Sjena ptice na asfaltu
dotakne sjenu na prozoru,
potom sjenu na ruci, zavjesi,
kanti za smeće.
Nedjelja raskopčava i zakopčava svoje grudi,
miluje gumbe na košulji.
Ako je vrijeme beskrajno,
a svjetlo konačno,
ako je slika slika, a zvuk zvuk.
Odložit ću jednom to treperenje zidova,
uvijanje malih cesta koje nikamo ne vode.
Oslijepit ću svoje treće oko
zahrđalo i beskorisno:
oslobodit ću se disanja krošnji,
koraka iz mraka,
pomicanja kljuna ispod ljuske.
Nema ograde ni živice
oko vremena koje je prošlo.
Djetinjstvo, jutarnja crnica rastočena u đurđici,
zrak mirisan od nepripadanja.
Titrava nepomičnost, još jednom se rađam
iznova kroz neku poru, pup ili dlan:
cvjetanje je lijepo i uzaludno,
sve je prisustvo, travanjski dan.
Slika MV, fotografija Damira Radića
