 |
| Foto PBS |
Himna vremenu
Vrijeme kaže "nek` bude tako"
u trenu svakom i naprasno
bude prostranstvo i sjanje
u galaksiji jarkoj svakoj.
Postoje oči što snatre u to sjaktanje
i komaraca blistavo plesanje,
i mora što šire se.
I smrt, i nadanje.
Vrijeme mjesto načini
odlasku i povratku kući
u njegovoj materici
sve završava se i sve začinje.
Vrijeme se događa a to bivanje
je zapravo vrijeme, svesjedinjenje,
blistanje, viđenje,
tamoobilovanje.
Menade
Negdje sam pročitala
da kad su se već doteturale s planine
u nekakav strani grad, prolazeći pijane,
promukle, polugole, buljooke,
sa krvlju sasušenom ispod slomljenih nokata
i preko mladih bedara,
da su se i dalje zadirkivale i šalile, još pokušavajući
da plešu, teturajući i podvriskujući, ali su padale
mrtve od sna pored pijačnih tezgi,
bespomoćno opružene, pljoštimice, da bi tada
sredovječne žene,
domaćice od ugleda
došle i stajale nad njima svunoć na agori
u tišini
zajedno
bile su poput ovaca i krava na noćnim poljima
čuvajući ih tako i motreći na njih
kao njihove majke
bdijući nad njima.
Tako da nijedan se čovjek
ne bi usudio
izazvati tako prgavo pozorje.
Kiša
Majčice kišo, mnogostruka, bezmjerna,
što padaš na ugar, na polje i šumu,
na krov kućni, nisku izbu, kulu visoku,
vodama što slaze ispirući sve, prostranija
od gradova, mekša od sestrinstva, šira
od seoskih atara, umirujuća, podsjećajući nas:
kako se vraćaš nama i učiš naše pečalne
duše svojim neprestanim spuštanjem
i padom, budući nam družbenicom, osjetiš korijen,
kad potoneš, izvidaš i osladiš more.
Lišće
Godine čine čudne stvari ličnosti.
Šta znači to ako kažem
da sam ja to dijete s fotografije
u Kišamišu1, 1935. godine?
Moglo bi se reći da sam ja ta sjena
lista bagrema,
oborenog prije sedamdeset godina
što kreće se preko stranice koju dijete čita.
Isto tako i da sam ja te riječi koje čita
ili riječi koje sam napisala drugih godina,
treperenje sjenke i sunčeva zraka
dok vjetar pomjera lišće.
1. Ime ranča u okrugu Napa, gdje je na porodične odmore išla mlada Ursula
Za Hiperboreju preveo Radomir D. Mitrić
