Sve krivo
učim sina kloniti se nevolje
svevremenski dobar dječak
ne odgovara na provokacije
svoj buket znanja
ukrašava svim cvjetovima
desna hemisfera mu svira simfoniju
s putovanja šalje razglednicu
drugi roditelji sada njega
navode za primjer
sjajno sam odradila taj posao
kaže kako čita knjigu
pod odmorom
sam
nestaje mu pribor
vjetrenjaču nismo našli
prijavljuje odrezanu kosu
bacanje marende
dovikivanja koja nisu za poeziju
konačno
razrednica ga izvodi pred ploču
pita razred
što ima protiv njega
tog dana su ga strijeljali
ne znam kako je preživio
oprosti sine
sve sam te krivo naučila
S posebnim potrebama
divno vam je ovo dijete
što niste napravili bar još jedno
moj čupavi sin je drugačiji
nazivaju ga genijalcem
u zdjeli identično bezukusnih voćki
on je kvrgava mandarina
strši do koštice
najbolje zna kako je kad te drugi obožavaju
mrziti
odrasta u nevidljivog mladića
njegova je svirka samo solo
uvijek šeta sam uz svog terapijskog psa
na dan kad postaje student
sloboda se pretvara u termin za guglanje
stotine mu ljudi čestita
nitko ne pita je li sretan
postajem drvena šibica goruće glave
mahnito iskrim po vrhovima zasićene mase
pa pod tušem plačem
dok ne nestane tople vode
Jastučnice
pokoravanje se prenosi
generacijama
uz jastučnice (i ostalu posteljinu)
na bijelom platnu
s plavo izvezenim cvjetićima
končanim rubovima
prva spava prabaka
uz svoje inicijale
i slijepog muža
zatim nona što sama
putuje vlakom
na abortuse
potom djevojčica bez majke
smješta svoju šutnju
na to štirkano bijelo platno
posljednja sam ja
nikad ne sudjelujem
na natjecanju
u nošenju križeva
jedina od njih
letim avionom
ponekad se ipak znam rastrgati
između sve reći ili progutati
čipkaste rubove
pokidati cvjetove
ponekad moram otići isplakati se
kad dolaze djevojke
čiji su očevi nestali u ratu
pokazuju što su muda
a što sloboda
uvezujem se u tu čipku
pokoravam plavim cvjetićima
i inicijalima
a možda ne bih trebala
Strpljivost
omotana u nepomičnu strpljivost
njišem se u elastičnoj kukuljici
bez otvora za oči
izrasla je iz mojih udova
prvo iz desne skakutave noge
koja bi uvijek kretala prva
u borbu ili u ljubav
potom su se ruke ispružile
objeručke me onako
kako smo se prije znali grliti
učvrstile
nakon toga su izašle misli
jedna po jedna popele se
svaka po svojoj vlati kose
splele u živu frizuru
danas sam strpljiva
tako je najbezbolnije
možda mogu zacijeliti
ako skrivena mirujem
ispod kapaka bljeskovi
nepoželjnih slika
ušima migolje zvuci
nemogućih djela
iznutra cvrčim
puštam dimne signale
poput pregorenog jela
na zaboravljenom štednjaku
moj trup se pretvara u grlo
psuje tuli griješi
sutra će mi strpljivost narasti
iz isplaženog jezika
Računi
dođi da ti pokažem
gdje nam stoje računi
na tri mjesta
škrinja u kuhinji
gdje se godinama ne ledi meso
ovdje je za telefon
drveni stolčić prva ladica
stanarina i struja
neplaćeni su na vrhu
ormar u hodniku
kutija od cipela
arhiva ako ikad zatreba
dvadesetdrugog šalješ obračun za vodu
probaj ne kasniti zaračunat će ti kubike
mi samo litre trošimo
nešto ušteđevine tebi
ostalo mami
mirovina joj nije dovoljna za stan
nikad tanji očevi prsti pružaju ključeve
gornja brava
donja brava
stepenište
odlazak
na to nikako nisam računala
Sandra Polić Živković, rođena i živi u Rijeci, magistra je ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja.
Objavila slikovnicu “Dok vani pada kiša”, računalnu igru za djecu “Ja znam, a ti?”, nekoliko glazbenih dokumentaraca i zbirku poezije “Zaštitni faktor”.
