Godine Vijetnamskog rata formirale su moj način mišljenja. Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim pravu veličinu podvale i čistog ludila u našim novinama, na televiziji i u političkim stavovima pa da uvidim u što su nas naši zapjenjeni domoljubi, sa svojim pozivima na neselektivno klanje, uvalili. Rat je učvrstio ono što je već bilo moje nepovjerenje prema svim razlozima koji traže da se pravimo da ne vidimo pokolje nevinih.
Sjećam se kako su antiratnim demonstrantima u New Yorku vikali: “Odite u Rusiju.” Dakle to je tako, mislio sam, ti se opredjeljuješ za nepovredivost pojedinca, a tvoji sugrađani te odmah žele objesiti. Još i danas naši konzervativci dokazuju da smo rat u Vijetnamu izgubili jer su demonstranti potkopali vojsku koja je bila prisiljena boriti se jednom rukom vezanom na leđima. Drugim riječima, da smo se mi borili neometano i ubili četiri milijuna Vijetnamaca umjesto dva, pobijedili bismo u tom ratu.
Milošević mi je od samog početka, od kasnih 80-tih, izgledao kao loša vijest. Nešto od toga sam i rekao u intervjuu srpskim novinama. To je izazvalo reakciju; nazvan sam, između ostalog i izdajnikom koga plaćaju srpski neprijatelji. Za mene je to bio samo poticaj.
Poslije opsade hrvatskog grada Vukovara 1991, nije trebalo biti Nostradamus da se prorekne kako će sve to loše završiti za Srbe. Napisao sam mnoge članke u srpskim i njemačkim novinama u kojima sam iznosio argumente protiv nacionalista. I mnogi drugi u Srbiji činili su isto, snažnije i elokventnije od mene. Bili smo u manjini. Kao što je to uobičajeno svuda, kukavička, korumpirana intelektualna klasa nije bila voljna zvoniti na uzbunu da su ratni zločini počinjeni, naviknuta kao što je bila pod komunizmom, da bude sluga vlasti.
Vjerovanje u nezavisnost intelektualaca, što se toliko puta u dvadesetom stoljeću pokazalo, obična je bajka. Najodvratniji zločini počinjeni u bivšoj Jugoslaviji imali su oduševljenu podršku ljudi čije obrazovanje i postignuća bi navela čovjeka da pomisli da će oni ipak znati bolje. Čak i pjesnici izuzetnog talenta i ugleda našli su razloge da veličaju razaranje gradova. Kad bi plakali, to bi bilo samo nad svojima. Ni jednom se nisu potrudili da se odmaknu i zamisle kolika je cijena tih ratova koje su njihovi vođe započeli, za sve ostale.
Mnoge moje zemljake ja sam zbunjivao i uzrujavao. Srbi uvijek zamišljaju složene zavjere; svaki je događaj za njih varka iza koje djeluju neki skriveni interesi. Predodžba da su moja stajališta moja, rezultat besanih noći i grižnje savjesti, bila je nezamisliva. Bilo je aluzija o mojoj obitelji, nagovještaja da smo mi godinama bili sumnjivi, da smo mi zapravo stranci koji su se stoljećima uspjeli prikazivati kao Srbi.
Najdraži od tih tračeva bio mi je o CIA-i, da mi je platila velike novce da pišem pjesme protiv Srbije i kao rezultat toga sad živim lagodnim životom u vili u New Hampshireu, gdje me poslužuje gomila crnih slugu.
Nesposobni da vode državničku politiku ili da ustanove legitimne nacionalne interese, jedino u čemu su Milošević i njegovi sljedbenici bili dobri bilo je poticanje mržnje i huškanje susjeda na susjeda. Danas znamo da je svu tobože spontanu patriotsku vojnu pomoć koja je slana za obranu Srba u Hrvatskoj i Bosni organizirala, naoružavala i kontrolirala Miloševićeva tajna služba.
Ništa ne može toliko obeshrabriti kao promatranje, godinu za godinom, razaranje gradova i sela, ubijanje i protjerivanje ljudi, znajući da se njihove patnje nisu morale dogoditi. Otkad su novine i tjednici postali dostupni na Internetu, ustajao bih rano svako jutro, čitao ih i, neizbježno, do osam sati padao u najdublju depresiju.
Srbi često, u samoobrani, kažu da nisu oni jedini koji su činili ratne zločine. Naravno da nisu. Da su svi drugi bili anđeli, ne bi danas u Srbiji bilo nekoliko stotina tisuća izbjeglica. Međutim, moralna je obveza da se prvo rasčisti s ubojstvima u vlastitoj obitelji.
Otkrio sam, međutim, da to nije nešto što se očekivalo od domoljuba. Uloga intelektualaca je bila da nađu opravdanja za ubojice žena i djece. A uloga novinara i političkih komentatora da šire laži i poslije dokazuju da su te laži bile istina. Odmah mi je postalo jasno da se od mene tražilo da postanem suučesnik u zločinu tako što ću se praviti da razumijem i opraštam djela za koja sam znao da su neoprostiva.
Naravno, nisu samo Srbi stavljali takve zahtjeve. Nije mnogo bolje ni u današnjoj Americi, ali to nije isprika. Nespremnost da se suoči s prošlošću učinila je od Srbije društvo koje zaostaje, nesposobno da se okrene sadašnjosti, a još manje da se uhvati u koštac s teškim problemima današnjice. To je malo kao obitelj koja svaku večer sjedi zajedno oko stola praveći se da nitko ne zna da je baka zaklala poštara škarama, a tata pokušao silovati jednu od svojih malih kćeri u kupaoni.
Najgore što vam se može dogoditi je da ste u pravu u vezi sa svojima. To se nikad ne oprašta. Bolje je biti u krivu stotinu puta. Oni će to kasnije objasniti velikom ljubavlju prema vlastitom narodu. Nacionalisti bi nas vjerojatno više cijenili da smo se fotografirali kako koljemo neko dijete nego što demonstriramo protiv rata koji su oni vodili i izgubili.
Kad sam se 1972. vratio u Beograd nakon gotovo 20 godina, otkrio sam da prozor iznad ulaza u našu kuću, koji sam ja razbio igrajući se s loptom negdje poslije rata, još uvijek nije popravljen. Ni 1982. nije bio popravljen. Kad sam došao prošle jeseni, otkrio sam da je popravljen poslije NATO bombardiranja, kad je pogođen TV studio u blizini i mnogi prozori u susjedstvu su bili razbijeni.
Zašto nije popravljen ranije? Stanari u zgradi bili su posvađani i međusobno nisu razgovarali. Moja pokojna teta nije četrdeset godina željela priznati postojanje nekih od susjeda i bilo je nezamislivo da bi ona pokucala na njihova vrata zbog prozora ili nekih drugih stvari koje je u kući trebalo napraviti. To, po mom mišljenju, dobro opisuje Srbe u Srbiji – svakako to namjeravam reći svom prastricu kojeg se još uvijek nadam sresti jedan od ovih dana.
On će biti star preko sto godina, sjedi vjerojatno u stolcu za ljuljanje u nekom staračkom domu u Alabami, gluh je i skoro slijep, nosi slamnati šešir i kaubojsku kravatu, tanku poput vezice za cipele, preko havajske košulje. Ali unatoč svemu što je u svom dugom životu smislio da to prikrije, izgledat će kao Srbin. Tu i tamo promrmljat će nešto na stranom jeziku, što će sestre smatrati tek nerazumljivim staračkim blebetanjem: “Sve što čovjeku treba je krov nad glavom, tanjur graha i malo pičke.”
Charles Simic jedan je od najvećih i najnagrađivanijih suvremenih američkih (SAD) pjesnika. Rođen je, kao Dušan Simić, 1938. godine u Beogradu i s 15 godina emigrirao je s roditeljima u SAD. Radni vijek je proveo predavajući englesku književnost na Sveučilištu New Hempshire. Objavio je 30 zbirki pjesama, 7 knjiga eseja i brojne prijevode slovenskih, hrvatskih, srpskih i makedonskih pjesnika. Osim Pulitzera (1990. godine, za zbirku pjesama u prozi) dobio je gotovo sve nagrade koje se u Americi za poeziju mogu dobiti. Simić je 2007. imenovan za savjetnika Kongresne knjižnice za poeziju (Poet Laureat Consultant), mjesto na kojem su se izmjenjivali neki od najznačajnijih američkih pjesnika 20. stoljeća.
Izvornik: H-alter
Prevod Zorana Pusića
