LAVOVSKI TANGO SMRTI
Kao lisice sad lagašno šuljajmo se prstima,
Tortura neumoljiva da bez smisla se ne ugiblje,
Potegni strune, Leone, lavovskim svojim noktima,
I skoro smo u pampasima – niko nije izgubljen!
Ma gluhe su pekul’jarno na podzemnoj r’jeci noći,
Mi moramo nadsvirati plotuna melanholiju,
Jer jaruga objeručno, rafalom se hohoćući,
privinuće nas naručjem u terminalnom vodvilju.
I stupajmo pod reflektore mjesečeve poruge,
Kao preko Peltevne, mi već sapatimo s mrtvima;
Po posljednjoj dionici mi odložićemo trube,
Prosuće nam mozgove, a uspavaće nas muzika.
I svirajmo Tango smrti – pred nama u nedovid same daljine!
Još jedan krešendo! – harmonike, mandole i mlinske mašine!
Lavov (polj. Lwow, njem. Lemberg) je grad na samom zapadu današnje Ukrajine, koji je kroz istoriju uglavnom pripadao Poljskoj kraljevini, zatim Austro-Ugarskoj monarhiji, gdje je bio najveći grad i prijestolnica integralne Kraljevine Galicije i Lodomerije, a zatim i Drugoj Poljskoj Republici (1918 – 1939). Sovjeti ga okupiraju 1939., a pred nacističku ofanzivu grad je imao oko 312.000 stanovnika, od čega 158.000 Poljaka, oko 100.000 Jevreja i 16.000 Ukrajinaca. Bježeći pred pogromima u grad se sa zapada doselio ogroman broj Jevreja, tako da je pred sami Drugi svjetski ratje ukupan broj iznosio i blizu 200.000.
Nacisti su u saradnji sa Organizacijom Ukrajinskih Nacionalista (OUN) odmah započeli sa pogromima Jevreja, Poljaka, Rusa i komunista, a odmah je proglašena i zvanično nikad priznata marionetska Nezavisna Država Ukrajina na čelu sa liderom OUN Stjepanom Banderom i to sa identičnom zastavom i heraldikom, kakvu ova zemlja ima i danas. Samo u prvim danima jula, 1941. godine, na ulicama je pobijeno oko 5.000 Jevreja, prethodno ponižavanih čišćenjem ulica vlastitim rukama, lizanjem istih jezikom, a uz sav stravičan teror bili su prisiljeni pjevati komunističke pjesme, jer ih se za komunizam nekom logikom proglasilo krivima. Žene su skidane, prebijane i silovane. Mnogi članovi OUN i OUN-B, od kojih su neki i današnji ukrajinski državni heroji, mogu se jasno vidjeti na fotografijama i nacističkim propagandnim filmovima, uhvaćeni in flagranti u uličnim pogromima.
U novembru 1941. godine nacisti i njihovi kolaboratori zatvaraju sjeverne dijelove grada, te je uspostavljen i Lavovski geto, u koji su Jevreji nasilno preseljavani ispod tzv. Mosta smrti na Peltevnoj ulici, gdje će stradati na hiljade starih i onemoćalih, koji pod rafalnom paljbom ulicu nisu mogli pretrčati dovoljno brzo. Iz Geta su Jevreji postepeno deportovani u Belzec, a ubrzo je u nekadašnjem skladištu i mlinu jevrejskog industrijalca Štajnhausa, uz Željezničku stanicu Klepariv, uspostavljena radionica za popravak vojne opreme iz koje će se izroditi Koncentracioni logor Janovska, koji je zapravo imao višestruku funkciju radnog logora, sabirnog i tranzitnog centra, ali i logora smrti, što je činjenica koja se kroz istoriju u velikoj mjeri prešućuje. Oni koji su bili fizički sposobni, ostajali bi u Janovskoj na prisilnom radu, dok je većina proglašavana nesposobnima i transportovana u Belzec, ili strijeljana u jarugi Pjaski, sjeverno od logora.
Jezivi kuriozitet je taj da su mučenja i pogubljenja zatvorenika sprovođena uz muziku pa je tako postojao čitav orkestar zvani „Tango smrti“, sastavljen od najboljih lavovskih muzičara Jevreja, mahom i članova Lavovske filharmonije, poput Leona Štriksa, Jozefa Germana, kao i dirigenta orkestra Jakoba Munda. Inicijator ovog bizarnog i sadističkog projekta bio je Rihard Robert Rokita, SS Unteršturmfirer, nekada i sam bezuspješni kafanski muzičar u Katovicama. Tokom egzekucije zatvorenika svirao se tango, dok se tokom mučenja svirao fokstrot, nakon čega su muzičari satima neprekidno i do iznemoglosti morali nastaviti izvedbu ispod prozora komandanta logora. Većina članova orkestra preživjela je skoro do neposredno pred oslobođenje Lavova, kada ih je jednog po jednog, nakon posljednje odsvirane dionice, likvidirao sam Rokita, a Jakob Mund, kao dirigent, skončao je posljednji.
U Logoru Janovska ukupno je stradalo oko 50.000 Jevreja. Grad Lavov će nakon rata postati dio Ukrajinske Socijalističke republike u sastavu SSSR-a, a gotovo čitavo poljsko stanovništvo (između 100 i 140 hiljada) biće nasilno raseljeno, mahom na zapad i pretežno u Vroclav, gdje će u novoj Narodnoj Republici Poljskoj zamijeniti nekadašnje njemačko stanovništvo ovoga grada.
U Lavovu, gradu od gotovo 720.000 stanovnika, nekada većinski poljskom i jevrejskom, danas živi procentualno oko 0.9% Poljaka, odnosno 0.3% Jevreja.
Rihard Rokita, koji je direktno odgovoran za pogubljenja hiljada ljudi, silovanje i iskorištavanje stotina žena koje je birao od Jevrejki dospjelih u Logor, nakon rata će živjeti pod lažnim imenom i raditi kao noćni čuvar, te ostati na slobodi sve do 1960. godine kada će mu godinama biti suđeno, ali zbog lošeg zdravstvenog stanja nikada i presuđeno. No Rokita će ipak poživjeti na slobodi, sve do 1976. godine kada umire u bavarskom gradiću Rotenburgu, na rijeci Tauber, u 82. godini života.
ROKITA
(Pjesma je dijelom parafrazirano, i minimalno upjevano, no u suštini autentično i doslovno svjedočanstvo Riharda Rokite, SS unteršturmfirera, komandanta Logora smrti Janovska, sa suđenja u Štutgartu 1964. godine.)
Slušajte me, časni sude i gospodine svjedoče,
Živio sam čestito, izvršavajući naredbe;
I sve ovo za što sada najedanput me sumnjiče,
Istina za dublja je no što htiju da me nab’jede.
Bio sam mladić, uljudan i svakom sužnju prijatelj,
S dužnošću da ubija, no ja ubijah humanije…
Sada bolestan čovjek sam, sude, mogu li da sjednem,
Za svakog manje uznika i hrane više dostaje.
I svi dobili jednako su malo; A žene, sude,
Šarmantno simpatična slabost, znam da ćeš se složiti
Voljele su moju violinu; i kolike sam ljude
skupio u orkestar i str’jeljao posljednje od svih…
Str’jeljao tek sam u grupama od osam, nikad četrdeset,
Sada bolestan starac sam slaboga srca, mogu li da sjednem?
