Glas Leonarda Koena
Jutro je bilo sivo od smoga
jesenje jutro bez normalnih figura na ulicama
izašao sam napolje bez dinara u džepu
sjurio se do pekare, samo stajao ispred satima
posmatrao ljude koji prolaze, njihove ukočene pokrete
stavio sam slušalice na glavu, tražeći neki džez
na kraju sam naišao na Koena i njegove pesme pune gneva,
melanholije, agonije, ljubavi, iščekivanja i sanjive lepote
Koen je poslužio daljoj letargiji, ptice su pohrlile u kaveze,
pred pekarom se nagomilala parada djaka iz obližnjih škola,
i nisu uopšte komunicirali, tako čekajući, osluškujući, lutajući bez glasa
negde oko devet sati lokalni moćnik je parkirao automobil
baš nasuprot jednog drveta sa kog se slivao teskobni pramen magle -
to me podsetilo na prazninu u mojim džepovima, na fakt trajne nemaštine
deca su kupila doručak, zvonilo je, negde u njihovim glavama,
u istreniranim aulama nerava, u automatskim reakcijama na podsvest -
tako su se i razmileli, bežeći ka svojim školama, ka tim hramovima iščekivanja
ušao sam u pekaru, najzad, i par minuta (ili par sati) samo stajao, razgledao
kad sam izašao nije bilo ni ljudi, ni automobila, ni magle
ostao je samo Koenov glas
Svedok tamnice
Svedok sam od ranog detinjstva
posmatrao sam dečake koji muče
uličnog psa kog su pre toga odveli
sa ulice u obližnju napuštenu kuću
doktrina samoće tad me je osvojila
i postala iskra i simbol moje pobune
posmatrao sam prolaznike, radnike
i njihovu decu u čijim se očima krio
isti nagon za odlaskom u Švajcarsku
i molio Boga da ne postanem takav
nad mostovima su devojke sanjarile
pre nego što bi ih progutao osmeh
ledene reke koja ne oprašta slabost
onima koji je shvate kao dušmanina
i u sebi sam plakao za njima, uplašen
kad je prva bomba pala na vrh krova
iz svojih sam ušiju proterao prisebnost
i mislio na smrt kao na lakoću letenja
drhtao sam dok je prozor tiho pucketao
drhtao sam dok je nebo padalo na okna
kad je siledžija udario boks mom drugu
znao sam da sam sledeći i nisam mogao
da razumem odakle potiče ta agresivnost
kasnije je moja soba podsećala na tamnicu
kasnije su čak i ptice postale odvratne i zle
sada imam trideset i nešto i još uvek pratim
kretanja ljudske rase kroz huk ličnog primera
dok jedan mali pas prati ritam mojih godina
i tiho spava kraj uzglavlja gde jesen kida noć
sada mi je jasno da su ta svedočanstva slike
postojanja koje će trajati dok god je čoveka
sada mi je jasno da sam osudjen na tamnicu
iz koje nema odlaska
Prespavati Novu godinu
Samoća je apsolut. Drveće pod snegom.
Ulazim u stan, kitim jelku, palim lampice.
Duhovi lelujaju kroz panoramu zidova i psuju.
Gde otići, pitam se, dok svežina udara o prozore,
gde se sakriti od nepostojanja perspektive i samoće?
Na televiziji neki voditelj sanjivo najavljuje pesmu.
Pesma je glupa, bez poente, ali je slušam, pažljivo.
Kad se okonča, odlazim u kupatilo i ulazim u kadu.
U novogodišnjoj noći, iza ljudskih glasova krije se cvet
velike nade u nove početke, u poredak spasenja i uspeha.
Jeftinoća ljudskih snova izlazi na površinu i kruži bulevarima
dok se ptice osmehuju toj naivnosti, zgužvane u hladnoći.
Samoća je apsolut. Deca se smeju, pale se petarde, svet gori.
U kadi, na počinku, iz sebe izvlačim poslednji atom snage i
uz osmeh odlazim tamo gde me Deda Mraz više neće tražiti;
glasovi nestaju, cika dece nestaje, pažnja uličnih pasa i mačaka
gubi se u krugu neprestanih fleševa, pre nego što sve proguta
veliki, nezajažljivi, apsolutni mrak.
Dečak
Odelo krojeno majčinom rukom. San.
Na vratima, otac govori o siromaštvu,
psuje političare, krati svoj jezik rakijom;
njegova figura je strašna i kruta, demonska.
Ovi zidovi su poput signala neke tamnice.
Ovi zidovi su sve što postoji u tami noći.
Uz takt The Clash, dečak uzima žilete,
tablete, flašu, peškir, i piše poemu o sebi.
Ta poema je oznaka destrukcije koja dolazi,
ta poema je plamen koji će sagoreti neurozu.
Kaput, od prolivene krvi, polako kvasi usnule
brodove i boji zidove u note neizrečenog jauka.
Iznad grada, nebo otvara vrata i prima zvezdu;
njen lik odjekuje kroz kosmos sve dok ne svane
i dok apetiti ništavila ne progutaju ostatke života.
Dečak nestaje u tami, puzeći niz sećanja i traume,
pružajući ruke ka klovnu koji u rukama drži epilog;
prozori stvarnosti ga psuju i opominju ali je daleko
od njih, nasmejan i srećan, vraćen u okean misterije
iz kog je veliki gospodar jednom izvukao život.
Njegovi okovi su drugačije prirode
Klošar u mojoj ulici
ima lik i telo isposnika
U prolazu se osmehne
Sa kaputa skida ugrize
uličnih svetiljki i stepenika
koji spavaju pod kišom buke
Džepovi mu dodiruju mećavu
Krovovi se klanjaju kad ratuje
sa pticama i penzionerima u hodu
Dok stojim pred supermarketom stih
destrukcije oblikuje cenovnik i proračun
kojim ću da platim nekoliko trenutaka sna
A on je slobodan i prkosan i ne poznaje muke
Gradjanina kom se život odavno smučio do kraja
Njegovi okovi su drugačije prirode
Iz dopunjenog izdanja zbirke Iza mećave koju Hiperboreja zdušno preporučuje

