Godina bješe u znaku maka: zemlja ih je naša
bila prepuna dok maj je izgarao u jun
a ja se vraćao -
slatkoći tamnog vina od kojeg se opih.
Od dudovih oblačja, preko žitarica i trava
sve uzrijevalo je, u prigodnoj
vrućini, u tromoj pospanosti što prostirala se
diljem zelenoga svemira.
Pola života mi prođe dok ne vidjeh odrasle sinove
kako kreću na put sami i nestaju iz očinja vida,
ponad zatvora lastavičji let trošio se
u sjanju olujne večeri, ali je bol
ljudski ustupio mjesto svoje svjetlu
koje ulazi unutra radi još jednog obroka
zrakom ohlađenom od grȁda
što ispuštao je paru u daljini.
Galebovi
Nikada ne vidjeh galebove na obalju Tibra
kako mijenjaju perje i vode na kraju zime.
Naslonih se na granit poput onih što paze
na vlastiti život ili smrt koristeći se
istrajnim strpljenjem ali oči mi bjehu rastrojene
jer pratih srebroolovnih ptica grabežljiv let
sve dok im se trbusi ne bi zasitili a oko kljunova
sjaktali su prepušteni valovlju drugoga sunca
prema neizbježnoj koračnici vremena a moje
umorne oči i dalje gladne sad bjehu okrenute
ka pokretnim tezgama prepunih ulica Rima
u očajničkoj potrazi u času hipoglikemije
brze prehrane koju sam samo ja zapazio
u radosnom otkrovenju i čistom u crvenobojadisanim
svjetloosjenčenim mansardama i južnim vijencima
orezana granja što pušilo se na brdima
ne bi li na koncu potamnilo milosrdno nebo povratka.
26. mart
Soba je na petom spratu a
slavuji i kosovi u drveću klinike -
borovima i čempresima crnim kao antracit i pod
njima bademi s kojih spada mala bijela
cvast i kruške nježno nalakirane crvenom
bojom noći i još niže u visini
čovjeka žbunje razno u raznim bojama zelene
mrgodno i žilavo iz nekog sebi znanog razloga -
u drveću klinike slavuji i kosovi
buše vazduh stvarajući strugotine
metalne folije i žilastog drveta:
to je njihova pjesma i uvijek je pjevaju a zastanu li
tada se može čuti udaljeni motor
što dubi plavetnilo
u atmosferi koja se otvara u malim kolotečinama
i nestajućim kanalima gdje se na žalost nalazim
i gdje ne mogu otići na počinak
u popodnevnom odmoru što je započeo teškim
proljećem 1963. i koje bi tvrdoglavo da ponovi
svjetlo svakoga drugoga
dodajući bol tu svojstvenoj slavi što je proslavlja.
Kućni su moleri umjetnici
Za Roberta Longija
Prvo je stigao sin, u svjetlu času
nakon objeda, sunca i vina,
u vrijeme kad tako je tiho
da se mogla samo čuti četka na zidu
što duži nebesku plavet njime. Nije gledao
van, njegova mladost
i zdravlje bili su mu dovoljni, pažljivo
i oprezno omeđeni kobaltnim ramovljem
unutar kojeg plava je većma
blijedila sušenjem, kako i potrebuje. Onda
je došao otac noseći kalup,
zelene, crvene i ružičaste,
umor od godina i bljedilo.
Na tom je pripremljenom nebu morao
pomno narisati ružinu cvat,
ali zelena načinjena za lišće
nije se doimala uvjerljivom, poput one
na koju su mu slabe oči svikle kako sija svana.
očajno slabašna, poput večeri
što se bliži, da bi isušila sve boje.
Rumenkasti vijenčići osjenjeni rozom
procvjetaće kasnije u sobi,
jedan ovdje, drugi tamo, u saglasju
sa onima iz vrta, i tama spolja
i ona iznutra, dovršiće dan
ne bez svrhe, prepuštajući onima koji dođu
da usne i probude se među ovim
zidovima, radosni zbog ruža i zbog neba.
Prekrojio sa italijanskog i engleskog za Hiperboreju Radomir D. Mitrić
