 |
visoki i tanani pljuskovi šeću naspram sivoga oblaka, dužinom
njegova ruba.
Okean je zelene boje tamo gdje rijeka utiče u nj,
mutnosivo je gdje su vrhovi rtova, a ljubičasto tamo kud se
žene kreću.
Šta li one žele? Koga oplakuju?
Čijeg li je heroja taj prah u urni između dvije šake skrivene
pod velom?
Titanka za titankom hodi ponosno
noseći veličanstvenu tugu u srcu, izgubljene
bitke ljepotu.
Natpis za grobište
Jošte nisam mrtav, samo prestadoh biti ljudskim bićem,
sa sebe strgoh podrugljive oholosti i nemoći,
ali ne poput muškarca
što svlači se ne bi li legao u krevet, već kao atleta
koji se skida pred trku.
Zatajni koloplet živaca, koji me činio mjeračem,
izvjesnih maštarija,
zvanih dobro i zlo; zbog kojih susprezah se od boli,
i razvlačih u zadovoljštini;
i koji nehajno bješe podešen poput maloga elektroskopa:
sad je nestao, istina je.
(Ne nedostaje mi, nikad, ustreba li vaseljeni,
biće lako nadomješćen!)
Ali sve se ostalo uzvisilo, proširilo, oslobodilo.
Divih se ljepoti
dokle ljudsko biće sam bio, a sada njezin sam dio,
zrakom lutam,
bivajući uglavnom plinom i vodom, tekući u okean;
dotičući tebe i Aziju,
istovremeno; s rukom u sutonu,
i u žarovlju ove trave.
Ostavio sam slabašni talog pepelni zemlji,
kao zalog ljubavi.
Kraj svijeta
Dok bijah školarac u Švajcarskoj, negdje u vrijeme burskog rata
uvriježeno mišljenje bješe takvo da ljudska će rasa
zadnja na svijetu ostati, ne izumirući dokle i planeta ne odumre. I školsku
sam pjesmu napisao
o tom zadnjem čovjeku što hodiće stoički gord diljem mrtve obale,
tim zadnjim morem, sam, sam, posvemašnje sam, sjećajući se čitave
prošlosti svoje rase. Ipak sad tako ne mislim. Oni će umirati bezlično u čoporima,
dočim će zemlja docnije bujati dugo pošto čovječanstva nestane.
Sijaj, propadajuća republiko
Dokle se ova Amerika baškari i kalupi u svojoj prostoti, sporo debljajući se u carstvo,
i protest, tek mjehurić u rastopljenoj masi, prsne i izdahne, a masa otvrdne,
ja se tužno osmjehnut prisjećam kako cvijet vene da bi napravio plod, što truleći zemlju stvara.
Od matere; kroz pirove proljetne, zrijući i propadajući, i isponova doma idući majci.
I tako u žurbi dok si truliš: ukora nije vrijedno; dobar je život, bio on uporno dug ili iznenadne
samrti sjaj, meteori nisu manje potrebni negoli planine: sijaj, propadajuća republiko.
Ali što se moje djece tiče, neka ostanu po strani od središta što se zgušnjava, kvarnost
nikad nije bila obavezujuća, i kad gradovi leže pred kopitama zvijeri, preostaju samo planine.
Mladići, ne budite ni u čemu toliko umjereni, kao u ljubavi prema čovjeku, vještom slugi, nesnosnom gazdi.
Zamka je to što hvata i najdivnije duše, što ulovila je, kažu, i Boga koji nekoć hodio je zemljom.
Fotografija: Net Farbman, filter RDM
Preslovio sa engleskog za Hiperboreju Radomir D. Mitrić
