Alimono, Kjara Katapano




(odlomci)

I

Sudeći po tome kako stvari klize grebenom života
Uskoro ću morati da se suočim s sa tasom ravnoteže
Daleko izvan osjećaja mjere.
Na samrti bih voljela da mi čitaju Elitisa:
Nema tog Hristosa boljeg od Marije Nefeli da mi pomiluje čelo
Prije nego što me tama obavije posljednjim dahom.
Odvedi me do Oxopetre i položi na strmu liticu
Kao otvorenu školjku kamenicu
Radije da me vazduh rasprši nego crvi odvuku tamo dolje duboko
Pusti da priroda postane moja sjenka i potajno me oslobodi
Čak i ako sam možda makar za jedan jedini dan saznala da je konkretnost zlo.
Trebali bismo samo razmijeniti mišljenja poput odjeće noćne
Umjesto da i dalje očekujemo jedni od drugih odobravanje
Zabijamo zube u svježe iščupano voće.
Ne postoji religija koja ne podrazumijeva
Tajno silovanje
U skrivenim odajama vjere.
Oči sam sklopila kao u čudu.
Bio je januar, a prolaz se otvara već u ljeto:
Moja je greška što silim sve u neko vrijeme
I onda živim jadno, u ritmu proklete igle.
U tišini čovjek sakuplja divlje biljke sa bijele stijene,
I pjesnik im daje imena:
I u intervalu između činjenja i vječnosti riječi
Živi hiljadu i još hiljadu puta nanovo,
Dok samo zlato ikona ne prikaže tvoj lik
Od Boga naslikan,
Na drvenoj ploči krsta.
Hajde da završimo s tim sada. Napustiću strah i raskršća
I tamo ću lake ruke prihvatiti teret Sfinge
I pitanja koja važe nakon što je sve otkriveno.
Teba ostaje zatvorena u kugi neznanja, nema pečata dovoljno konačnog
Da obori zidove i osvoji izgladnjeli grad.
Živi smo sasvim slučajno: svjetlosna božanstva rijetka u jednačinama
Ili položena na pliš i ljubičasto na najudaljenija daleka neba,
Zauvijek nosićeš naše ime.
Tražimo razumijevanje
Da ne bi bili odgovorni sebi.

II

Oprosti mi, mlado varvarsko stvorenje, ako sam i dalje uznemirena
Kada izgovorim tvoje ime: oprosti nama ljudima zbog našeg bijelog očajanja.
Igraj na gorkom jeziku slova M E D E A
Bezuspješnom prikradanju bola.
Tvoja sjenka na mojoj glavi
Je kao progutana školjka koja se lomi u kljunu pelikana.
Napustiti ove obale i vraćati im se uvijek kao stranac
Kvari tvoju prirodu ništa manje nego prirodu sove
Koja trenutno pliva u svjetlosti nad našim glavama.
Medea, najtanji glas, iskrivljen kao blijedi obraz na ramenu ljubavnika
Izgubljenom,
I na dječijem nježnom mesu,
I oni su otplovili kao brodovi bez kormilara.
Za to kako se stvari pokreću u životnoj brazdi
Za to kako su smještene unutra, vječno –
Ni u jednoj religiji nećeš naći lijek.
Tvoje tijelo je oltar koji si tražio, da bi robovi bili oslobođeni
Tvoja čula su bila opterećena velovima sumnje.
Svi bogovi pjesnika su nas slušali,
Slušali nas i ispunjavali, a ipak
Umorno pipamo u istoj tami:
Ti i ja, Medea, u pratnji Aleksandrove falange
Srcu su nanijeli kao zemlju posle oluje.
Ne uspijevamo da shvatimo razlog za dane dubokog očajanja.

VI

“A onda sam ušao u svoju praznu kuću.”
Uliks se vraća poslije sto godina.
Dolazi ponovo u u svoju praznu kuću gdje su svi mrtvi:
Telemah je mrtav, štuko beskrajnih putovanja u potrazi za ocem,
Penelopa mrtva, visi sa drveta razboja – krsta čekanja;
Udvarači su mrtvi i niko se ne sjeća tiranije ili mirisa ropstva.
Vjerni Eumaeus je takođe mrtav; i Argo, koji više neće vidjeti svog gospodara.
Sto godina, a on je svjež, energičan kao i uvijek: niko ga ne čeka, niko,
Njega koji je naučio da ukroti smrt.
Sobe su od vjetra: svjetlost mu raskopčava kapke.
Iza koraka ušuškanih drevnim noćima, našim sjećanjem;
Iza cvilećih statua oštećenih kao djeca u ratu,
Tamo je naša kuća. Moja mladost...
Nisam sam pod svodom: pored mene sumorni trgovci robljem
Pesnicama hvataju pera drhtavih (ptica) pastirica,
A njihovi dlanovi češu moja živa vrata do srca.
Moje odaje.
Djetinjasta gluvoća sasijeca mlijeko u Artemisovim bradavicama;
Doba koje vrijedi čitav život, nerazumijevanja oštar kosijer.
Eto, vidim Mariju Nefeli kako se javila, pahulja od koje zavisi ravnoteža svijeta.
Ovo je sudbina koju sam povukao u krilo zajedno sa koncem i iglom
Da bi jednog dana neko mogao da mi odsječe svo znanje.
Tako Marija Nefeli otvara krila (ptice) pastirice na nogama.
On govori sjenci. More je korodiralo u njemu.
Ne postoji sudbina koja može boraviti u nepomičnom gestu vremena
Kao u ovom mom domu.
Ovo sklonište: ne nosi čak ni sjećanja na rat.
Ah, da budem besmrtan! Dok sve što volimo nestaje
Kuća, kao zatvoren kapak, drhti.
U odsustvu, koje tame?
Neko je zapalio svijeće u praznim sobama.
On čeka najmanje otvaranje, cvjetanje
Posle toliko lutanja.
Ovdje su čovjekovi iskonski korijeni, tako kaže Marija Nefeli:
Prvi korijen je so.
Drugi ga prate, i kao čvrsti prsti hvataju
Zemljino uskrsnuće.


© Chiara Catapano

Odlomke iz poeme prepjevale:

(sa italijanskog Aleksandra Lekić-Vujisić)
(sa engleskog Katarina Sarić)


Prethodni Post Idući Post