atlantiđanina
dok smo još verovali u aktuelnu drevnost
i da je sve upisano izjedna
na stubovima civilizacije
da filigransko predivo tajanstvenog smisla
onamo čuči                       kompresovano
i vitamini                 za pesničku lepotu
Sada nalazim samo fine finalne granule
kalibrirane po zakonima tržišta
Išta išta igde ičega                Jezik je poplavio
ne kao poplava                               nego modrica
Učim novu reč _____ makulatura = umrljani
štampani tabaci – rukopis da se baci
Elem: uvek (i jedno privremeno zauvek)
kad skrenem sa široka puta
nekud na travnatu ledinu  ~ ~ ~ ~ ~ setim se: to
je Livada
a Livada kaže: međusnovljem, ako Boga znaš
                                       no ako ne znaš – ti ga zamisli
Zamišljam: MEĐUSNOVLJE je tanka prilika
uzak put
zar svako ne sklizne-klisne iz sna u drugi san
opasno li je mora da je divno opasno
po međusnovlju gacati
tokom nekoliko udaha ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ a Livada je
(valjda) sretao boga              Boga
na tom špacirungu međusnovlja           Majn Got
mora da je znalo da ošamuti                     to slavlje
No šta je hteo da kaže
da zamislim Boga ili Međusnovlje
Evo evo evo evo
Ima jedna zaboravljena stvar: našim su očevima
njihove majke i naše majke
štirkale košulje              štirak = kuvani skrob
bila je to stvrdnuta uniforma beline
tako su uparađeni išli i na posao            i u grob
majke su bile Atlantiđanke
čitale su znake
a očevi strogi no smešni i bezopasni Atlanti
ali plovio je na beloj santi            Spiritus Sankti
osećao se čudan bol
Kako je iščileo     ?     Polako čileo-oelič
pa postao lob       Da: Livada me tim bolom lobovao
majstorski ~ ~ ~ u igri ~~~~~ dok je sam
samo svoj bol bolovao

#Travun-i-ja

~* * *~

Poreklom iz Travunije jedno prozuklo osećanje
titra kao da je doletelo na metli, spellbound.
Prvi je odjek avgustove koračnice,
kraljevstvo sunčanice uliva se kroz
duplu membranu prozora, tačno na granici preokreta
kad dan postaje učtivi sin kog ljubiš,
kad moći ćeš se izjednačiti sa setom
venčanom za prolaznost.

Zagrebi ispod prisustva – kažem sebi srdačno – duh
tvoj bi najzad mogao dobiti koturaljke,
otisnuti se panoramski za lepotom privida.
Recimo otputuješ rušnim autobusom, recimo
u kanjon reke Pek, onamo pretačeš
mladalački turizam kroz ozlaćene prste.

Osluškujem kako prastara majka pregurava vreme,
kutlačom tovari pesak u usta peskovog sata
koji odavno ne može da se okrene. Smrt se
maje, nečujno, po stepeništu zgrade – predsednica
kućnog saveta, istinitije: landlord.
Bitak, taj očaravajući
ukus paradoksa.

Evo da te dešifrujem – dovikujem onom ukletom čuvstvu – 
ti si Zevsova migrena, ti si obol stvaralačke dosade,
moja kučka. I znam da nisam pogodio.

Živeo sam u Travuniji, to je tu negde, drevna Bosna
mog detinjstva. Onamo vreme je bilo plitko
a duboka čar. I šunjala se sreća – dimni-čar.
No ne umem to genijalno da pokradem, nisam
Šekspir. Imam samo koplje i moram napred.


TO JE ONAJ DAN

                                ocu nepokajnom

Umro je Milan – reče moja majka sedajući
pred ekran da gleda teniski meč
u kom će da se džilita njen ljubimac.
Upravo sam zatezao kaiš da klin prodenem
kroz kopču i najednom stomak mi je
zasmetao, ukazao se kao tegobna bačva
puna tereta.
Vest je na tren zazvučala vodviljski.
Zatim zbiljski.
Javio bivšoj supruzi, nikad udovici,
drugi sin, bivši mi brat, sa neke strane sveta.

Skončao, dakle, moj stari otac, materin kleti
muž od pradavno.
Zadambarao sam brzo grudnom klepetušom i
prevrnuo dah sa dna pluća, no odmah krenuh
gde moram stići, u dispanzer po recepte,
žurno, jer kasnim.

Namah, niz drum hitajući, osetio sam kako
na moju svečanu misao neko se odazvao,
u taj čas uza me putem jezdi. Nepojmljivo
bistar i oran to je sveži pokojnik moj.
Daleko leži trošni kofer, ta školjka
ispražnjena, u mrtvačnici staračkog doma
naslonjenog na more risansko.
A ono što istinski jeste on – evo
hitro je ovamo skoknulo,
oslobođenik taj krstari svetom nespokojan.
I brz je kao nijedan putnik avionski.

Valjda smo njemu sad svi tu, u jednom kolopletu,
izmešani na gomili,
i Amsterdamci potomci, i sin inokosni slikar
skriven u neznanom suterenu,
i Piva s rasutim Pivljanima,
i ovaj Vrb u hladu vrbovom gde i ja
uz drevnu mati kao lanjska kiša vrbinjam.

Vanvremenost je plural. Zajednička vrteška.
U njoj ništavne daljine su prostorne.
Ovo je onaj dan u kome dozreva to saznanje
obraslo ježuravom elektrikom.
Dan u kome premetne se klapna, koturi svesti
preko graničnika se prekotrljaju,
jer ugasio se signal stanice na kojoj sav vek
mrmorila je živuljka roditelj, namesto njega
prazno mesto zjapnulo.

U apoteci, dok čekam na red, pogled mi sklizne
na pano na kome sniva krupno lice bebe
sa cuclom, obgrljeno paperjastom kapicom.
Sklopljene njegove oči, znam, plave su, jer to je
slika mog starog na početku vremena.
I sav se srk trajanja u taj prvobitni
portret stočio.
Zurim u njegov lik vraćen u neucrtanost.

U prah sasulo se dogođeno.
Sastavile se korice knjige, sad je to
presovana karta sa dva čela i dva naličja,
na obe strane arlekin s brkom žandara,
ordenjem kralja, kikotom ptice rugalice
i sramom paža damskog.
A ono lišće pročitano,
između početka i kraja što se listalo,
postade promer nulti, nigde ga.
Od rukopisa ne naziru se ni tačka ni kvačica,
snena biografija stala na
prvom slogu kao štamparska greška samuje.

Neću hitati da na sirotanskoj daći omastim brk.
Zuj praznine daleko je, tračnice protegnute
stotinama kilometara. Ni let
limenom pticom ne bi me na vreme
onamo spustio. I niko neće doći. Opština će
žurni organizovati ukop
ledenom građaninu nevoljenom.
Prekoračiću i ovaj dan, on se naprosto
sam od sebe rastače, spustiću papir na koleno,
u neolistalom parku, pred sumrak, kao lutajući
pisar, da tamni praznik proslavim,
nakitim jezom i pompeznim govorom.

I pada zapad, vidljivost se sklupčava
u kotur mraka, mrzne krv stisnuta u pesnicu.
I dalje kibicujem mutni tefter, bez sveće.
Zar da bih saznao ko je taj što reči napujdava
na grku gvalju neprepričljivu? Ne. To je
bezizgledena rabota. Valjda bih da trunje
velikog doživljaja skupim u maramicu,
niz proticanje ponesem zavežljaj.

Pitam se može li onaj starac, bivši, da razume
taj sinov nepristojni zanos, da i on
ganuto ožali, oprosti tuđost koja nas je
držala na mukloj razdaljini uvek u veku.
Ni daška slutnje nema da se on uza me
na klupi prignezdio.
Tupim snom spava vidovitost. No možda me
ima u okularu on, puki nepokajnik,
ka meni kadikad zirne
sred obrtanja slika, trepetnih li
ili prosjajenih, ali mu se – zbog nečinjenja
kojim smo jedan drugog darivali, uz poneko
nepočinstvo i malo milošte – ćutanje zatravi
kao san.

Kad bih bar nazreo da je on u mir legao
kao u blaženu škrinju zaborava.
No ne oglašava se zagonetka, obećanje ne nudi.
Čovečić taj hudi samo je svoje razrešenje,
sebi jedinom odgovor.
No slutim da se iz mrenja decenijskog otreznio,
po mulju i talogu sopstvenom
neumitnu je zaorao brazdu.
Dremovna zima njemu prošla je, izlišni
sad su mu razbibriga i ubibol.

On ili tamni ili se probeljuje,
prebira šaku zrnevlja u koje sažeo se
svet kojim je vekovao.
Kad razbroji i račun dočne ostaće
samo pleva.
U zjap kovitlavi će da je odune. To je moja
dobra nada, jer najbolji zbir je – ništa.
Tako bi mogla iz njega onakvog da istupi
angelska novorođenost i ispuni ga umirenje
neslućeno.



TAO




Potrošio sam dve glave, ali tu je osma, na preskok,
i znam da nije poslednja, jer ta bi morala
biti čudo, zakonita vrednost, savršen takt
ravnodnevlja barem, jednolični ton otkrića,
ako ništa – košara iz koje je poispadalo
sve suvišno.
Možda su one moje glave između druge i osme
stradale u snu, spiskane na razmeđu tržnice
i kontuzovanog očaja, u rutinerstvu.
Ko zna šta su mogle da smisle, šta da začnu i dograde –
da su umele da se usveste i kraljuju
barem čas bez časovnika.
Prve dve bile su lake, pero i papir.
Njihale su se u opkoračenju klackalice, zamišljajući
da su mlaznjak koji slučajno peške putuje,
rula mišićno, na oruk.
Osma je područje agilne smrti, škorpija, krače
po zidini iskustva, glava mlaka i vodnjikava,
umni hidrocefalus koji je doznao da se sve
jedno u drugo pretače.
Zagasio sam silna varničenja, valpurgijske vatre,
poštujem i volim samo još tiho pištanje žeravke.
Miran što i ta glava troši se.
I to je nešto. Miluje i blaži kao uzvišeni put.



SEM ŽABE, KOJE ZNAJU



Levijatanovo uvo zevnulo je od dosade
na umetničku reč pauperizacija,
živahno sketuje sketmen svud po beloj Evropi
bez granica, pijanoj od etra.
Prvi ludi džezer koji je zablebetao sket
prorekao je da jezik nema smisla – i evo nas,
tindara-ba-pap.
Sedim na tronošcu kraj polifone reke,
pikiram plovak, landaravo mislim i slušam kreket.
Ja i voda nismo jedno, ali nešto će se jednog dana,
računam,
sa mnom složiti.
U Evropu svratiće Bog od pola metra
i sesti tik do mene, mladi Buda zar,
bubnuće neupotrebljivu mudrost: Uvek je sutra.
Ka njemu ću ravnodušno da zjapim,
to je moderni geg.
Da dođe preko Balkana i ružni Baltazar
u kolevci civilizacije niko ga
zarezivao ne bi, niti ka njemu ušiljio
kažiprst ili kolac,
prah više nema strah.
„Vadite me odavde!“ – tuli neko iz jame
koja je tu negde, mada je ne vidim,
mada ništa ni ne čujem,
samo nagađam da je to šaman koji bi da se skloni
u drugi iz ovog sveta.
Znam da svi ćemo se oglušiti, čak i ja,
diletant za prepev noćnog neba, jedino žablji hor
za njim lamentuje, čudovišno narasta larma.
Loš sam fu-turista, bivši avan-turista,
ne mogu da podnesem, kupim tranje i odlazim
bez ulova.


 ARHISTRATIG



Kud pobeže pomisao na fatalnost
usamljene krilate pojave, vaniskustveno sećanje
na osjajenog komandanta
divne i strahovite silesije Dobrog i Istinitog?

U vedrom danu, sred suše, kroz kućni oluk
zagrgotala je kišnica, i to se ne da objasniti.
Zastanimo – šapnuo je moj oružar
koji je nakupio skladište jezičke municije,
podvukao mnoge fusnote skrivene mudrosti.
Otkuda lije kiša što nije...

Pola je dana i pola stana zakratko u vlažnoj
noćnoj seni, zabrektale još nisu
hude senilne govorancije jurišnog pohoda
ka koncu, ono neizrecivo se kotrlja po stolu
kao duvanski dim.
Ponešto se i dalje može nahvatati,
reč-dve o padu,
okrugli četvrti samoglasnik
kojim se opevava čudo,
parče sage o divljenju,
tajno značenje imena Budnost.

Odnekud iz kvarta dopiru prve reči dojenčeta,
ranoranilačko nemušto radovanje.
Ukipljen na okuci osvrće se narandžasti pas,
prezreo, uman, cinik.
Sklop svega toga staje u trenutak, liči
na večnost zatvorenu u čauru,
na šum zamaha golemih krila onoga koji
odleteo je, uverivši se da sve je kako treba
da biva. 

Slika T. Ding, Today Art Museum

Whatsapp Button works on Mobile Device only

Pretraga. Dijakritički znaci su obavezni. Nakon toga pritisnite "enter".