Narodi Bosne priznaju danas samo monologe - intervju za Magazin Buka, Radomir D. Mitrić
Poeziju pišete od svoje četrnaeste godine. Šta za Vas znači poezija i kakav je život jednog pjesnika?
Poezija je osnovni vid mog bitisanja. Moje suštastvo. Ruka spasa koja me je vodila kroz mračne lavirinte rata, i posledujuće mu, lampionima nade. Pored svega nevoljnog što mi se u životu dešavalo, prije svega smrti brata u mojoj ranoj dobi kad sam otkrivao arhipelage knjiga, pogibije prijatelja, i tegoba kroz koje sam hodio, poezija je bila ta koja je tihovala i tugovala zajedno sa mnom. Sve bude i prođe, kao po onoj Propovjednikovoj, ali se knjizi uvijek možeš vratiti kao sadrugu sopstvenoj patnji. U vrijeme kad se formirala svijest o meni, kad se pečatao moj duh zemnim stvarima, ona je bila moja jedina transcendenca. Vremenom sam formirao neku vrstu poetike, temeljenu na tri vrste simboličkog bivstovanja, na principima magičnog trougla: ostrvo, kula, svjetionik. Ostrvo kao izdvojenost iz buke svijeta, kula kao način odbrane i svjetionik kao mogućnost da nekom bliskom pošalješ poruku. Poezija danas više pripada nemuštosti, ne vjerujem u kult njenog govorenja, kako prolaze godine, sve rjeđe je govorim, sve više je to stvar moje meditativne intime. Ona nije za trgove, ne traži zvona i praporce, čime gubi čar i zavodljivost, više je za skrovitija mjesta. Ako biste pokušali da je naslikate po mojim nacrtima imala bi dosta od Tereze Avilske, ali istovremeno bi imala i bordžijanski momenat. Bog stvara ex nihili, a čovjek mora iz nečega, mada pisanje poezije ima dosta od tog divinskog u svojoj osnovi, jer se odlazi izvan uma, u sam Logos u kojem leži tajna stvaranja. To je vertikalno putovanje koje nadilazi geografsku i vremensku omeđenost. Život pjesnika koji ja živim ne prihvata kompromise, izbjegava lažni akademizam i lažnu boemiju, pokušavajući da da neke od odgovora na suštinska pitanja.
Od svoje prve zbirke poezije koja je izašla 2004. godine dobijate književe nagrade koje se samo nižu. Koliko su za književnika mlađe generacije bitne književne nagrade?
Nagrade su revalorizacija određenog pjesničkog materijala u određenim etapama pisalaštva, mada živimo vrijeme neukih kritičara i neukih profesora koji predaju teorijsko znanje o književnosti, pa je upitno slati tekstove na neke domaće konkurse jer je nerijetko pisac obrazovaniji i iskreniji od onog ko je u žiriju. Žiriranje kod nas je svojevrsno književno farisejstvo. Teorije tumačenja poezije u većini slučajeva kasne po sto godina i više i kao da se još nisu prevladale tekovine romantizma. Većina tumača u takvom odnosu ni ne zna da je rimovani stih odavno dekanonizovan. Pripadamo prostoru, koji više vrednuje prozu, a generalno piše se bolja poezija od proze. Imao sam sreću da su u nekim žirijima za konkurse na koje sam ja slao tekstove ili knjige bili neki drugi ljudi, kakav je na primjer jedan Nikola Milošević, ili Draško Ređep, koji su prepoznali nešto bitno u tome što ja pišem. Dok je pisac mlađi nagrade su važnije, a kako stari, nagrade gube svoju vrijednost, mada je kod nas obrnuto, imate gomilu starih pisaca koji se utrkuju i u tom slučaju mladost je zagušena, ne može da dođe do izražaja. U inostranstvu je to drugačije, na primjer na jednom konkursu na kojem sam dobio nagradu, u Italiji, u žiriju je bilo 30 kritičara, Prokrustove mjere kritike se razlikuju od balkanskih.
U svojoj posljednjoj zbirci „Mornarski tango“ poeziju pišete prateći korake tanga koji se u nekim momentima spajaju sa našim sevdalinkama progovarajući o bosanskim usudima. O čemu zapravo govorite?
Mornarski Tango je moja peta knjiga poezije, kojom sam zatvorio jedan krug tema kojim je hodio moj lirski subjekt u tom svojevrsnom petoknjižju. Od svih mojih knjiga sa tom knjigom sam otišao najdalje, čini mi se, ako bismo mogli da knjige doživimo kao brodove koji nas odnose nna udaljene obale. U osnovi, knjiga je inspirisana jednom pjesmom Bertolda Brehta, koju je uglazbio Kurt Vejl. Tango sam sagledavao iz nekoliko uglova posmatranja, ali najviše kao simbol muško-ženskog principa i danas gotovo nemoguće androginosti. Ciklusi knjige su koncipirani kao koraci Tanga, time je sama knjiga dobila svojevrsnu dramatizaciju. Naravno, nisam izbjegao da se bavim fenomenom Mediterana i Bosne, Poslijednje Tule. Sam flamenko je proistekao iz izvora iz kojeg je proistekao i fado, i bosanska sevdalinka, a to je arapski saz. Manje je poznato da i romantičarski duh u svojoj osnovi ima arapski korijen. Ta vrsta pjevanja i plesanja na tužnu notu, sa radošću koja je prevazilazi je čin izbavljenja. Sama knjiga je izlazak u Gutenbergovu galaksiju ugledala na čudesan način jer je rijetko da u današnje vrijeme izdavačka kuća traži knjigu mladog autora, pogotovo kad je riječ o poeziji, a to je bio slučaj sa mojom knjigom i sa sarajevskim Konektumom, u čijem uređivačkom savjetu je pet akademika, što je vrlo pohvalno. Bosanski usudi su neka vrsta dionizijske magme, sila entropije koja čovjeka vodi u ambis, to je neka vrsta neprevladavanja prošlosti, put unazad, u tamni vilajet.
Bosna i Hercegovina je zemlja gdje se spajaju i sudaraju tri etničke i četiri vjerske grupe koje često ne poznaju dijalog i toleranciju. Kako Vi gledate na to?
Andrićevo Pismo iz 1920. Godine, najbolje odgovara na to pitanje. Metafora koja ukazuje na sve naše različitosti, na primjer samo kroz fenomen vremena. Religija je tu ključ razjedinjavanja, i krvava istorija. Ima dosta i od toga da se radi o malom prostoru gdje su se kolonizatorski umovi igrali ratova, a mi se zatvarali u nacionalna geta, zaboravljajući pritom da ideje prolaze a susjedi ostaju. Premali prostor a previše ostrašćenih. U osnovi je ključ problema u tome što su religije pretvorene u ideologije. Codex universalis ne možeš dosegnuti mržnjom, a nepriznavanje i diskriminisanje, pa čak i ubijanje drugog u bližoj i daljoj prošlosti je prva stepenica koju je teško preći na tlu Bosne. Svijet je stvoren zbog dijaloga, a narodi Bosne danas priznaju samo monologe. Svako stado ima svog pastira. A na rane svakog dana dnevna politika sipa so.
Prema Vašem mišljenju, kakav je položaj mladih književnica i književika kod nas? Mnogi od njih su mnogo cjenjeniji u regionu i inostranstvu nego „kod kuće“. Zbog čega je to tako?
Nismo proživjeli komunizam, ali nas zato stari komunisti koji su se preobukli u nacionalne odežde i dalje uče kako treba. Oni su na svim pozicijama, na ruinama nekadašnjih institucija kulture i često nemaju veze uopšte sa kulturnim miljeom ali su ipak tu da nam pokažu. Poredeći neko bolje vrijeme kad si sa jednom platom od honorara, na primjer od Nolita koji danas i ne postoji mogao da ostaneš čitavo ljeto u Dalmaciji, pozicija pisca danas je ravna poziciji dvorske lude, pa čak nema ni zabavljačko u sebi. Riječ je o poptpunoj margini, jer su na pozicijama sumnjive protuve koje su izmilile u doba rata, napisale arake i arake papirštine koja nije čak ni za mišji zub, ali oni važe kao književne veličine. Rijetki su primjeri kada ispliva vrijednost i darovitost mladih ljudi. Mladi pisci moraju da se izbore za svoju poziciju snagom svog talenta i određenom vrstom pobune. Najbolje da čitaju Siorana za tu potrebu. I dobro je da idu izvan ovog podneblja, jer se otuda bolje sagledava mjesto življenja. Teško je zbog toga što su kod nas varvari ukorijenjena društvena kategorija.
Kako Vi gledate na mladog čovjeka u BiH? Čovjeka koji je većinom letargičan, nesklon promjeni, uljuljkan u nacionalizam i tako egzistira iz dana u dan?
Na umu mi je jedna pjesma od Šarla Akrobate o malom čovjeku, u kojoj postoji refren koji kaže: Mali čovek želi preko crte, preko crte želi, ali ne sme, njega ruše propisane norme, preko crte njegovo je mesto. Taj refren može se uzeti kao ocjena stanja i kao određeni putokaz. Sistem koji je dobro kontrolisan najpre se urušava iznutra. Hoze Ortega i Gaset u Pobuni masa kaže: Upravo zato što je ljudski vek ograničen, upravo zato što je čovek smrtno biće, za njega je nužno da pobedi daljinu i kašnjenje. Taj mladi, mali čovjek ni ne osjeti koliko brzo pređe u sredovječne godine, nema ono što imaju njegovi vršnjaci, a to je prije svega mogućnost mijenjanja mutatis mutandis stanja. Najčešće živi na roditeljskim plećima i depresivan je, teško dobija posao, nema novca za putovanja, a vladajuće kaste dube postojeće jazove. Revolucija mora doći sa dna, sa ulica. Moraće jednog dana da se probude iz hibernacije, ako ne bude odviše kasno.
Koliko smo u takvoj atmosferi opterećeni prošlošću i zbog tog bremena nemamo snage da gledamo u budućnost koja bi mogla dovesti do istinskog pomirenja i razumijevanja?
Okrenutost prošlosti je uvijek zamka, kada je riječ o Bosni. Tu i najčasniji izgube glavu. Da bi uopšte došlo do pomirenja upravo bi trebalo da se prevaziđe šum vremena. Potrebna je buka i bijes, da prizovemo Foknerovu sintagmu, u pozitivnoj konotaciji. Objektivna istina o sebi i drugom, poštovanje i razumijevanje su formule tako potrebne katarze bh društva. Svaki drugi put vodi u izolaciju. Na sceni je Orvelova Farma a da većina ljudi toga nije ni svjesna.
Dugo se govori da bi na svjetlo dana trebao izaći Vaš roman prvenac, koji je koliko sam upoznata, već završen. Kad ćemo moći čitati „Šum Panonskog mora“ i o čemu u tom romanu pišete?
To je knjiga koja dopunjuje moju poetiku ispisanu stihovima. Riječ je o romanu, koji prati moj život, a istovremeno je i hronika i putopis i testament, sve što sam zapravo ja stalo je u tu knjigu. U njoj su zapisi koje sam pisao u ratu, crtice sa putovanja, sjećanja na drage ljudi, zbog čega u podnaslovu i stoji „roman-mozaik“, u suštini jedno štivo koji je moj najličniji hibris u nepriznavanju smrti. To je himna životu. Radi se o romanu čiji podtekst je metafora o nestalom Panonskom Moru koje je postalo kopno, pa sve nas koji živimo na tom tlu čini brodolomnicima. Knjiga je strukturisana tako što svaki dio knjige može biti uzet kao zasebna cjelina nezavisno od cjeline knjige, kao na primjer u slučaju knjige priča. Roman je upravo na recenziji u beogradskim Stubovima Kulture i trebao bi se štampati u skorije vrijeme.
Pored iščekivanja izlaska novog romana, pretpostavljam da i dalje pišete poeziju? Možemo li učekivati novu zbirku i da kad ćete održati promociju u Banjaluci, dugo Vas nije bilo?
Paralelno, dok sam završavao roman, pisao sam knjigu poezije Na putu za Hesperiju, ona još nije završena i vjerovatno ću je poslati kraljevačkoj Povelji, ako bude bilo prilike da se pojavi u tamošnjoj ediciji u kojoj su objavljene odlične pjesničke zbirke mlađih autora kakvi su Dejan Aleksić, Nikola Živanović ili Petar Matović . Mislim da ću tu knjigu završiti u toku ove zime. Od Banja Luke sam odustao, i mislim da više neću tamo držati promocije. Mojim preseljenjem za Kragujevac pobjegao sam od jednoumlja određenog kruga mojih bivših radnih kolega, pobjegao sam od pisaca palanačkog duha, mrzitelja svakog ko izlazi iz njihovih zadatih okvira i za mene je taj period mog života zatvorena stranica kojoj se neću vraćati. Godinama sam čekao pomak napred u kulturnom životu ali mi je smetalo to što Banja Luka nije mogla da mi da ono što sam tražio, a to je duh kosmopolitizma i vrijednije sadržaje koji bih mogao da kritički preispitam. Dosta tog se komercijalizovalo, od pozorišta do koncertne scene, ili su pak ostala beskrvna književna opijela nalik kakvim zadrugarskim večernjim susretima. U jednom trenutku smučilo mi se sve i odbjegao sam u dobrovoljni egzil.
Razgovarala Maja Isović
