Protiv Antologije novije srpske lirike, Nika Dušanov

Protiv Antologije novije srpske lirike, Nika Dušanov

Čini mi se da, ako je scena ranije pripadala institucijama i njihovoj kontroli, danas ona pripada NGO sektoru koji stvara paničnu demokratiju. Slično panici kapitala, koji, ako se zaustavi, umire (poput ajkule), tako se kultura i njena konzumacija ubrzavaju i troše. Teme, autori, i na kraju, proizvodi elitne kulture, postaju veoma slični po genezi i upotrebnoj vrednosti, onima u omraženoj i represivnoj masovnoj kulturi. (Veštački se proizvode i ubrzano troše).

Piše: Nika Dušanov 
Kad sam bio mlađi, sam sam učestvovao u kreiranju „generacijske priče“ iniciravši stvaranje novosadskog kruga pesnika „Zona“. Jedan kritičar je nakon kratkog bivstvovanja grupe napisao komentar da je grupa imala potencijala, ali je nestala u maliganskim isparenjima. Ova tvrdnja bila je savršeno tačna, jer su jezgro grupe činili diletanti i duboko neprilagođeni ljudi okupljeni oko flaše. Njihova potreba za literaturom i razumevanjem od strane sebi sličnih bila je ogromna i neutaživa. Mnogi su značajno napredovali iz dana u dan, oslobođeni taloga sumnjive lektire i uzora, otkrivajući nove mogućnosti izraza, čak su se i klasno osvestili, odbacujući književnost kao još jedan stub buržoaskog društva. Iz tih veza nikla su večna prijateljstva, kakva se stiču u zajedničkom sazrevanju, ali i duboke podele i nesporazumi. Naime, svaka grupa čim uspostavi dominantnu etiku u stavovima, bila ona i marginalna, počinje da odbacuje jeretike.
Postojala je ambicija za pažnjom javnosti, postojala je podrška institucija, ali mi nismo znali šta bismo s tim. U ovim premišljanjima, prekinuo nas je Život.
Pet godina kasnije, pojavljuju se Novi. Ali su i vremena nova.
Pesnici su umreženi, poezija je preplavila internet, svi su istupili jer ovo je ekstrovertno vreme i nema vremena za ćutanje i čekanje.
Primećuju se razne strategije. Povezivanje sa starijom generacijom radi dobijanja legitimacije, kreiranje sopstvene mreže radi frontalne borbe, zalaganje za otvorenu scenu i šta sve još ne…
Čini mi se da, ako je scena ranije pripadala institucijama i njihovoj kontroli, danas ona pripada NGO sektoru koji stvara paničnu demokratiju. Slično panici kapitala, koji, ako se zaustavi, umire (poput ajkule), tako se kultura i njena konzumacija ubrzavaju i troše. Teme, autori, i na kraju, proizvodi elitne kulture, postaju veoma slični po genezi i upotrebnoj vrednosti, onima u omraženoj i represivnoj masovnoj kulturi(Veštački se proizvode i ubrzano troše).
Dakle, postoji izvesni pritisak i represivnost u sistemu koji sluti zasićenost i pad vrednosti svoje robe. Dolazi neminovno do pojačane kompetitivnosti i isključivanja. Konzument ovakve robe (uživalac u literaturi) instinktivno se povlači zastrašen preširokom demokratijom (čitaj mogućnošću izbora), ali evo ga dolazi, privučen predmetom koji je za njega autokratski izabran i iznet na pladnju. Otuda prazne stolice na književnim večerima i pomama za NIN-om.
Pitanje je da li stvarno želim da iznosim delo u ovakav kovitlac, u kom su šanse da se izađe iz mase ravne šansi kuglice u bubnju za loto.
Da bi se to desilo, treba da obezbedim svom delu medijsku pažnju (od društvenih mreža do televizije), da svojim prisustvom na sceni, u bilo kom inteligentnom vidu, zaslužim renome koji će mojoj robi obezbediti status brenda, da učestvujem u arbitraži sličnih proizvoda itd. Sistem je danas postao porozan i veoma je lako doći do svih ovih poluga. Ako je To ono što se želi.
U svakom slučaju, bez obzira na kvalitet (koga uvek ima, da se razumemo), životni vek vašeg proizvoda je veoma kratak, sa garancijom od godinu dana. (Uporedi sa proizvodnjom socijalnog kapitalizma i današnjim hiperkapitalizmom).
Ako sve ovo odvažemo, i pristanemo na igru i ako nam je uspeh / moć i dalje važna, onda znajmo da naše cenjeno delo nije više delo duha, ličnih patnji, saznanja i trvenja, već zaista, samo ROBA. Ono se može nazivati i etiketirati kao delo slobodnog duha, čak i mora, da bi tržišno funkcionisalo, ali je i dalje ROBA.
Čemu sva ova priča? I otkuda?
Sam naslov kaže, ne treba antologizovati aktuelnu produkciju. To najbednije od svih dela, taj dajdžest od knjige, ta utvara vremena. Koliko je dobrih tekstova isključila, a na račun dobrih – koliko je loših progurala! Sem toga, ovakva zbirka nikad nije samo knjiga, već instrument moći koju definitvno ne treba želeti.
Da se vratim na maliganska isparenja o kojima pisah na početku. Naravno, da se na prošlost, naročito mladost osvrćemo sa nostalgijom, ali tad, kad smo shvatili da smo pisci, i pored svraba za priznanjima i počastima, videli smo da je pisanje pakao iz kog nećemo nikad izaći i da nas ništa ne može zadovoljiti i popuniti prazninu u nama. I uspesi i neuspesi su nas podjednako poništavali.
Naravno, umetnik će se uvek boriti da nametne svoju predstavu i volju svetu.
Ali, svakom svoj nož u svoje srce.
(Ideje iz prvog dela teksta uglavnom potiču iz rukopisa eseja Sergeja Stankovića „Logika tržišta i novi kulturni poredak“)

Izvornik: Afirmator

Whatsapp Button works on Mobile Device only

Pretraga. Dijakritički znaci su obavezni. Nakon toga pritisnite "enter".