Na izložbi Kiki Smith, Ines Gverić Korkut



Šape 


Obećali su nam psa, vučjaka. Čuvao bi didinu kuću i dvorište, kao što priliči psu čuvaru. „Možda ga ponekad dovedemo u stan“, rekli su ne misleći ozbiljno, a mogućnost da se to dogodi umirivala je našu treperavu unutrašnjost. Iščekivali smo i maštali. Zvat će se Atila, odlučili smo prije nego je došao, iako će se pokazati da u njemu nije bilo ni traga surovosti koju ovo ime pronosi. 

Dočekali smo ga skupljeni oko stražnjeg dijela auta, s velikom pažnjom prateći kako se podiže poklopac gepeka iz čije tame su se prvo pojavile svijetlosmeđe šape, a onda su zabljesnula dva oka. Tijelo mu je bilo tamno, stopljeno s mrakom iz kojeg je iskočio. Radost koju smo osjećali bila je veća od kuće ispred koje je stric parkirao auto. 



Maslačak 


Gradnjom novih zgrada oduzeli su nam jedan dio livade i sanjkališta. Na preostalom dijelu zemlje maslačak je cvjetao od travnja do listopada. Nakon cvjetanja pojavilo bi se sjeme u obliku zračne lopte. Zajedno svjetrompredano smo radili nanjegovu širenju. Livada je svako ljeto gubila bjelinu izdržavajući naše odrastanje. Zalijetali bi se, grabili stabljike s bijelim kuglama i svom silinom ih otpuhivali jedni drugima u lice. Žmirili smo i smijali se, udišući s maslačkovim sjemenom mogućnost da se i mi sami jedan dan iz žute pretvorimo u bijelu boju, recimo. A svi do jednoga željeli smo se u nešto pretvoriti, nitko nije htio ostati dijete u čijim dlanovima se topi šuplja maslačkova stabljika koja pušta ljepljivu sluz. 



Probavni trakt 



Krajem studenog dani su bili dovoljno hladni da se uz što manje znoja preradi tijelo životinje. Prvim rezom otvorio bi se prozor u tajni svijet unutarnjih organa i njihova složenog poretka. Očekivali smo krv, a preko ruba kože nahrupila bi cijela utroba od koje smo jedino crijeva prepoznavali. Kada smo bili dovoljno blizu, lica bi nam zapahnula vlažna toplina, a nosnice mekani miris svježeg mesa. Srce, jezik, obrazi, uši, noge i kožica po želji, sve bi to završilo u dobro pripremljenom želucu. Skuhano i stiješnjeno teškim predmetom prije nego je išlo na dim. Oprana crijeva bi se napunila smjesom mesa i začina, podijelila u kobasice koje je čekalo dimljenje. 

Svinja bi dobrim dijelom završila u svom probavnom traktu. Praćenje cijelog prizora iznjedrilo je kletvu kojom bismo se okomili na neposlušne članove družine, odmetnike i izdajice: „Dabogda završio u svojim crijevima!“ 



Bubrezi 


Naš komad svijeta zvali smo naselje. Dvije uličice dolazile su s glavne ceste i račvale se u njemu kao krvotok, zaobilazeći zgrade, travnjake, ružičnjake i pokoje drvo. Često nas se moglo vidjeti kako skupljeni u male grupe sjedimo na rubu pločnika i izgovaramo velike stvari. Ako se nije radilo o ljetu i užarenom asfaltu, to bi trajalo dok jedna od naših majki, ponekad i više njih istovremeno, s obližnjih balkona ne bi povikale: 

„Diž’te se s tog betona! Odoše vam bubrezi!“ 

„A gdje odoše?“, odjekivao bi naš smijeh. 

Evo gdje: na veliki papirni format, crveni i sitni, smješteni u sredinu, otisnuti krumpirom. Zamisli te banalnosti, krumpirom! Lijepo piše, kartoffeldruck. 



Mačak 


Imali smo divnog mačka. Da smo htjeli, mogli smo od njega naučiti kako poštivati slobodu drugoga i istovremeno ga voljeti. Kako biti u bliskom odnosu i bez fizičkog kontakta. Kako komunicirati pogledom, a zatim sklopiti oči i biti miran. Tražio je i znao naći mjesto na kojem će se skrasiti, osobu uz koju će se sklupčati. Davao je sadržaj kvadratima koje je neumorno obilazio, ispunjavao prostor puno veći nego je bilo njegovo crno tijelo. Stan je koristio kao podij za neposlušne skokove, ponekad kao gnijezdo za maženje. Počastio bi nas svojom mekoćom i toplim stiskanjem uz nogu, a onda bi se udaljio. Dolazio je i odlazio. Lili smo suze kad se nije vratio. 



Stopala 


Ulaskom u sobu skoro bi zapeli za njegova velika stopala. Okom svakako, fizički ipak nešto teže. Dnevna svjetlost dolazila je kroz postranični prozor i činila ih detaljem koji dominira prostorom. Glava je bila u mračnijem dijelu sobe, u sjeni ormara smještenog između prozora i kreveta. Dido više nije ustajao bez tuđe pomoći, sve teže i uz nju. Velika stopala ga više nisu držala. Krupno tijelo bez snage. Kit nasukan u plićaku. Potopljeni brod. Karoserija Forda kojih je dvorište bilo puno. Kupovao je samo Fordove, zaljubljenik u američku eleganciju. Slušao je radio i često spavao. Ponekad je plakao, bez riječi. Zbog sjećanja? Propusta? Bolova? Fordova? Odvajanja? 

Sve nas je prepoznavao, tu nije bilo greške.


* Kiki Smith, američka umjetnica rođena u Njemačkoj, izložbom Touch obuhvaća niz tema, uključujući ljudsko tijelo, svijet životinja i biljaka, prirodne pojave i bajke te obrađuje pitanja poput ženskog identiteta, nevinosti djetinjstva i odnosa između muškarca i žene (preuzeto sa stranica Pinakoteke moderne umjetnosti u Minhenu).


arhiva