MINERVA
U KRŠU
Juri Kaštelanu
Vodu sam joj
nosio. I kruh sa žerave topao kao sunce što umire pred ovu veče. I svaku
sljedeću, uvijek posljednju, ali nikada konačnu. I planete sam joj kuhao,
pirjane na zvijezdama. Sasute u zdjelu postanka i prelivene hladnim umakom
samoće svemira. Kamen za nju pronašao. I drvo. I hlad. I sklad u tom hladu što
porađa tužne pastirske pjesme. Ponio sam ju kući. U malu sobu s krevetom kraj
peći. Sutra dan sam joj obećao pokazati zmiju. Onu s krilima, koja još samo u
našim krajevima obitava. Vodio sam ju pod ruku, pod kamen, pod suhu rahlu
zemlju i pod mokre suze bestraga. Zmiju sam joj pokazati htjeo. No zmija danas
kao da nije htjela ukazati svoje nijemo lice. Ja sam ju doduše čuo. Dahtala je
premorena. Gušila se u pjesmi nastajanja. U zovu orlova. U rađanjima proljeća.
Ona koja je imala krila, brižnica, osamljenica, jedina svoga roda. Ona koja od
silnih darova kao da se sramila svoje punoće. Ipak, tebi je nisam uspio
pokazati, jer kako da ti pokažem zvuk što iz zmijina srca izvire. Zamolio sam
te oprost, bojeći se da nećeš shvatiti razloge mojih djetinjih laži. Sklopila
si oči. Udahnula i rekla " ne brini, vidim". Nisam znao što
odgovoriti. Podigla si kapke, a vani je cvjetala noć. Noć biserna, modra, kao
prezla Mediterana na pustopoljini Europe. Drhtala si. Pitala kako noć? Zašto
već noć? Ovako divna noć? Uhvatio sam te za struk i podigao visoko. Vidjela si
kako je biti proplanak i brdo i planina i sve u jednom i jedno u svemu. Vidjela
si gdje se san graniči sa javom i gdje se to susreću anđeli i ljudi. I mene si
vidjela, koji te držim, i koji njegujem to držanje. Krenuo sam ju spuštati,
kadli zmija skoči i rastvori svoja krila. Moje ruke ostaše prazne. Sutra sam
noći preokrenuo i započeo živjeti prema jučer. Vodu sam joj nosio. I kruh sa
žerave topao kao sunce što se rađa pred ovo novostaro jutro. Zmiju sam joj
pokazati htio.
SIGNAL
IZGUBLJEN
Tko je taj koji
odašilje pozive?
Nisam kući. Kunem
se. Nemam kuda da se javim. Kome i zbog čega.
Ne kucaj.
Po nebu tražim
svoj davni sanak. Izgubljen. Godinama i zaboravom izmrcvaren. Taj sanak bješe
bijel. Možda je sada kao more. Kao jugo. Kao nešto što netko drugi zna. Tko će
li ga znat.
Kunem se i
preklinjem, nemam kako da se odazovem. Primate li poruku - vojnici.
Ta gdje je međa
međ' zvijeri i ljudi. Rikom samo lav može dozivati lava.
Davni snu, pjeno
moje masne krvi - čuješ li moje nejavljanje.
Bio si pitak poput
suze očaja u trenu radosti.
Sjećaš li se kako
smo drhtali zajedno.
Ti, ja, pa opet
ti. Zatim nebo, zvijezde, čitav nebeski svod i sve što živi tako bujno i
neprestano.
Suzo radosnice –
davni snu. Moja pučino plitka, gdje li su dubine iz kojih dozivaš moje
nejavljanje?
SVJETLO
I
Samo rijetki znaju
gdje orli stanuju. Visoko. Visoko.
Malaksao od leta,
starješina pada. U padu je duga i svjetlo što ju čini i ljepota.
Najjači poražen.
Stado ponovno na okupu.
Ne mogu noćas taj
mrak. Prašinu. Prah. Tišinu.
Mi se dušo
okupljamo da gostimo ljubav. Poraženi.
Stoga ne pozivaj
na gozbu. Pusti pale ratnike da počivaju kako su i dosad.
Svjetlo neka bude
to koje doziva svojim opetovanim porazom.
SVJETLO
II
Ne mogu noćas te
zavjese od mraka. Krv neka grije ozeblu dušu. Svjetlo.
Zvijezde spuštaju
obraz na ovu prašinu srama. U oluji gluhe noći. Svjetlo.
Zemlja cvrkuće od
straha. Sakata - nema gdje da pobjegne.
Između nas milijun
komadića razapeta sunca. Putnici smo, ti i ja, u ovom bijegu kojeg ne raspoznajemo.
Tvoje srce ispušta
tane u moje. Ukoliko te volim gravitacija moje čežnje usporit će nježnu smrt.
Tada bit ćemo
zajedno. Stopljeni u jedno. U Boga. U mačku na limenu krovu.
Ne reci da tu nema
istine.
Samo nek' je
svjetlo da obasja tu čistinu na kojoj se susrećemo i pronalazimo. Porađamo i
crkavamo.
Licem u lice. U
dva oka, u četiri, u koliko god da nam se nudi.
Za sva vremena. Za
upravo sada.
Svjetlo.
Noćas ja ne mogu.
Tebe, te - zavjese od mraka.
Slika Apolon i Minerva, Sajmon Džulijen
